2018/07


(1991.) u rodnoj Rijeci završila je opću gimnaziju i srednju glazbenu školu. Godine 2014. diplomirala je na studiju političkih znanosti u Ljubljani, nakon čega se seli u Prag, gdje danas studira scenaristiku na post-diplomskom programu filmske akademije FAMU.
Režirala je nekoliko kratkih filmova po vlastitom scenariju. Trenutno radi na scenariju za dječji dugometražni film Blok 5 te na svojem diplomskom filmu Božice. Književni su joj radovi objavljeni na kulturnim portalima i časopisima kao što su MUF, GUTS Magazine (Kanada), Kritična masa, Hourglass Literary Magazine (BIH), Bosphorus Review of Books (Turska) te u Večernjem listu. Godine 2016. bila je ugošćena kao spisateljica na umjetničkoj rezidenciji u Istanbulu, gdje je dovršila zbirku poezije Istanbul Streams.


Praha ljubavi moja
 
 
Jutra u ovom gradu utjelovljavaju tišinu. Nikakva zvona, ni namaz, nikakvi pozivi na molitvu. Prljavština prolaznika bubri tijekom noći da bi s pojavom jutra nestala, rasplinuta. Jedini zvuci čujni prije pozdrava Suncu urlici su beskućnika, čiji se želudci rastvaraju pred zoru. Ljepota grada sagrađenog u alkemijskom trenju zlata i crnine nestaje kad i Sunce, i onda se opet ponovno rađa, začeta u trenutku kristalne tišine. Kao da žive, i ljudi i gradovi, za taj jedan jedini trenutak; za jednu fotografiju, jednu uspomenu; za jedan dah, jedan dan; savršen, neponovljiv. Iz mjesta u mjesto, od osobe do osobe, čovjek luta gonjen nadom da će uhvatiti ljepotu, i zadržati je, ali već nakon najsitnijeg trzaja ostaje prazan jer ljepota je neuhvatljiva. Sve lijepo je tužno baš zato što neće potrajati.
 
Budim se ponekad sa željom da sam na drugom mjestu zaspala. Otvaram oči i zamišljam lice koje me je naučilo ljubiti. Lice izrezbareno sveprisutnošću smrti. Lice s ožiljcima, kao i moje, lice koje nikada, nadam se, s mojeg emotivnog horizonta neće izblijedjeti. 
 
Budim se takva i ovoga ponedjeljka dok tuča slama nirvanu mojeg pijanog sna. Otvaram oči i promatram se u zjenicama čovjeka za kojega znam da je prolazan. Dirnuta sam njegovom mekoćom, kao i svakoga jutra, ne znajući točno što je to što me je prvobitno privuklo na njemu; možda ideja da u toj romansi nisam ja ta koja voli silnije, više. Ležim omotana čistom posteljinom, ali osjećam se prljavom. Sitna sam, tek rođeno dijete, pored njegovog suhog tijela, no tako polegnuta, neutaživo znatiželjna, razmišljam o drugome.
 
U ovog čovjeka što leži pored mene, zaljubljena sam na mahove. Zaljubljena sam u njegovu bol, u bol što je prodirala kroz zidove njegovoga hladnog hrama; u bol što mu je curila niz oči dok me  je gledao nadvijen nada mnom u krevetu. Skrivala sam mu se pod tkivom kao moljac u odjeći, uništavajući ga nečujno, polako, znajući da kad otiđem, od njega će ostati nešto sasvim malo: otvorena, gola rana. Bez mene je prazan, uništen vremenom, najgorim čovjekovim neprijateljem. Zaljubljena sam u njega jedino dok se s njime, opkoljenim mojim bedrima, valjam u njegovoj zaljubljenosti. Inače nas razdvaja magleni prostor nerazumijevanja, i oboje znamo da će kad-tad upravo to postati razlogom njegovog slomljenog srca.
 
No u tmini nisam stala. Tražila sam da sve te čestice neizrecivog postanu dio mojih riječi. Htjela sam otkriti granicu između slobode i moralne odgovornosti prema onom u čijim sam se očima činila puno boljom nego što sam ustvari bila. Htjela sam mu previti rane, ogrnuti ga svojom krvlju da mekše spava. Htjela sam ga napuniti vlastitim životom, toliko sam ga imala. Mirisala sam na bezrazumlje i divljinu proljeća, i to što manjka na mojoj koži, ne prestajem tražiti u drugima: erotiku boli. Ženska je oslobođena žudnja pobuna, žena otvorenoga lica prijeteća je formacija. Njezin je jezik jezik tijela, tišine, i sa svakom pisanom riječju ona pobuđuje moć svake svoje pretkinje. Sada tapkam kroz tminu vlastite sumnje, no sviđa mi se to što saznajem.
 
