2017/19

(Split, 1985.) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu. Radi u Skribonautima. Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalu Kritična masa. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora – najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču (3. nagrada).
 
 
Ulica mačaka
 
Trčimo bosi po ulici. Ne mogu vjerovat da sam se dala nagovorit na ovo. Vrući asfalt me grize za kožu. Stopala mi se smanjuju. Odvajam se od njega i pokušavam ga prestići. Opet mi je pet i želim ih sve ostaviti iza sebe, imati crne pobjedničke noge. On ne razumije ovu igru. On samo razumije želju, želju da me dohvati. Dotrči do mene, uhvati me za ruku i gurne u prvi portun. 
Crno-bijeli mozaik je hladan. Skupljam prste, umanjujem dodir. Glasno se smijem dok me gura u kut. Portun je odjednom sav jeka od koje svaki šum bridi. 
– Zašto si bježala od mene? – reče i gurne mi ruku ispod haljine. Sav je radostan. Shvatio je da mi se gaćice drže oba boka samo tankom vrpcom. Tijelo mi je toplo, samo su mi stopala hladna. On ne zna da su mi stopala uvijek hladna. Užitkom djeteta koje je upravo pobijedilo odmata me igrom kažiprsta i placa, pažljivo kao poklon. Sprema moje gaćice u džep. Ne mogu vjerovat da će me neko jebat u mojoj ulici.
 
*
– Jebat…kako mi možeš tako nešto reć? – gleda me gnjevno kao da sam mu upravo opsovala majku. Lijeno protežem gola leđa. 
– Pa što sam rekla? – pitam ga dok tragam za nekim hladnim, skrivenim djelićem lancuna. Vani cvrčci luduju. Žega me pritišće duboko u madrac. 
– Čuješ li ti mene? Rekla si da te jebem… Ja tebe ne jebem. Ja s tobom vodim ljubav. 
– Otkad si ti tako osjetljiv na značenje riječi? – pitam zajedljivo. – Zar si i prvi put sa mnom vodio ljubav? – dižem se iz kreveta i ostavljam ga namrštenog, glave naslonjene na desnu ruku. 
Odlazim bosa u kupaonicu. Pločice mi hlade stopala. Njega živcira to što su mi stopala uvijek hladna. Preskačem meki tapetić i prislanjam usne na vrh špine. Kapljice vode mi klize niz bradu. Kroz otvoreni prozor čujem ženski glas isprekidan nečim između jecaja i psovke. Ovo je ulica u kojoj nijedna žena ne govori ispod glasa. Skupljam haljinu s kuhinjskog poda i na izlasku palcem povlačim japanke. Ne smijem zaprljati noge. Ljutit će se ako zaprljam noge.
Dok prelazim kratku dužinu dvorišta osjećam svoje golo tijelo ispod haljine – hodam kao da skrivam tajnu. Na maloj nizbrdici koja vodi u portun niske kuće nasuprot mojoj nalazim Srđanu. Negdje ispod njenog koljena bijelo-žuta kost viri iz crvenog, živog mesa. Sram me je jer ju gledam iznutra.
Susjedi se skupljaju i zatvaraju krug oko nje. Gledam je i pokušavam prepoznati. Sjećam se dana kada je došla. Na putu do matičara u lijevoj je ruci nosila buket, a u desnoj mali smotuljak koji danas ima petnaest godina. Bila je niska, a opet vitka, duge narančaste kose pune bijelih tratinčica. Sad je tusta, razlivena, i opet pijana. Pored mene se provlači liječnik. Netko od dežurnih dušobrižnika skrivenih iza rešetaka svojih škura, kao svećenik u ispovjedaonici, netko od nezasitnih popisivača naših grijeha i svađa uzeo je pauzu među činovima i nazvao hitnu. 
Polako se povlačim. Masa me dodiruje. Trlja se o moje ruke, leđa. Moja koža upija njihov znoj, miris njihovog daha, miris ručka u njihovoj kosi. 
– Jesi li vidila šta je bilo? – pita netko iza mene. 
– Ma jesan – stiže odgovor s druge strane. – Skroz slučajno san izašla na ponistru. Srđana je skočila kroz prozor. Bit će da su se opet svadili. 
Gledam u prozor njihove kupaonice koji se izdiže samo metar iznad male uzbrdice što vodi van iz ulice. Mjerim je dok je podižu na nosila. Dvaput je veća od prozora kroz koji se provukla. Mislila sam da se samo mačke mogu tako stisnuti u strahu i u bijegu. Srđanu odvode praznih ruku. 
Vraćam se kući, ostavljam susjedima rekonstrukciju događaja. Sve škure sad su otvorene. Počinje molitva svakodnevnici. Odlazim u svoju sobu ljuta jer su mi stopala vrela. Shvaćam da to što sam ispod gola i nije nekakva tajna.  
– Pa di si ti više? – on je još uvijek namršten. 
Navučem gaćice ispod haljine i na izlasku iz sobe kažem: – Nemoj me jebat. 
 
