2018/01

(Ogulin, 1987.) Diplomirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a nakon fakulteta je radila kao televizijska novinarka te kao novinarka na internetskom portalu. Piše poeziju i prozu, a pjesme su joj objavljivane u Zarezu.

CRNE RUPE
 

U krevetu koji dijelim s Tiborom postoji dio koji je samo moj. Na tom dijelu rukama osjećam rupu, onu kao na starinskim posteljinama, kroz koju se poplun ugura unutra, dok se ne rasprši i popuni prostor omeđen tkaninom. 

Starinska posteljina... Teta Seka je imala stan pun starinskih stvari s kojima sam učila hodati i govoriti, a kasnije ih držala u rukama i pomalo cijenila. Stan sad prodajem, iako u njemu još uvijek osjećam miris mojih poslijepodneva nakon sata klavira, Bracinih školskih dnevnika i kreme s aloe verom i tetinih kiflica s kimom.

Voljela sam se uvlačiti i sakriti od svijeta u rupi tetine posteljine na velikom francuskom bračnom krevetu koji je još uvijek na istom mjestu, a sad i oporučno moj. Nitko me nije mogao pronaći – ni mama koja je tad radila u Domu zdravlja, ni tata koji je vjerojatno i tad pio, pa ni teta i Braco koji su vjerno igrali ulogu supstitucije roditelja. U toj rupi bih nestajala cijela, u njoj bi nestajale i sve moje prošle i buduće godine.
Sve je tad bilo tu. Teta, Braco i baka koja je dolazila ujutro da me pomogne izvući iz rupe u posteljini. To jutro su se svi poredali da me čuvaju, kao da stoje u vrsti za odstrel, čekajući koga ću prvog naciljati pogledom i upucati pristankom da napustim rupu i navučem odjeću na svoje tijelo. Prije toga me ipak trebalo nagovoriti da skinem pidžamu. I to je bio početak mog teškog karaktera.

– Sonja, idemo! – govorili bi skoro u glas, a minute i minute, poput vječnosti su se provlačile između njihove stvarnosti i moje crne i sigurne rupe. Ona me držala u sebi kao maternica koja se trudi zadržati plod, dok mu nije vrijeme za suočavanje sa svijetom. Ja to jutro nisam bila spremna.

***

Otkad je teta Seka umrla često guglam o smrti, odnosno tražim znanstveno objašnjenje za ono što sam vidjela i čula u bolničkoj sobi. Sjećam se ovog:
Sanjala sam da razgovaramo. Teta se penjala preko suhozida i jedva uspjela prijeći na drugu stranu. Ja sam ta koja je ostala i gledala za njom kako odlazi. Buđenje me nije iznenadilo. Za nekoliko dana smo je posjetili u bolnici.

S vrata sobe ne prepoznajem potpuno bijelu staricu vezanu za krevet. Krećem unatrag, kad shvatim da je mama ljubi u obraz. Počinjem osjećati hladnoću u ramenima koja se proširila u stopala. I strah – onaj koji čovjek osjeti kad ga, na primjer, u mračnoj ulici presretne netko nepoznat.
 
Ulazim u sobu i gledam joj lice. To nije njeno lice. Opet šutim, jer zašto da ispadnem luda na mjestu gdje vežu ljude za krevet? U hodnik nas je poslala psihijatrica, da obavi razgovor s njom – vezanom svijetlo sivim remenjem, koje je možda nekoć bilo bijelo. Uspijeva je probuditi iz duboke „potopljenosti“ (tako su se izrazili, misleći na jednostavnu nakljukanost osobe sedativima). Meni se u tom trenutku nije sviđao prizor tete pod vodom, koja vjerojatno zove u pomoć, ali je nitko iznad površine ne čuje. Prisluškujem s vrata.

– Gospođo Antonija, koja je godina?
– 2016.
– Koje je godišnje doba?
– Skoro je proljeće.

Ponovno ulazim u sobu i ne pronalazim je unutra. Smeta joj svjetlost pa spuštam zastor, a ona mi govori kakve krumpire da kupim. Sutra je više neće biti... Neće je biti briga za krumpir, ali joj želim udovoljiti.
Govore nam da je sinoć razbila prozor. Pitam kako je to moguće, pa došla je samo na rutinsku pretragu za nogu.

– Ne znamo točno. Rekla je da ih vidi i da su došli po nju.

