2018/06

(Banja Luka, 1986.), djetinjstvo provela u Makarskoj, odrasla u Zagrebu. Diplomirana ekonomistica s više od deset godina uspješne karijere u području marketinške strategije. Piše oduvijek po rubovima bilježnice, a 2017. godine u trećem mjesecu trudnoće, odlučuje pisati po sredini bilježnice i upisuje CeKaPeovu radionicu pisanja kod Zorana Ferića.
Na Zoranovu radost, ne porađa se na radionici, ali dva tjedna nakon poroda vraća se u klupe s novom pričom. U međuvremenu, njezina djevojčica ima četiri mjeseca, a Nadina priča ulazi u uži izbor regionalnog natječaja Priče iz komšiluka 2. A ona i dalje jednostavno piše.
 
Mjesec, Bedro i Obraz
 
Pogledala je na sat. 
01:27. 
Nikakav poseban broj. Tražila je simboliku u svemu pa tako i u običnom proteku vremena kroz uši digitalnog sata na mobitelu. Pričekat će 02:02. Uzet će mobitel u ruke i guglati značenje tog broja. Pročitat će nešto utješno i pozitivno jer oglašivači na portalima za samopomoć dobro znaju da istina ne prodaje. Tko bi platio oglas na portalu na kojem bi pisalo - 02:02 ne znači ništa. Znači oznaku vremena i da si budna. Nitko vjerojatno ne misli na tebe, ne označava prekretnicu u tvom životu, a ne prate te ni duhovna bića na tvom putu. Ono što jest. Prihvatiti ono što jest ravno je umiranju za nju koja simbolima krpa rupe. Tako lakše hoda kroz mrak.
Ne može spavati, opet. Četvrta noć zaredom, dvanaesta u mjesec dana, četrdeset i sedma u kvartalu, brojala je u glavi. Ne može se sjetiti točno kad je nesanica krenula i što ju je potaklo. Ubija ju to. Nedostatak razloga na nedostatak simbolike, lopata kopa dublju rupu. Gledala je po sobi. Pun mjesec lomio je sparinu i lupkao po starom namještaju. 
„Rekao je da na jesen kupujemo novi ormar. Vrijeme je.“ 
On je uvijek znao kad je pravo vrijeme. Zaprosio ju je u pravo vrijeme, kupio je stan u pravo vrijeme, preuredio je stan u pravo vrijeme, čak je i za seks imao pravo vrijeme. Oko 22 h. Teško naći simboliku, a dovoljno neodređeno za pokriti patologiju. Voljela je što je tako prav. Pouzdan. Zbog njega je uvijek mogla spavati. Nije se nikada zapitala spava li unatoč njemu. I zašto ga se sjeti tek kad pogleda u ormar koji će on promijeniti u pravo vrijeme. 
01:35.
„Zašto ja nikada ne vidim kad je pravo vrijeme za promijeniti ormar?“ Krivila se. 
01:36.
„Možda ne mogu spavati zbog punog mjeseca?“ Zaboravila je pun kvartal nesanice. Dobila je misao za igru u glavi sljedeće dvije minute. Mjesec je i dalje lupkao po sobi. Četverokut. Ormar. Ormarić. Zid s fotografijama. Krevet. Ormarić. Prozor. Zid. Stolica. Odjeća. Vrata. 
I ispočetka. Ormar. Ormarić. Zid s fotografijama. Krevet. Žena koja ne spava. I sin koji spava. Majčin sin. 
Okrenula se prema njemu. Glatka koža bebe sjala je u mraku. Spavao je mirno. 
„Šest mjeseci i sedamnaest dana.“
Voljela je tu njegovu prvu godinu života. Bilo je lako pamtiti brojeve i u svakom trenutku znati koliko dugo je tu s njom.
Spavao je u krevetu s njom kad god je otac bio na putu. Vlastiti krevetić, ali u odsustvu oca toliko je nervozno plakao da bi jedino rješenje bilo kad bi zaspao majci u ramenu s jednom nogom prebačenom preko njenog trbuha. 
„Zašto njemu nije tako nervozan?“, polako je ustala, pazeći da ga ne probudi i otišla u kuhinju po čašu vode. Crna spavaćica bez rukava sezala joj je do koljena. Nije voljela vidjeti svoja bedra. Zastala je na vratima sobe s čašom vode. Mjesečina je padala kroz prozor. Pokrivala je mrak i podnožje kreveta.
„Vruće je. Možda je vruće.“
Odložila je čašu na ormarić i skinula spavaćicu. Gole sise. Gaćice. Koža joj je mirisala, a ona je osjećala smrad. Naslonila je glavu na jastuk.
„Je li normalno ležati gola kraj sina starog samo šest mjeseci. I sedamnaest dana.“ posegnula je za plahtom u želji da se pokrije, ali nešto je povuklo plahtu.
„Možda je zapela.“
Premjestila se na podnožje kreveta kako bi ju povukla, ali nešto je povuklo nju, prilijepilo joj leđa za dno. Mjesec joj je pao po sisama. Legao je na nju svom svojom lakoćom. Naježila se.
Pogledala je niz sebe. Većinom joj se povraćalo na pogled na svoje tijelo, ali ovako, u Mjesecu, sve je izgledalo bolje. Prihvatljivo čak i njoj.
Prošla je rukom po bedrima. Rubu gaćica. 
Pogledala je prema sinu. Zacrvenjela se, ali srebro se prosipalo po njoj.
Osjetila je miris vlage.
„Orošena vagina, smiješno.“ maknula je ruku.
„Reci pička.“
„Molim?“
„Reci pička.“
Prst na usnama. Poljubac. Kapak mira. Vrat. Pramen kose. Pregib iza uha. Dlan.
„Pička.“
„Tako.“
Ugriz bradavice. Dah olakšanja.
„Tukli su te.“
„Jesu.“
Poljubio joj je prednji pregib lakta. Čvor života. Prsti po trbuhu. Ljubio ju je. Davao. Uzimao. Vraćao.
„Gdje je ožiljak?“
„Na bedru. Naći ćeš ga.“
Skinula je gaćice i prstima prošla po usnama. Naslonio je obraz na njeno bedro i gledao ju. 
„Ti ulaziš. U sebe.“
Dotaknula se unutra. Prvi put. Ušla je. Gola. Prešla je cijelim dlanom preko sebe. Ulazila, izlazila. Otvarala se. Klizila. Sipila. Zagrlio ju je cijelom svojom težinom. Obujmio. I prihvatio. 
„Gdje boli?“
„Svugdje.“
„Kada?“
„Uvijek.“ disala je plitko u ritmu svoje desne ruke. 
„Jebeš se sama. To znaš. Mene nema.“
„Znam. Nema te. Nikad te nema. Nigdje te nema.“
Suza joj je kliznula niz obraz. 
Svršila je. Duboko. Praznina.
„Nitko te nema.“ 
 
02:02.
Nije vidjela. Zagrlio ju je mrak. Sin je pomaknuo noge i zatresao plahtu kraj njene glave. 
„Kriva žena. Kriva majka.“
Mjesec se pomaknuo iza njenog prozora. Naslonila je obraz natrag na jastuk.
Razmišljala je o njegovom obrazu na njenim bedrima. Obraz na bedrima. Takav kakav jest. Takva kakva jesu. To Mjesec može. Ili Mjesečina. 
Ljudi to ne mogu. Pogledala je u sina. 
Skupila je noge i zaspala.
 
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top