2017/20

(Zagreb, 1991.) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je priče u časopisu "Fantom slobode", na portalu "Kritična masa" i u zborniku „Najkraće priče“ izdavačke kuće Alma. 2014. je osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, a 2017. prvu nagradu na natječaju „Ulaznica“. Član je i suosnivač Književne grupe 90+.
 
Portret
 
Moja soba je prazna, zidovi su bijeli i nema postera. Unutra je radni stol, kojeg ne koristim, i krevet, na koji povremeno liježem. U svojoj sobi sam nemiran, krećem se okolo i razmišljam sve dok se ne umorim i srušim se. Radim u birtijama. Soba vodi u malu kuhinju, skromno je namještena, ali ima funkcionalan frižider, štednjak i pećnicu. Pećnica loše radi pa treba pojačati temperaturu, samo treba paziti da se ne pretjera. 
 
Stan ima vrata koja izlaze u stubište, ono je strmo, nezgrapno i završava nekoliko katova niže. 
Vrata zgrade obojana su u zeleno, zgrada je stara i žbuka se ponekad odlama pa su zidovi sivi i oderani. Izlazim na ulicu i hodam do tramvajskog stajališta. Volim tramvaje, spori su i predvidljivi.  Dok se vozim njima obično zaspem. Kretanje me umiruje, sjedim u toploj maternici grada.
 
Iz tramvaja izlazim u bar, tamo nasuprot mene sjedi prijatelj. Imam ih nekoliko koji se periodično izmjenjuju u toj poziciji, pričaju mi o svojim problemima i slušaju moje. Pokušavam biti iskren, ali rijetko kad mi uspijeva. Neko vrijeme pričamo o drugim ljudima, sportu i politici, ponekad o umjetnosti. Pijemo pivo i pušimo cigarete. Nekad pijem i kavu, volim osjećaj koji mi daje, podiže me i čini sretnijim. Pitam se što bi bilo da neki od mojih prijatelja nestane, da se više nikad ne pojavi u poziciji preko puta mene. Bi li ga zamijenio drugi? Kako to prijatelji uopće nestaju? I kako ih se zamjenjuje? Postoji li nešto što nekog prijatelja čini jedinstvenim, nezamjenjivim?
 
Iz birtije idem u supermarket. Supermarketi su beskrajna prostranstva, ponekad su hladni i sterilni, ali u njima se osjećam ugodno. Volim kupovati hranu, zamišljati kombinacije sastojaka i začina, njihove okuse i teksture. Volim stajati ispred police s vinima, čitati etikete i pitati se što znače „snažne note čokolade i borovnice“ ili „prozračan boque u kojem se ističu arome breskve i jabuke“. Na kraju uzimam pivo. Dolazim doma, slažem hranu i stavljam ju u pećnicu. Dugme za temperaturu okrećem do kraja.
 
Lasagne su gotove. Na vrata će pokucati djevojka, zove se Tanja. Prilično je ugodna i izgleda kao da se dobro jebe. Tanja ima dečka.
 
Srećom, digao mi se. Ponekad mi se ne uspije dići, pogotovo kad sam s novom curom . To nije znak da mi cura nije privlačna, iako one često to misle u sebi, pogotovo one nesigurnije. Budi me šuškanje i zvuk mobitela. Tanja je već obučena i sprema se otići. Daje mi nešto u ruke i kaže: „Stavi to na zid, izgledaju jadno ovako prazni“. I nešto blaže: „Mislim da je ovo bila greška, najbolje je da se više ne vidimo“. Otvaram poster koji mi je Tanja dala, gužvam ga i bacam u smeće. Moji zidovi su prazni i takvima će do daljnjeg ostati.
 
Nisam plakao već dva mjeseca. Volim plakati, tako se valjda osjećam ljudskije. Sjednem na pod  i dahćem, crven u licu, nos mi je pun šmrklji, a gusta i slana vrelina mi se slijeva niz obraze. Kad  plačem, činim to masivno i nespretno, poput djeteta. Zaključavam vrata sobe, iako za tim nema baš nikakve potrebe.
 
 
 
 
 
 
 
 

 Festival se odvija uz potporu Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje Grada Zagreba

 

Back to top