Prozori se tresu pod naletima nevremena i tramvajski me krikovi mame dalje od ovog udobnog kaveza. On je otišao na posao, sa zorom, a ja ostajem sama skrivena u njegovoj posteljini. Jutra u njegovom čistom, urednom stanu prolaze u drugom tonalitetu od jutara pod drvenom konstrukcijom gdje sam s onim drugim, prije navedenim, provela tri godine. Tamo je vladao kaos, nepodnošljiva sparina žudnje zbog koje su mi dani prohujali ne trepnuvši, u društvu tog vječito bivšeg ljubavnika. Nikada se nismo razdvajali, on i ja, slijepljeni godinama u jedno. Vjerovali smo da se tako njeguje ljubav, zalijeva znojem, uzgaja kao crveno mi cvijeće na prozoru. Jedno smo vrijeme živjeli u krevetu, pretvarajući se da ništa ne postoji iza rubova madraca, da je parket crna rupa i da je jedino mjesto u svemiru gdje život uspijeva taj naš užegao madrac pod drvenom konstrukcijom žižkovske oaze poroka.
 
Ovoga se ponedjeljka dosađujem u sterilnom prostoru čovjeka koji racionalno korača kroz život. Ta me racionalnost umara, rastužuje, jer zbog toga se osjećam još mlađom nego što jesam. Provirujem mu u ladice i kuhinjske police. Prisjećam se koliko sam sa žižkovskim ljubavnikom smršavila u prvih dva tjedna veze, ničim se ne hraneći osim njegovim prisustvom. Natjecali bismo se kome će glasnije kruliti u želudcu i čiji će se prijatelji prvi smilovati te nam donijeti hranu. Bljeska mi potencijalna budućnost pred očima; put koji neka druga ruka prostire preda mnom, koji me odvodi dalje od moje igrivosti i nemira; red i mir koje donosi zrelija dob; njegova briga koja me davi - sve mi to uz ritam ranojutarnjih munja probija pluća i suzbija mi mogućnost disanja. Želim glad, raspad sistema. Manjak sigurnosti, rizik sa svakim buđenjem. Glad me tjera da se osjećam živo, najživije, najotvorenije. A želim biti otvorena, otvoriti obraz drugima, i nikada više ne sakrivati svoje lice pod anemičnim bojama urođenog srama. 
 
Otvaram vrata njegovog stana. Ostavljam mu poruku na podu kraj ulaza da se vraćam za koji dan. Lažem. Znam da se više nikada neću vratiti, i da je miris moje kose, utrljan mu u jastučnicu, posljednji dokaz mojega postojanja u njegovom danu.
 
Izlazim na kišu. Jutro je još sasvim nevino, netaknuto užurbanošću svojih robova. Hodam kroz grad, grad koji me naučio ljubiti. U ovom su gradu započele sve moje priče. Moji su se roditelji  ovdje upoznali, sasvim slučajno, i ta je velika ljubav postala razlogom moje patološke naivnosti. U ovome sam gradu prešla prag i izašla iz sebe, otvorila se drugima. Na ovim sam ulicama pronašla odraze ljubavi u kojoj sam začeta. U ovim sam gradskim rupama upoznala samoću, ne odgovarajući nikome, sjetna i lijena. Tijekom ovih sam lutanja osjetila što donosi proljeće, i koje boje jutra jesen otkriva. U ovim sam zgradama u sebi otkrila dijete, a na uglu ulice vukova, poželjela imati djecu.
 
Gradovi se ispruže pred nas sasvim otvorenog obraza, i kroz njih strujimo besciljno, ali istovremeno kao da nekakav unutarnji karmički sat zna točno gdje nas treba zaustaviti, i u koga baš u tom trenutku trebamo pogledati. U neke se gradove čovjek odmah zaljubi i ostane u njima, a neke druge, koji bi mu možda činili dobro, samo okrzne, nošen nekim drugim tokom. Sve male slučajnosti koje doživimo u svakom gradu, slučajni susreti, pogledi, svjedočanstva gadosti, ljubavi u mraku, sve to postane dio našeg tkiva i grad je konačno upisan u nama, dok se ne zaljubimo ponovno, negdje drugdje. 
 
