2018/10

(Varaždin, 1999.) u Varaždinu završava osnovnu školu i gimnaziju. Studira anglistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Brucošica.
Pokušava pisati od osnovne škole. Sudjelovala je, ponekad bila pohvaljivana ili nagrađivana na raznim natječajima za učenike osnovnih i kasnije srednjih škola. Osim proze piše i poeziju. 
 
 
Trebao sam biti Pale
 
Jastučnica smrdi po slini dok ležim na trbuhu. Slojevi topline poslagani su mi na leđa. Na prozoru svijetli narančasti pravokutnik jutra. Hemingway kaže da obožava spavati jer se nekako sve ono loše dogodi kad je budan. Slažem se. Nemam pojma koliko je sati i to je najljepši osjećaj na svijetu, siguran sam. Znam da je ponedjeljak, doduše i da je sigurno prekasno da se pojavim u školi, ali baš me briga. 

Dok sjedim u kuhinji osjećam kako apsolutna tišina ulazi u mene. (Ili su to još zaostali komadići sna u kojem je sve mirno i mekano?) Kuća je prazna. Mama je bogzna gdje. Mislim da sam ju zadnje vidio jučer ujutro. Ležala je na kauču. Zaklana. Znam samo da ima nekog tipa u gradu. Čitao sam joj poruke (jer nije teško zaključiti da joj je lozinka datum rođenja). Uglavnom, tip joj jednostavno javi da je čeka. Ona ni ne odgovara na takve poruke. Samo ode. Samo se pojavi pred njim. Zamišljam ga kao velikog čovjeka koji pomalo zaudara kad mu se približiš. A ona u telefonskom imeniku nema napisano ni njegovo ime. U porukama se vidi samo dio broja bez imena.

Ona mi je dala ime Borko. Dolazi od glagola boriti se. Uvijek sam se pitao otkud mojoj mami ideja za tako dobro ime. Ne bih se čudio da se zovem Luka, Filip ili Ivan. Ali Borko. To je već nešto. Nešto što se pamti. Svaka čast, stara.
Pušim u kuhinji kao i uvijek jer ionako sve smrdi po cigaretama. Moja stara kadi non-stop. Nosim njezin plišani ogrtač i prelazim preko posljednjih stranica nekog romana. Ne želim da knjiga završi. Pa što ću zaboga raditi kad ju pročitam? (Još će ispasti da sam trebao u školu.) Palim novu. Razmišljam o djeci iz sela koja ustaju svako jutro bez razmišljajnja i tovare torbe na leđa. Tovari! Nikome od njih nije palo na pamet da ih se ne može natjerati da sjede u klupama čitav dan ako ne žele. Ili da bar s vremena na vrijeme mogu ostati doma. Stvarno nije neka umjetnost. Jednostavno ne odeš. Jednostavno ugasiš alarm i nastaviš spavati. Probudiš se i zapališ, čitaš , nešto se i u frižideru nađe, prošećeš... To je život. Hrvanje s dosadom. Treba naučiti izgraditi dane tako da su vrijedni življenja. Tek tu počinje prava škola. A ne ono verglanje informacija kao da smo svi budući kvizaši, a ne ljudi bez esencije.
 
Izašao sam na terasu. Naša jadna terasa. Žao mi je i naše kuće, još bez fasade i osuđene na život u toj ulici, koja nosi ime grada koji kuća nikad neće vidjeti. Nema cvijeća na terasi, baš nikakvoga, nema ni vrtne garniture, ni roštilja. Imamo stolice koje su jednom bile bijele i nepljesnive i pogled na polja. Stara još sanja o onoj ljuljački, ali ništa od toga. Previše se potroši na cigarete. Volim oštar zrak jer tako jedino postajemo svjesni da dišemo. A polje, koje gledam svaki dan, volim najviše kad je bez ljudi, čak pomalo i bez sunca. Kad je pogled mješavina čistih boja, boja do beskraja. Spuštam pogled. Posljednja rečenica romana. Završava smrću. To je u redu. Sve završava time. Mislim da danas neću ostati u kući cijeli dan. Nemam što raditi. Ne mogu se cijelo vrijeme diviti poljima. Kaže naš pjesnik: izađi...idi...

Čekam autobus na improviziranoj stanici ispred naše kuće. Jedan od njih trebao bi biti za Zagreb. Tako bar kaže na internetskoj stranici. Jednako piše da stiže do glavnog grada za sat vremena. Ajde, vidjet ćemo. Mrzim cijeli taj nepostojeći online svijet. Bombe nepotrebnih informacija, stalno drkanje nad ekranima. Ljudi se više ne sjećaju što su radili kad nije bilo pametnih telefona, a bilo je to prije jedva deset godina. Češće su pekli kolače. Sad je vrhunac pečenja kolača skupljanje recepata na popisu za čitanje.

Ali autobus je stigao. Vozač me čudno gleda. Srećom, čovjek nije iz našeg sela pa nema pojma tko sam. Kupio sam kartu, uredno pozdravljao i zahvaljivao pa ga je to valjda umirilo. Sjeo sam iza visokog čovjeka sa šiltericom da me vozač ne može promatrati, i to kraj prozora. Stisnuo fige da nitko ne sjedne kraj mene. Naslonio obraz na staklo i zatvorio oči. Mislio sam da me tako nitko neće pitati je li mjesto slobodno. (Valjda je izgledalo kao da spavam.) Staklo je bilo toplo, prljavo. Vidjeli su se obrisi osušenih kapljica kiše. Bile su žućkaste na suncu. Autobus je krenuo, ja sam se zaljuljao potegnuvši licem po staklu. 

