2018/11

(Slavonski Brod, 1996.) je završio osnovnu i upisao opću gimnaziju 2010. godine u Orašju. 
2013. godine osvojio prvo mjesto na natječaju za najbolji literarni rad na državnoj razini na temu „Očinska ljubav u odgoju za prave vrijednosti“ u organizaciji mostarskog HKZ Tropleta, 2014. godine završio gimnaziju i upisao studij engleskog jezika i književnosti pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru gdje diplomira 2018. godine. Iste godine upisao je studij komparativne književnosti i engleskoga jezika (književno-kulturološki smjer), no bio primoran odustati zbog zdravstvenih problema. Piše poeziju i prozu, dosad je neobjavljen.
 
 
Njihala se, njihala
 
Njihala li se njihala...
Uskoro će šest popodne, djevojčica je znala. Čekala je. I crkveno zvono će se svaki čas početi njihati i udarci će zagrmjeti igralištem poput topovske paljbe, a ljudi će pohrliti iz crkve kao da ih goni đavo. Zašto idu ako im se ne sviđa, mislila je ona gledajući u toranj: gledali su se i kovali urotu. Ogromna kazaljka na njegovom satu brujala je tek toliko glasno da ju ona i samo ona može čuti.

Vjetar puhne još jednom i djevojčica se zanjiše pod njegovim nježnim valovima. Milovao joj je smeđu raščupanu kosu; možda ju nastoji utješiti što mora nositi tu neugodnu ogrlicu. Ali, avaj, nije imala puno izbora. 

I ta smrdljiva riblja mast, razmišljala je djevojčica ljuljajući se − je li uopće bilo vrijedno toga? Znala je da će joj majka mazati dlanove ribljom mašću. Stežući užad koja je držala ljuljačku ostavljala je po njemu krvav potpis. Podsjetilo ju je na sve te crvene kemijske kojim su joj nastavnici upisivali ocjene, križali netočne odgovore s tim mačem u rukama, dok su joj točne samo šibali očima u prolazu nalik vjetru koji ih je vukao sa sobom ne uspijevajući pokidati užad i povesti ih sa sobom doma.

Gdje je vjetru bio dom?
Uzdahne. Kao da je bilo bitno. Ali ima još par minuta do šest − što drugo da radi osim da se otiskuje nogama i razmišlja o glupostima dok nastoji ignorirati oble vatre užeta oko kojih je stegnula poderane dlanove.

Stegne užad još jače, ispitujući samu sebe i svoj osjet za bol.

I bol. Koga briga. 

Nju sigurno ne.

Jedna ljuljačka i pokraj njega stablo. Djevojčica nije znala koje je to bilo stablo, ali bilo je dovoljno visoko i krupno a dovoljno malo da se jedna djevojčica njenih godina na njega popne uz pomoć metalne ograde igrališta i izdrži njenu težinu.

Kakva glupost, to igralište. Dva tobogana, dvije klackalice i jedna jedina ljuljačka. Pa makar da su kakav park napravili − ali ne, nigdje klupe, o cvijeću ni priče, samo jedno jedino stablo i ništa više.
Djevojčica se ljuljala i ljuljala, djevojčica se njihala i njihala.

Ljuljala se sigurno već sat vremena. Ruke su joj se ježile, ma koliko god da je vjetar bio nježan. Siv se oblak razapeo nad njima, stasit i ponosan kao da prijeti kamenjem, a ne kišom. Sunce se šćućurilo iza njega i puštalo noć na smjenu prijevremeno. I svi kao da su već pozaspali: nigdje nikoga, naravno, a od zvuka samo piskutava krošnja stabla i cičanje ljuljačke koje je ga je nadvikivalo dok je djevojčica polako letjela na njoj, naprijed-nazad, naprijed-nazad, čekajući, čekajući... Žuta je haljina sanjivo lepršala s njom.

I djevojčica je u jednu ruku spavala. Ogrlica ju je stezala, ali više nije ni znala za nju.

Čekala je, čekala − i dočekala: zvono je probudilo planetu. 

Još samo malo − pa je opet počela čekati.

I eno: roj kukaca izlazi iz crkve, raspršuje se suprotno od smjera u kojem je vjetar inzistirao.

Umjesto da se otisne, djevojčica stane na tlo i ustane se  drvene sjedalice.

Smrdljiva riblja mast, mislila je hodajući prema ogradi nad kojom je stablo pustilo grane. Popela se na ogradu i prešla na drugu stranu. Djevojčica se njihala, ali nekako ne dovoljno brzo, pa joj ova pomogne i gurne ju te pročisti grlo i vrisne − za svaki slučaj. 

Izgledala je kao roza privjesak. Uopće nije išla uza zelenilo.

Djevojčica popravi haljinu, stegne plavu kosu u rep i krene kući po visokoj travi.

Ali djevojčica se njihala, njihala, i onda je, zajedno s vjetrom, prestala.
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top