2018/09

(Split, 1988.) diplomirala je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Živi u Splitu i ponekad radi kao profesorica hrvatskog jezika.
Osvojila je tri nagrade za kratke priče. Prvo mjesto na KSETovom portalu (2015.), prvo mjesto na natječaju Sedmice i Kritične mase (2017.) za priču Lee te treće mjesto na FEKP-ovom natječaju (2018.) za priču Dulcinela na konjaku. 
 
Vještica

Znala sam da je Vinko umro prije nego su objavili fotografiju njegova iskrivljenog lica među osmrtnicama. Vjerovala sam da duša umirućeg traži osobu s kojom se želi oprostiti pa se uvuče u ljude koji ju okružuju. Prepoznala sam ga na licima ljudi što su čekali red u pekari. Nisam ga vidjela dva desetljeća i zanimalo me zašto je tražio mene. 

Njegova izobličena glava, noge nalik štulama, kralješnica savijena ulijevo. Tridesetak godina stariji od mene, dane je kratio pomažući popu u crkvi kao ministrant, ali bez haljine. Bio mi je skoro prijatelj, po svemu bliži od ostalih seljana. Vidio je pakao. 

Govorili su da je nekad bio bistar. Premlad da bi ga ubili Nijemci ili Talijani, dio obećane generacije koja će preživjeti. 

Govorili su da će onaj koji pri ukopu mrtvaca uhvati popa za štolu vidjeti gdje će ići duša pokojnika. Vinko je bio previše znatiželjan ili nije vjerovao pričama. Kad su mu sahranjivali pokojnog djeda, zgrabio je resičavi rub svećenikove štole. Kažu da je nakon toga poludio.

Govorili su da je moja baba utopila prvu ženu mog oca. Kazivali su da ju je u snu vabila - tada nisam znala što to znači, da skoči u bunar. Našli su je po postolama koje je ostavila pod bunarom kad je skočila. 

Govorili su da se vidi da sam babina mala, da imam zle oči, da šurujem s vilama i pričam sa stokom. Govorili su da sam vještica. 

Do svoje desete godine svaki sam vikend provodila na selu. Živjela sam među sprovodima kad bi se sunovratila rodbina čije suze nisam razumjela jer nisam shvaćala kako netko može toliko žaliti ili uopće voljeti nekog koga ja ne volim. Živjela sam među jablanovima i kupinama, hrastovima i bajamima. Gubila sam se po obroncima, u vlažnom lišću i prijateljevala s jednim malim teletom, s Vinkom kojem je moja rodbina branila da mi se približi jer su se bojali da će mi nauditi i s obiljem morskih lica stvorenih u mašti. Događaje otamo teško svrstavam u zbilju. Ni danas nisam sigurna jesu li dio nečeg snovitog, usamljene dječje sanjarije ili je stvarnost tamo doista bila drugačija, obojena, podzemna. Zavlačila sam se u napuštene kuće, izvana zakrčene divljim bršljanom, iznutra vlažne i obrasle mahovinom na dijelovima gdje je otpala žbuka. Ulazak sam doživljavala kao podvodni svijet, carstvo morskog kralja koje se otvaralo preda mnom u svojoj jezi i zanosu. U to sam doba bila opsjednuta svime morskim, gnjavila prijateljice iz grada da se sa mnom igraju dubina, a predvečer gutala epizode Ribljeg redarstva. Inspektor Škrga i pjevačica Anđela. Mala sirena, njezine sestre i vještica. Nije mi bilo važno kakvi su likovi. Željela sam biti svaki od njih. Jednako kao Anđelu, zanosnu i oštećenu, štovala sam Ariel, bajkovitu i nevinu. Među stajama nalazilo se gumno gdje sam jahala na teletu, krsteći ga dupinom, a Vinko se igrao s nama, ričući kako i dolikuje kralju mora.

Osim mene, u selo je dolazilo još samo jedno dijete, dječak kojeg sam viđala u crkvi. Debeo, potrebit, previše voljen. Mrzila sam ga. Uvijek je sjedio između svojih roditelja za koje sam smatrala da ih ne zaslužuje. Njih su se dvoje neprestano gledali, a za Očenaša bi raširili ruke i malim se prstima dodirivali. On bi odole hvatao poglede, uhranjenim očima vrebao majku da ga pogleda. Tada bi ga ona pomilovala po glavi, a otac spustio dlan na njezinu ruku. Željela sam ih za sebe. 

Nakon mise odlazili smo u staru kuću gdje je živjela tatina mama i tamo joj, uz kolač od višanja - pekao se svake nedjelje - prenosili tko je bio u crkvi. Kuća je mirisala po papru i kvasini, a baka po šeriju. Ponekad bi društvo bilo šire, pa bi se rođaci iz grada podsmjehivali popu. Don Miro, teatar zatočen u čovjeku. Ponašao se kao glumac, mlatio rukama, neprestano mijenjao naočale, čas za na blizu, čas za daleko, govorio o zvijezdama, recitirao Ujevića. Ne pamtim da sam nakon toga viđala ljude da se tako grleno smiju nekom čovjeku. Kao da gledaju nastup komičara. S njima sam se smijala i ja, oponašajući njihov smijeh kako sam nekada pratila nasnimljeni smijeh u tv serijama kada nisam znala čitati. Smijala se i Neda, razroka, neudana sestra mog oca, također samo zvukom, ne očima, ne grlom, nipošto srcem. Noću je čitala don Mirove pjesnike, a danju pratila vijesti na televiziji. U rijetkim trenutcima kad je napuštala kuću, ja sam se uvlačila u njezinu sobu i sa srcem u petama čitala bilježnice ispunjene divljim stihovima želje. Tamo sam prvi put vidjela riječi kao što su hlepnja, pomama, stegna. Imala je knjige iz filozofiije skrivene pod krevetom i dvije grančice spojene u raspelo iznad jastuka. Prijateljevala je s Ankom koja je uvijek vonjala po spaljenim svinjskim dlakama i subotom ujutro prodavala kobasice na pazaru u Splitu. U don Mirovoj je blizini hroptala i rumenjela.
Tele koje smo imali voljela sam više nego ijednog čovjeka. Noću sam se iskradala do pojata, odvezivala tele i lunjala s njim po puteljcima obraslima dračom i spavala s glavom na njegovoj glavi, na slami. Nekad sam ulazila i u tuđe staje, plela konjima pletenice, gutala mlijeko ravno iz krave, ljubila janjad, uznemiravala pse. 

