2018/05

Livio Fiumanski (1988.) je dnovinar na jednom srednjostrujaškom portalu. Svakodnevnih muka se rješava pisanjem satire skupa s redakcijskim kolegom Matom Balotarom.
https://www.facebook.com/pricajednognovinara
 
 
Jezik, Mučnina
 
Jutros frka u redakciji, panika teška!

Evo o čemu se radi:

stigo na posao bezvoljan. Još sinoć me opro teški osjećaj beznađa - počeo razmišljati o poslu, sebi na poslu, trpanju članaka radi članaka, takvim stvarima uglavnom. Pred spavanje me oprala Mučnina strašna, pa se osjećao u momentu kao Sartreov Roquentin, progonjen od svih i svakoga, a ponajviše samoga sebe. 

Zaspo uvjeren kako ću se sutradan probuditi i napisati o svemu roman.

Ali, jao, zorom me odalami sušta realnost!

Umjesto zapisivanja filozofskih opažanja i crtica kojima sam namjeravao prožeti svoj roman, otrčao u redakciju i započeo u sustav ubacivati Hine. Opremio ih nekoliko i objavio, refreshao portal, zavrtio promet.
Ljudi čitaju, klikću, dan u redakciji prolazi normalno.

Uto spazim u sustavu galeriju naših fotoreportera – bili na Sljemenu pofotkati prvi dan sezone. Fotografije su bile veoma lijepe, neobično umjetničke za agencijske i to mi malo osvježi dan.
Pomislim kako je iza tog fotoaparata također stajao neki Roquentin i odlučim od svega napraviti članak. Napisat ću nešto o tome kako je sezona rano započela; spomenut ću dječicu koja se grudaju, osmijehe na licima izletnika i zadovoljne skijaše što rundaju Crveni spust. Uz to ću priložiti galeriju fotografija tog zimskog ugođaja kojem svjedočim iz redakcije i bit će to pravi feel-good jutarnji šlager!

Volio sam pisati ovakve članke jer sam se mogao opustiti, ubaciti kakvu dosjetku, odmaknuti se od generičnog stila dosadnog news novinarstva. 
Tako je bilo i ovaj put. Odjednom mi proradi tekst i preuzme me ona poznata, slatka sila. Slova su tekla neovisno o meni i shvatim uskoro kako umjesto fraze *umjetni snijeg* pišem *veštački sneg*, i to na nekoliko mjesta u tekstu gdje sam htio naglasiti kako topovi na obroncima Medvednice nemilosrdne rade.

Oduvijek me, vidite, fascinirala ova srpska fraza. Ipak sam ja čovjek od jezika, pisac, i umjetni snijeg mi je pored veštačkog snega izgledao kao loša šala, neuspjeli jezični eksperiment. Slikovitost i poetska težina srpske verzije omađijali su me još prvi puta kada sam posjetio Kopaonik i uz tešku sam se, veliku muku, suzdržavao da je redovno ne koristim ovdje, u svojim pisanijama po Hrvatskoj. 
Pomoglo je i što me majka neprestance upozoravala da se unormalim, da ne pišem srpskim, jer da će me netko zatući, prozvati beogradskim špijunom i hladnokrvno ubiti na ulici.
Ovaj se put, međutim, nisam mogao zaustaviti. Tekst me preuzeo u potpunosti i u javnost sam posve bezbrižno pustio srpski, upravo kao da sjedim u redakciji Blica, ili Kurira. 
Urednik je bio na kolegiju, nije imao pojma šta se dešava.

Odjednom kaos, smak svijeta.

Ljevičari nam se rugaju nemilice u svom stilu, desni portali nas prozivaju četnicima, a redakcijski telefon uskoro zazvoni i propara mi mozak. Javim se i shvatim kako je na liniji ona prezgodna lektorica.
Lažem joj kako je sve u redu, kako s urednikom imam dogovor da ovakav tip vijesti smijem pisati opušteno, u svom stilu. Izvaram je kako smo se domislili revolucionarnog koncepta u kojemu ću ja prezentirati dnevne vijesti u nekakvoj hibridnoj formi između proze i običnog news članka, što dakako uključuje umjetničku slobodu, a posljedično i korištenje ekavicom te srpskom frazeologijom.

Zvučao sam uvjerljivo, vjerojatno poguran onim sinoćnjim osjećajem beznađa.
 
Prije no što smo završili razgovor uspjelo mi je pozvati je na piće. Učinio sam to na tvrdoj ekavici, kao da smo u Srbiji teškoj, Kragujevcu. Poklopila mi je bez riječi, vjerojatno misleći da sam potpuno poludio.
Ja zurio u tekst i bio iskreno sretan, valjda prvi put u zadnjih pola godine. Razmišljao sam kako upravo u ovim trenucima čitava Hrvatska uviđa vrijednost moje jezične podvale i slavi jezik, poeziju, različitost i Srbiju.

Odjednom u redakciju utrčava urednik, sav zapuhan, zajapuren.

„Fiumanski!“, čujem ga tek što je otvorio vrata. Ja sjedio iza, sklonio se potišten iza monitora kompjutora.
Došao do mene i obznanio mi kako sam pretjerao, kako me želi vidjeti nasamo, ali da prvo zamijenim svoje idiotske srbizme iz članka u standardni hrvatski jezik.

„To je dosadno“, jedvice mi je uspjelo prozboriti.

Sada sam u liftu i vozim se u njegov ured, opkoljen teškim osjećajem Mučnine, sveopćeg besmisla…
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top