2017/21

(Zagreb, 1992.) diplomirana je profesorica anglistike i talijanistike. Živi i radi u Splitu. Prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima.     
 
 
Konobarica
 
„Konobarice! 'Oće li to više?“ netko viče, i znam da misli na mene. Cijelo moje biće sadržano je u tom apelativu, nema veze što ljudi koji me tako zovu vjerojatno ne znaju što je apelativ. Njih ne zanima ni moja diploma sociologije već samo moja vještina kuhanja savršene „velike s 'ladnim“. Donosim još jedno pivo krupnom čovjeku crvenog nosa i sitnih očiju, a on me jedva pogleda, pažnja mu je u potpunosti usmjerena na čašu zapjenjene zlatne tekućine koju stavljam pred njega bez riječi. Umjesto njega, tiho „hvala“ uputi mi sitna žena koja sjedi pored njega, a njene riječi zvuče više kao isprika nego zahvala. Dobro su mi poznati: ne prođe dan, a da se dvojac ne pojavi u kafiću. Kada sam ih gledala, uvijek mi se činilo da na svojim krhkim ramenima žena nosi svu težinu svoga muža. Što je njegov trbuh više rastao, to se ona, meni naočigled, više smanjivala. 

Ne znam kako postaneš takav, ali ni moj život nije baš išao po planu. Sve je lako dok si dijete. Cijeli život čini ti se logičan, put je prostrt ispred tebe i samo ga trebaš slijediti. Završavaš osnovnu, pa srednju školu, nakon toga upisuješ fakultet. Uz njega počinješ raditi u kafiću, jer ipak si u stranom gradu i znaš da tvoji nemaju toliko novaca koliko tebi, gladnoj svijeta i života, treba. Svi te hvale zbog marljivosti, posebno kada napokon diplomiraš uz najvišu ocjenu. Onda pohvale prestaju. Sve si napravio kako treba, nije ti jasno kako te je svemir odjednom iznevjerio, uzaludno tražiš posao u struci, a onda odustaješ jer shvaćaš da je to rezervirano samo za one koji se učlane u pravu stranku. Tvoji se više ne hvale tvojim poslom kao dokazom marljivosti, a diplomu spominju sa žalosnim izrazom kao da pričaju o davno preminulom rođaku. Čekaš daljnje upute, ali društvo je nemilosrdno. Odjednom se približavaš kraju drugog desetljeća, i shvaćaš da je ono što je započelo kao studentski posao postala tvoja stvarnost, studentski dani su prošli a ti si ostala. Barem imaš posao, tješiš samu sebe, iako sa sve manje uspjeha. Barem si živa, imaš (unajmljeni) krov nad glavom, imaš što jesti, zar ti to nije dovoljno? Ne usuđujem se odgovoriti.

„Klara, jesi li to zaista ti?“ začujem uzvik. Sanja, moja najbolja prijateljica iz doba kada je prijateljstva bilo lako održavati, maše mi sa širokim osmijehom na licu. Osjetim da mi se usne razvlače po prvi put tog dana. 

„Što radiš tu?“ pitam je. Nakon srednje, Sanja je otišla u Njemačku na studij. Uvijek je imala velike snove, govorila je da će promijeniti svijet i otići daleko od ove rupe, kako je nazivala naš djelić svemira, a ja sam vjerovala svakoj njenoj riječi.

„Evo, muž i ja sjeli smo popiti kavicu, došli smo u posjet mojima za praznike.“ Predstavi me visokom, plavom muškarcu na jeziku na kojem znam reći samo: „ja“ i „Guten Tag“. „Jedva smo uspjeli uskladiti godišnje odmore, ali moji su mi zaprijetili da moram dovesti Fabija na Božić.“ Prevrne očima. Tek tada primijetim dječaka koji im se motao oko nogu. 

„A ti, što radiš, gdje si?“ kaže. Oduprem se porivu da kažem da sam i ja tu došla popiti kavu i jedva uspijevam izustiti „radim“. Mrzim njen sažalni pogled koji se pojavljuje gotovo trenutačno. „Ovo je samo privremeno“ ipak dometnem, a ona žustro kima glavom. Zapravo nisam bila u krivu, cijeli je život ionako samo privremen. Prije nego što se stignem povući uz izliku neodgodivog posla iza šanka, saznajem da je Sanjin muž bankar, da žive u Hamburgu i da su, da kucnu o drvo, svi živi i zdravi. Umjesto pjevačice, Sanja je postala kućanica. Da zaustavi Fabijevo uporno zanovijetanje, posegne u svoju Michael Kors torbicu i izvadi najnoviji smartphone. Učinak je trenutačan, klinac je hipnotiziran šarenim slikama na ekranu. Sanjin visoki, bradati muž stisnutih očiju gleda ispred sebe, a ja se ne mogu oteti dojmu da je u pogledu kojim fiksira istrošene zidove naznaka prezira. 

„Slušaj, ako odlučiš otići, javi nam se, Hans ima veze posvuda, možda te može negdje ubaciti…“ Sanja govori. Hans. Njegovo ime je Hans. Zahvalim se, iako nemam ni najmanju namjeru pristati na njenu ponudu. Posljednja stvar koja mi treba njihovo je sažaljenje. 