*
Zid uz koji me pritišće ugodno je hladan. Vani je još zvizdan. On je snažan. Nije ni visok ni zgodan, ali je snažan. Osjećam se lagano dok me drži ovako u zraku. Hladan zrak što se izdiže iz kamena škaklja mi nožne prste. Pomislim kako sigurno smiješno izgleda s hlačama oko gležnja i glasno se nasmijem. U pokušaju da mi začepi usta on izgubi ravnotežu i padne na pod. Ja se dočekam na noge. Meko mu priđem i pružim ruku. On je uzima i smije se. Mislim da nalazi nekog humora u svemu ovome. Privlačim ga sebi i ljubim u vrat. Osjećam slanost njegove kože pod jezikom. On me poljubi u usta i s osmjehom kaže: – Zbog tebe ću najebat.
 
*
– Sad si najebala! – čujem ga kako viče. Još prije pola sata slavili smo Novu godinu. Mama uzima mene i Nina za ruku i odvodi nas u drugu sobu. Krhotine porculana mi pucketaju pod novim crvenim cipelicama. Nino je tužan. Mislim da je tužan. Stupa ko mali vojnik, ni ne gleda me. Ja sam tužna, ali ne želim mu to pokazati. Promatram ga, on je moj priručnik za ponašanje. Njemu je osam, meni je pet. Mi smo najbolji prijatelji, iako o tome ne govorimo. Ja mu se divim – on sve zna i može, čak i u školu ide. Mama sjeda s nama na pod i pokušava nas zabaviti. Nino zuri u svoj kamion. Mrk je i šuti. Mislim da ni njemu nije jasno što se dogodilo. Mislim da je ljut jer se opet dogodilo. 
Iz kuhinje se sad čuje samo šapat. Ninov djed zatvorio je vrata. Zadnje što sam vidjela bila je njegova naborana ruka koja je zgrabila šaku Ninovog tate kad je zamahnuo prema licu njegove mame. Nino se pretvara da se igra. Ja se pokušavam sjetiti. 
Nino i ja igrali smo se oko stare keramičke peći na drva. Ponosno mi je pokazao kako drvo gori u peći. Bio je sretan što je tako odrastao da smije otvoriti vratašca i gurnuti drvce unutra. Obrazi su mi se žarili od topline. Odrasli su sjedili za stolom i glasno se smijali, a onda je Ninova mama prošla kroz vrata. Nasmijala se glasnije nego svi drugi, gotovo mijauknula. Nitko je nije pogledao. U idućem trenu vidjela sam njezine duge crvene nokte kako grabe kockasti stolnjak i naglim pokretom ruke izvlače ga kao u cirkusu, ali njen trik nije uspio. Novi porculan odletio je u zrak, svi za stolom naglo su skočili na noge. Hrana se zalijepila po zidovima, preplavila pod. Vatromet razbijenog  porculana ispunio je prostoriju. Onda više ništa nisam vidjela. Ninova mama je svojim dugim prstima iščupala luster. 
Ninov tata projuri pored nas. Neko vrijeme slušam njegove korake kako udaraju stepenice u portunu. Nino se ni ne osvrne. Pretvaramo se da se igramo s mojom mamom čiji pogled neprestano bježi prema kuhinji. Tu večer spavamo na kauču u njihovom dnevnom boravku. Moja mama i Ninov djed dugo u noć metu komadiće porculana s poda. Mislim da sam tu noć čula Nina kako plače. 
Dva mjeseca kasnije moj se najbolji prijatelj odselio zajedno sa svojom mamom. Vidjela sam ga još jednom nakon godinu dana, na skromnoj vjenčanoj ceremoniji. Taj isti dan dobili smo nove susjede. U njihov stan uselili su se njegov netom oženjeni stric, njegova žena Srđana i njihova beba.
 
*
Izlazimo iz portuna i penjemo se uzbrdicom. Podižem pogled prema malom prozoru i vidim ravno u Srđaninu kupaonicu. Prešutim da je to tako u ovoj ulici. Šutim idućih nekoliko sekunda dok prolazimo pored moje kuće. On ionako ne zna da ja tu živim. Usporavam na vrhu ulice. 
– Kad ćeš mi vratit gaćice? – pitam. 
– Kad mi kažeš nešto o sebi – odgovara mirno. 
– Što?
– Ime – odgovori, pa prekine samog sebe – ne ime… nešto bolje… nešto što svi ne znaju… 
– Znaš li onaj portun u koje smo bili?
– Onaj u kojem smo se maloprije jebali – mirno potvrdi.
– Da, taj – kažem – i osjetim da možda i mogu u sebi skriti tajnu. 
– Ja živim nasuprot. 
Pogleda me iznenađeno i nasmije se. 
– Još… to nije dosta. 
Namjesti moje gaćice u džepu i pogleda me ravno u oči. Postavio je izazov, na meni je red. Pogledam niz ulicu što isparava sjećanja na popodnevnoj omari pa kažem:
– Kad mi je bilo tri godine izgubili su me. Ostala sam sama na raskrižju dvije ulice dalje. Nikad prije nisam sama prešla cestu. Ne sjećam se koliko sam dugo stajala i gledala ulicu koju treba prijeći prije nego sam shvatila da pored mene stoji žena. Ne sjećam je se. Možda zato jer me ni jednom nije pogledala. Ipak tad sam shvatila što trebam napraviti. Kada je zakoračila preko ruba i ja sam pošla za njom, korak po korak sve dok nisam prešla cestu. Tada sam ostavila i nju i raskrižje i došla sama kući. 
Neko me je vrijeme gledao blago kao da mi čita novine uz doručak. – Zeleno je – rekao je, uzeo me za ruku i poveo na drugu stranu ulice. 
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top