U ovaj sam se grad, kao i u njega, zaljubila na prvi pogled. Grad koji se ne mijenja promijenio je svaku moju stanicu, sve prethodno uvriježene misli osušile su se i oslobodile mjesto novima, ne tako plahim razmišljanjima. Neobično, učim o ljubavi u gradu gdje se ljubav smrzla na alkoholom raskasapljenim ulicama, tijekom jutara uništenim prizorima ljudi bez ljubavi svojih sugrađana; u gradu praznine, pijanaca i pervitina.
 
U gradu bez sunca, nisam ništa vidjela. Ni prosjake, ni ovisnike osakaćene šitom iz podzemlja, ni mlade trudnice što zaudaraju na etanol, oderanih koljena. Ni starce u pelenama onesviještene na klupi gradskog kolodvora, ni violiniste pred židovskim grobljem kojima je kantica za kovanice zavezana za invalidska kolica. Sve te polu-utvare što se ruše na pod dok im zlatni grad pljuje na ispružene dlanove, ništa od toga nisam vidjela. Nikakve milosti usputnih prolaznika, nemar mladih. Ništa, osim njega, i naših sjećanja. Poljupce uza zid zgrade velesajma, otiske bedara na klupama Letenskog parka, šetnje uz rijeku. Gdje god da se okrenem, vidim zametak naše sreće, i tako je iz godine u godinu, dok čitav grad nije postao moj dnevnik, i svaka ulica mjesto radnje naših uspomena. I koliko je samo takvih priča, u koliko su drugih dnevnika opisane te neopisivosti grada, i koliko je priča sličnih našoj - svaka je ljubav zapravo ponizna zbog postojanja one sljedeće.
 
Naše sjene slijedim i ovog ponedjeljka. Dolazim do stepenica crkve na trgu gdje smo se jednom pomlatili uslijed moralnih diskusija, kad sam izgubila srebrnu okruglu naušnicu i bacila na njega croissant. Magnet u prsnom košu vodi me sve dublje i dublje u gradsku četvrt koju sam jedno vrijeme izbjegavala. Primjećujem da je nevrijeme stalo, i crnina s neba nestala. Na obrisima zgrada pojavljuje se zlatni sjaj jutra. Ponovno sam zaljubljena.
 
Stojim na vratima dobro poznatoga stana. Pogled je podjednako mekan i deset mjeseci nakon  našeg posljednjeg susreta. Svjetlo u parkete udara pod pravim kutem. Želim mu reći koliko mi je bitan i koliko mi je stalo, ali šutim, jer riječi su ti isti okovi koji su nas jednom udavili, prestravili, razdvojili. Dovoljno je da me vlastito tijelo podsjeća da je još uvijek tu, da nikada niti nije otišao, da je još uvijek u meni.  
 
Da, u meni, kao bolest, raste i ne odlazi, njegov dah oduvijek prisutan, od prvoga dana, od pradavnih vjekova, i to smo znali kada smo se ugledali i tu će i ostati, dok se ne odcijepimo iz prokletoga kruga i napokon budemo jedno s jednim u svim ne-vremenima. Postoji u meni, i na tome sam mu zahvalna, a ta rupa u želudcu koja kao rana od falusnog bodeža ostaje nakon svakog novog rastanka, taj ožiljak neće zacijeliti, podsjećajući me da sam još uvijek ona ista djevojčica koja nikada nije naučila pasti na ruke i obraniti se od poda, već je uvijek srljala u opasnosti licem, padajući otvorenog obraza, slijedeći maštu i ozljeđujući arkade.
 
Gleda me kao da sam nestvarna. Nestvarno je bilo to što sam učinila na drugom, nebitnom kraju grada, svega par trenutaka prije, trenutaka koji su već zaboravljeni, pohranjeni u ponoru na dnu uma gdje hara grižnja savjesti. Nestvarna je lakoća kojom sam prestala biti dijete, naivno vjerovati u vječnost stvari; lakoća kojom sam postala kao on, sebična, lažljiva, zaljubljena, sigurna u svaku svoju riječ i postupak. Pritišćem se uz njegovu kožu. Svaki je novi trenutak s njim pokušaj restauracije onog savršenog. Onog kad smo se slučajno susreli. 
 
Držim ga u naručju i osjećam miris grada u njegovoj dugoj kosi. On se smije, osjećajući isto. Volim miris tvoje kose ujutro, govori mi s nosom u mojem tjemenu. Miriše na Prag.
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top