Izlazim van na sunce. Stvarno, skoro će proljeće.
 
***

„People just ain't no good/I think that's well understood“ – dopire iz zvučnika dok ulazim u kuću. Iza vrata, uz poznate zvukove Nick Cavea i uz nevjerojatno dobru pratnju The Bad Seedsa, pognute glave sjedi stari, utopljen u oporom mirisu isparavajućeg alkohola, koji se poput izmaglice migoljio prostorom i miješao s teškim mirisom ocvalog cvijeća u masivnim teglama.

Grč u želucu poprima nadljudsku snagu, istu onu koju moram upotrijebiti kako se ne bih savila u području trbuha i ispovraćala svo sukljajuće prokletstvo vrućeg bijesa, pomiješano sa želučanom kiselinom i ono malo kave koja je u njoj plutala. 

„You can see it everywhere you look/People just ain't no good“ – nastavlja Cave svojim dubokim glasom punim muške hrapavosti i heroinske melankolije, probijajući se kroz zvučnike i utapajući u prostoriji punoj teškog zadaha.

Tiho prolazim hodnikom u drugu prostoriju. Kad bih barem mogla kriknuti toliko glasno da se katapultiram u zaglušujući vakuum svemira, ako bih na taj način mogla u najmanje čestice razbiti sve ovo što mi se provlači leđima, preokrećući se, već savršeno uvježbano, u želucu i kulminirajući u mozgu – šumećom i neizdrživo visokom frekvencijom koja me uvijek tjerala da se uvučem u rupu crnine, gdje vizualno ne postoji, a zvukovi dopiru u psihodelično isprekidanim naletima.

Cave, na izmaku snaga održava svoj višednevni performans u našoj kući. Čini mi se kako umorno klizi kroz zvučnike i da mu je svaka riječ izobličena od zloupotrebe.

„He used to be so good to me, now he smells so fucking bad/Yeah, there's a dead man in my bed, she said“

Je li stvarno mrtav? Naposlijetku, nije li svejedno? Nekoć je bio tako dobar prema meni, a sad smrdi tako loše.
 
***

Mrak je pao prebrzo i zatekao me zagledanu u laptop. Tablica za tablicom, brojevi u rešetkastim stupcima i miris ocvalih borova. More bi mirisalo, ali je predaleko.

Osjećam te s desna. Na toj strani mi ljudi neopisivo smetaju, osjećam ih ramenom i neugodnim trncima. Pokušavam se utješiti time, ali ne ide. Dobro mi stojiš s desna i to me nervira. Kažem:
 
– Brate, što je vruće...“, a dobijem:

– Hoću te daviti.

Šutim i nastavljam gledati u monitor. Među nogama osjećam toplinu, ali onako, sa srcem. S tobom i dalje neobično šutim. Kako se jebote to dogodilo? Smara me ta moja iznenadna šutnja. Nerviraš me i mislim da si budala. Činiš se neopisivo nesposoban i pasivan. Osim što želim da mi skineš gaćice ispod stola, želim te i nastaviti voljeti ovako jako kao sad.

Kao da je to moguće, osim ako ne odem spavati i ostavim te ovdje vani na suhom. Ne krećeš za mnom pa odlučim otići na wc i vratiti se van. Stavljam još Rundeka na playlistu i točim si čašu vina. Ionako je prekasno da se odmorim do jutra. Zašto i bih, još si samo večeras ovdje – budala, koja ne kuži da samo jednim pokretom mijenja smjer cijelog jednog svijeta. 

U zraku se osjeti miris borova, ali i nečeg novog.

– Kiša će – rekla sam.
 
Sad ti šutiš. Gledaš me u oči i puštaš da mi pljusak udara po bosim stopalima. Čini mi se da te to pali. Hladno mi je, ali ostat ću još kratko, sad već iz znatiželje. Koliko pasivno možeš udisati sve snažniji vjetar pomiješan s vodom? Čini mi se da napokon osjetim miris mora.
 
„Ja sam bio pogrešan/Kad sam ti stavio ruku na rame/Tamo je držao dugo/I govorio riječi/Ja sam bio pogrešan/Kad sam tražio da mi kažeš koja si strana/Postoje pravila igre/Ti znaš da ne možeš sama”

Rekao ti je baš sve. Brišem stopala i ulazim u kuću. Pa u sobu. Pa u posteljinu na krevetu.
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top