Prolazimo kraj škole. Nastava već završava. Djeca se poput mrava guraju na vratima. Oni stariji, moja generacija, puše straga. Vidim ih dok zaobilazimo voljenu ustanovu. Skupinu s oblacima dima umjesto glava. Na radiju svira Narodni. Ne znam hoću li izdržati još sat vremena kuruze. Trebalo bi zakonom zabraniti vozačima da puštaju glazbu po svom ukusu ako ukusa nemaju. Najbolje da glazba u svim sredstvima javnog prijevoza bude dogovorena i određena. Lijepo Dvorakova deveta simfonija. Iz novog svijeta u ime novog svijeta bez zatupljujuće glazbe. Začas bi se popularizirala klasična glazba. Narod ne bira.

Pred nama je autocesta. Cesta koja se samo nastavlja. Na pladnjevima od livada svjetlost. Tu i tamo iskrsne nered kuća sa zvonikom usred kaosa krovova. To se zove civilizacija. Samo zato što među zidovima žive ljudi koji znaju jedino stariti. I odbijaju priznati da su životinje. Koji ne razumiju riječ promjena i misle da im novac fali. Ah, budale velike! Vole za sve govoriti: kako je lijepo, kako je lijepo! Njihova mantra. I ne rade baš ništa drugo. Obožavaju prilike za slavlje. Pa se svi okupljaju, kuha se danima, jede do besvijesti. I to proglašavaju srećom.

Ugasio je radio. Moje uši plaču od dragosti. Sad bih mogao i odrijemati. Mislim na mamu. Valjda je sad već doma. Cijela miriši na onog Golijata bez imena u kontaktima. Vjerojatno joj se pije kava pa puši dok čeka da voda zakipi. Tušira se. Sigurno plače, usporedno s vodom iz slavine da ne ostane ni traga suzama. Kad izađe iz kupaonice, možda primijeti da mene nema. Sjeti se da je popodne već poodmaknulo i da se postavlja pitanje gdje sam. Naziva susjedu čiji mali ide sa mnom u razred. Susjeda govori na telefon da nažalost ne zna gdje sam, da me nije baš bilo u školi zadnjih mjeseci. U sebi misli što sad ova glupača zove, ona bi valjda trebala znati gdje joj je kopile. Mama želi psovati, ali se suzdržava barem dok joj je slušalica još u rukama. Možda joj se i plače. To još više zadržava. Zahvaljuje se. Susjeda kaže da će javiti sazna li nešto. Možda mama polako postaje zabrinuta. Možda stvarno vrti mogućnosti u glavi. Vjerojatno joj zvoni susjedina rečenica da nisam bio u školi zadnjih mjeseci. Možda opet plače. Shvaća koliko je loša majka i koliko me slabo poznaje. Pa o meni ne zna ništa. Ne zna da mi bih volio učiti francuski. Ne zna da obožavam Smithse, pogotovo pjesmu o svjetlu koje se nikad ne gasi. Nakon plača, mislim da ipak zove policiju. Već se mrači, a mene nema. Možda mi se nešto dogodilo. Kad se vratim, bit će ona bolja majka, odlučuje. Za početak će mi napraviti palačinke ili ipak nešto jednostavnije. Možda omlet. 

Čovjek iz policije, koji joj se javio na telefon uvjerava ju da će učiniti sve što može. Inače sigurno misli kakva je to majka koja ne zna gdje joj je sin niti se može sjetiti kad ga je zadnje vidjela. Kraj njezina i mojeg imena sigurno je pribilježio: kontaktirati socijalnu službu. Ali najprije se policajci daju u potragu. Odlaze u školu i razgovaraju s profesorima. Svi im govore isto. Istinu, dakako. Taj mali nije bio na nastavi od veljače. Nitko ne zna kako ću završiti razred ni što ću kasnije, ali sumnjam da je ikoga stvarno briga. Svi to govore jer policajci izgledaju zabrinuto pa imaju osjećaj da to žele čuti. A ni njih stvarno nije briga (pa oni bar nemaju nikakve veze sa mnom), nego je to njihov posao da traže klince kad nestanu i glume da im je im je stalo do svakog pa i najmanjeg građanina ove države. Povjerenje i sigurnost. Sljedeće što su učinili, osim objavili moju sliku i obavijest o nestanku na Internetu, krenuli su u dugu šetnju selom u nadi da će naletjeti na mene. Kao da se nestala djeca samo tako pojavljuju iza ugla kad njima odgovara. Za sat, dva u najboljem slučaju. Tako da nikome nije sumnjivo, a da se još stigne na piće. Mama za to vrijeme čisti moju sobu i ne prestaje plakati. Našla je cigarete u ladici. Skrivene među knjigama. Vjerojatno se opet pita kako joj je promaklo da njezin petnaestogodišnjak puši. Pa eto stara, nitko mi nije rekao da ne smijem! Uostalom, učim od najboljih!

Otvorio sam oči. Autocesta je nestala. Stajali smo usred košnice automobila na aveniji. 
* * *
Otključao sam vrata kuće. Prvi put vidio Zagreb i vratio se noćnim autobusom. Kuhinja smrdi. U kartonima od pizze ostali su samo skinuti kolutovi luka. U maminoj sobi gori svjetlo. Kucam na vrata. Zavaljena je u krevet s pivom u ruci i cigaretom među prstima. Gleda televiziju. Slini nad omiljenim turskim zavodnikom. Pita što ju sad smetam. Ništa. To je moj odgovor na sve. Rekla je neka ju pustim na miru. Kad sam već zatvorio vrata, dobacila je:
- Ima još pizze u frižideru ak si gladan!
(Jeo sam u Zagrebu.)
 
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top