2016, 2
studentica je diplomskog studija filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovala na literarnim natječajima, objavila kratku priču u Zarezu u sklopu natječaja Prozak 2015. Živi u Zagrebu


Arhiv na periferiji
 
Crni Domingo
Još ćete mi i kožu saguliti s leđa rekao si dok su svjetla žmirkala na boru
nebeske krijesnice u kojima ruka lako izgori. Iz kuće smo istjerali plemenite 
mirise, ostala je trulež šaranov rep skvrčen uz kost, ugljen pobacan
po parketu kao tragovi koje bismo trebali slijediti do izlaza, studen u kojoj
snijeg samo miriše ali ne postoji. Pod tvojim štapom poginjemo glavu ali se
za tvoja leđa hvatamo kao uši, i za uši, njušimo toplu krv napinjemo članke da te
ubijemo što prije. Odsjekli smo krila i naoštrili igle, u pozadini sviraju tri ista takta ili
ih mi ne znamo razlikovati.
Nemaš se čemu nadati za blagdane govorimo ti krvavi, grkljamo krv raspačavamo je
šećemo na uzici, iz tvog mesa puši se kao iz kanalizacije, tvoja se krv vije u kolutovima
kao crni Domingo.
 
Vučji sat
Imam noćni strah 
da će se zemlja oljuštiti da ćemo se probuditi i zvati jutrom ono
za što više neće biti imena, da će se sjene iz ekrana napuniti krvlju
i isjeći nam vratove, danas se vratovi vješto trančiraju.
Dostojevski je sanjao vukove
na mirnim poljskim putevima ali vukova nema pred našim 
betonskim kulama naši se gradovi ljuljaju prije nego što padnu
prisegnuli smo smjesi umjesto životinjskom dahu
naši su podiji građeni za nas.
U vučji sat
voda se propinje u bakrenim cijevima centralnog grijanja, vodu smo 
donijeli od boga u ovaj rizom, u grudima mi tutnji aritmija kao vojska 
koja se udaljava.
Hladnoći ne daš da te dira ispod pazuha
Zimske su večeri logične i guste, obloženi smo sintetikom i perje nam je
nagurano u usta, zimskih večeri fingiramo životinjskost, umjesto noseva
nosimo njuške. hladno ti je, kažeš ali hladnoća nema supstanciju hladnoći 
ne daš da te dira ispod pazuha ostavljaš je na vratima
ti si gospodar, tjeraš je da ponavlja. autobusna stanica na kojoj stojimo 
znoji se kao da je sedmi mjesec, studen te ištipala i sjela ti na nos.
moje su ruke nagurane u džepove, tople kriške kruha na koje smo zaboravili 
još uvijek te ne volim dovoljno da bih ti ugrijala lice.
 
Prenamjene
Svaki je prostor svratište, mislim dok palim cigaretu plavim glavićem šibice 
u onome što je trebala biti naša druga kupaonica, u što su nam se kleli otac
i majka nakon što su iznevjerili buržujski standard nakon što su zabili kolac
u vlažnu zemlju predgrađa.
U dva ujutro mrak je najcrnji ondje gdje su mi stopala vezana s pepeljarom 
istom mrežom kojom su liliputanci vezali gulivera, a tamo gdje su oči, crnilo 
je rjeđe, kao tinta iz jeftinog nalivpera, kao uprljana voda.
Tamo gdje je trebala biti kupaonica, sada je moja pušačka komora
ropotarnica omotana žicom koju sam napunila trnjem i nabojem.
mojom komorom struje sivi lahori.
 
Prošlo vrijeme
Davno je prošlo vrijeme kad smo za njega nešto mogli dobiti, majka uvijek kaže
sad ćemo morati platiti da ga odvezu, čim snijeg spadne s njegovog krova.
jedino se ondje još zadržao, naši susjedi su rođeni s lopatom u ruci. naš auto
je kokosov otok s malo prašine iz atmosfere.
Znala sam prepoznati taj auto jer je lijevo svjetlo žmigalo kao moje lijevo
oko, i da ne smijem zapaliti cigaretu na cesti ako je taj kripl u blizini
a ako je išao po mene u gluho doba noći veselila sam se njegovoj
očitoj dioptriji, i što me vidi usprkos njoj.
Tu se više nema što učiniti, rekao je otac kad ga je napokon ostavio -
a mamuze su mu stršale iz stopala – pred kućom nasred ulice usred mora,
dok ne izgubi svaku vrijednost. ostavio je toplo tijelo koje ga je služilo
da se ohladi u njegovoj blizini.
Sve, uglavnom
Grafofolija je otišla u povijest 
predugo  smo na njoj kvarili oči 
informacije fiksiramo slideovima 
koji klize -
mlađi od nas naučili su nas živjeti.
sve se zaboravlja, kažeš
ispuštaš  uglavnom
živiš predugo da bi priznavala iznimke:
za nas su izgrađeni arhivi na periferiji 
a njih će prve 
spaliti sunce.
 
Začuđene ribe
Slušala si njegove prste u zraku i u vodi, morskoj vodi koja
nema kamo iz kratera zemlje, kojoj su pazusi smrdljivi još
od kenozojske ere.
zvao te kćeri kad nitko drugi nije htio
priljubljeni ste stajali uz suknju tvoje majke kao smola
koja iscuri iz četinara.
tebe je rodila a on je došao kasnije s koferom koji je
mirisao na varivo s džepovima punim
kupusa.
a kada se jednom dohvatio tvojih nogu naučila si
da prsti imaju uvijek iste pokrete ali drukčije
putanje. da ne postoji sredovječna ljubav.
tvoje je korito premalo da bi držalo more:
na podu izdišu začuđene ribe.


 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top