Nakon smjene, odlazim kući. Prije toga svratim u trgovinu i kupim sir, jogurt i kekse. Navečer zovem mamu. Pričam joj za Sanju, koju ona zna kao „onu malu koja je išla u glazbenu školu“. Vas dvije ste uvijek bile najbolje prijateljice, govori mi, a ja u njenim riječima čujem i ono neizrečeno, zašto i ti nisi malo poput nje? Ne objašnjavam joj razloge zbog kojih je moja koža tanja od njene, ne govorim joj za prazan pogled Sanjinog muža, niti joj pričam o njenom neodgojenom sinu. Ne mogu vjerovati da je Sanja nečija mama. Nešto se promijeni u ljudima kada njihovi stari prijatelji, oni s kojima više nemaju ništa zajedničko osim činjenice da su živjeli u istom susjedstvu ili išli u isti razred, postanu roditelji, odjednom se čini kao da svi koje poznaješ istovremeno dobivaju djecu, a vijesti o prinovama više se ne šapuću već se objavljuju ponosno i punim plućima. Mama me bombardira informacijama, njen glas je pozadinska buka, poput radija, a ja iz svega toga iščitavam upozorenje: vremena se mijenjaju. Sada više nismo djeca, sada moramo biti roditelji, makar i sami sebi. Nakon razgovora, jedem večeru izravno iz pakiranja i idem na spavanje.

Sutradan ujutro, kafić je prepun studenata. Prije nekoliko godina, bili su moji vršnjaci, a sada se čine tako mladi, sa svojim velikim snovima i tehnološkim čudima koja više ne razumijem i njihovom blještavom budućnosti koja je meni nedostižna. Ili možda ipak… 

Pijanac u kutu danas izgleda još čudnije nego inače, a strah u očima njegove žene još je veći. Uhvatim se kako o njima razmišljam kao o dijelu namještaja bez kojeg ovaj kafić ne bi bio potpun. Odjednom, čovjek me pogleda s mržnjom koju nikada prije nisam doživjela, u njegovim očima odražava se čisti bijes prema svemiru koji me je nanio na njegov put. Zamalo ustuknem i pobjegnem, daleko od njega i od ovog prokletog kafića, ali se sjetim, još malo, izdrži još malo i sve ovo će biti gotovo. „Izvolite.“ Spuštam ispred njega dnevnu dozu otrova po vlastitoj narudžbi. Kada se nekoliko kapljica tekućine prolije po novinama koje je čitao, čovjek zareži, a ja se počnem ispričavati. Ispričavam se njemu zbog nespretnosti, ispričavam se šefu zbog nepažnje, ispričavam se svojoj obitelji što sam dozvolila da mi se život svede na ovo. Iduće godine definitivno odlazim. 

***
Gledam te kako se ispričavaš, kako se sagibaš da se ne slomiš i pritom bivaš sve bliža i bliža zemlji, želim ti reći: bježi, mala, dok još imaš vremena, dok još ima nade. Bježi dok te ne dohvate, onda si gotova. Vidim njihove ljepljive prste kako se približavaju tvom tankom vratu, tvog šefa, tvoj prljavi šank za koji si prikovana nevidljivim sponama, ovo društvo koje te prožvače i ispljune kada mu više ne možeš biti od koristi. Hvatam te za ruku toliko čvrsto da ostavljam crveni trag, buniš se, vidim strah u tvojim očima, ali ako je ovo posljednji trag koji ću ostaviti na ovome svijetu, neka to budu prsti na tvojoj nadlaktici. Boli te, i treba da te boli, to znači da si još živa. Da je mene netko tako povukao prije svih ovih godina, i rekao mi: bježi, bježi od svih njihovih odora i zastava, od njihovih praznih riječi i naših praznih želudaca, danas bi bio drugi čovjek. 
„Stipe…“ njen glas prati jedva primjetan dodir, kao leptirova krila, boji se da ga se primijeti. Otrgnem se od njenih ruku i neizrečene molbe. Mogao bih joj reći, mogao bih objasniti… ali čemu? Ionako ne bi razumjela. 

***
Pristala sam raditi i za Novu godinu, odnosno nisam imala dovoljno dobar razlog da odbijem. Dok ulijevam kuhano vino u šalicu, pažnju mi privuče izvještaj s televizije. „Danas, u 23 sata muškarac S. T. počinio je samoubojstvo na glavnom gradskom trgu…“ Šalica mi ispada iz ruku, a svi pažnju usmjere na ekran. „To je on, to je stvarno on!“ govori mi šef i gurne me laktom, a ja u slici koju su prikazali prepoznajem mlađu verziju čovjeka kojem sam posluživala pivo svaki dan. Više od njegove smrti, šokirala me ta fotografija, prikazivala je mladog čovjeka živih očiju i uskoga lica. 

Ali vrijeme nikoga ne čega, odbrojavanje je započelo. Kada dođe do nule, prolomi se zaglušujuća buka. Odlazim do prozora i gledam vatromet. U glavi mi je i dalje ona slika, slika čovjeka koji se negdje na putu izgubio i pretvorio u sjenu samog sebe. Možda je to bilo najbolje što je mogao napraviti; možda je to dugovao samome sebi, ili čovjeku kakav je jednom bio. Više nije tratio svoj život u kafiću. Odabrao je otići. I dok ulijevam šampanjac za sve prisutne, osjećam da mi je s ramena podignut golemi teret, jer došla sam do raskrižja. Ovaj put, obećavam samoj sebi da ću otići bez osvrtanja. 
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top