Majka nije znala za milost. Ne sjećam se kako je točno išlo. Znam da je stalno ponavljala da nam treba para i da je baba ionako prestara za baviti se stokom. Sve će poklati i prodati. 

Baba je pokušavala utišati moje vriskove. Seljani su me se bojali. Tražili su majku, nastojali je urazumjeti. 

„Poštedi tele, Matilda, ako Boga znaš“, molili su kroz moje jecaje. Čak i susjed Mirko koji nije razgovarao ni sa kim i čija se žena objesila. Pa njegov brat, lovac, čiji su psi lavežom pratili moje krikove. Anka, tetka Neda, susjeda Kata što je čistila crkvu.  

Mislila sam da to rade jer me vole, a oni su u kužinama šaptali da je crn znak kada vištica plače. Palio se tamjan i škropila sveta voda. Sjedila sam na starim turskim stepenicama pred kućom i na sav glas žalila. Vinko je sjedio pored mene i oponašao moje krikove.

Ubili su tele. Završila sam u bolnici skupa s majkom. Ja zbog šoka i dehidracije, ona jer si je odsjekla šaku. Nikad me više nakon toga nije pogledala. Babi je rekla da joj je neka žestoka sila gonila ruku. 

Dva dana nakon klanja tuča je uništila sav nasad u selu. Životinje je zahvatila bolest kojoj nisu mogli naći uzroka. Nitko više nije šaptao. Proklinjali su mater za ono što je učinila, a kad bi se našli u mojoj blizini, pružali su rogove. 
Otac koji je dotad živio među sjenama, opsjednut sjećanjem na prvu ženu, sada je još više potonuo. Jedva me vidio, a pogled mu je stalno padao na mjesto gdje je majka nekoć imala dlan. Što je njegova tišina bila duža to su njezini zahtjevi bili učestaliji. Tražila je da joj previja batrljak iako je znala da mu se gadi. Morao ju je voziti do prijateljice, do kume, dodavati šalice iz najvišeg kredenca. Meni se obraćala iz pristojnosti, kao da sam poznanica koju je slučajno susrela u kazalištu. 

I dalje su me vodili na selo i puštali me da radim što želim. Vinka više nisu tjerali, sada je sam bježao od mene jer me se bojao. Bolno sam željela roditelje onoga dječaka. Nedjeljom bi mi oči zasuzile dok bih ih gledala s dna crkve, a kad bi svi kleknuli, klečala sam i ja, želeći nestati jer su provirivali kroz sklopljene ruke da vide pružam li jezik ili rogove na hostiju. 

Nesreću s dječakom nisam planirala. Oranice na suprotom kraju sela zvali su Stankove njive. Tamo, među suhozidima, postojala je zelena bara prekrivena vodenom travom što se sluzavo njihala na površini. Tu sam običavala sjediti. Dječak je naišao sam i niotkuda. Potrčala sam mu ususret i stala ga udarati. Njegova me nemoć razjarivala. Dogurala sam ga do bare. Stvarno ga nisam namjeravala ugušiti, željela sam ga samo malo zaplašiti. 
Vinko, koji me pratio, podigao je galamu. Dječak se nagutao vode, ali je ostao živ. Mene nikad više nisu poveli na selo. 

Čula sam da je nekoliko godina poslije toga događaja dječakova majka umrla, a malo nakon toga vidjela sam mu oca u gradu s drugom ženom. Javio mi se kao da mu nisam pokušala ubiti sina i rekao mi da život pripada živima, misleći pritom na novu ženu. Sramežljivo sam kimnula premda nikad u sebi nisam našla jednostavnosti za razumjeti tu misao. 

U gradu sam zaboravila na procvale voćnjake i drskost prirode. Nisam dolazila kad je umrla baba, ni kad su tetku Nedu našli da visi iza kuće na bajamu. 

Tek od jednog susreta mi je tijelo zazujalo kad sam na stajalištu autobusa ugledala nepoznatu ženu plavičaste kose. Izgledala je kao djetinjstvo, kao mašta, kao nemoguće, kao bezbrižnost. Uzvratila mi je pogled i prije nego sam se snašla, nestala. Bio je to jedini put u dvadeset godina da sam se poželjela vratiti tamo. 

Stigla sam na groblje taman kad su spuštali Vinkov lijes. Probila sam se do groba kako bi svima omogućila pogled na sebe. Znala sam zašto me tražio. U gradu nisam mislila na vradžbine, ali ovdje, među opustjelim njivama, dračom i mirisom vlažne zemlje kroz moju je kožu opet zakolala magija sela. Željela sam im je pokazati. Raširila sam ruke, stopalima se otisnula o pod i podigla se visoko u zrak. 
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top