2017/18

(1992.) je objavljivala pjesme u raznim časopisima (Poezija, Forum, Republika, Zarez, Riječi itd.), zbornicima i na internetskim portalima u regiji. Za rukopis Bilješke za vodvilj o ozbiljnim odlascima (nož, sunce, tanjur) bila je među pohvaljenima na natječaju za nagradu Goran 2015. godine, a za rukopis Migrena u tlu 2017. godine. Osim poezije, ponekad piše i prozu, kritiku i dramu. S proznim rukopisom 2017. godine ušla je u uži izbor za nagradu Prozak, prva kritika izašla joj je iste godine u časopisu Riječi. Na Danima ogranka mladih HDDU izveden joj je prvi dramski tekst. Čitala je poeziju na nekoliko festivala i tribina u Hrvatskoj i Sloveniji.
Studira komparativnu književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
 
 
 
Ponedjeljkov oltar
 
Cijelog se života osjećala kao mladenka. Skrivena ispod zaklonjenosti, virila je na nepoželjne ženike. Nepoželjni su ženici: drvo, osim u ljeto i jesen. Pas plemenita podrijetla. Klupa u parku sa špranjom. Previše tvrda gumica za brisanje.
Hodala je tako, gurajući kažiprst kroz čipku na rukavici, zamišljajući krumpir i kako će ga nasjeći po meridijanu. Sjetila se latica ribanog sira kako padaju s neba u reklami za sretnu ženu.
Na kiosku je stala i kupila krov. Nije to bio njezin krov, nego budući krov beskućnika koji će te novine naći i postaviti psu iznad glave. Past će kiša.
Hodala je tako, cijelog života, gurajući prste kroz rupe koje je pronalazila putem.
U osinje drvo, u pseće uho. U rupe između dasaka na kućici za prodaju karata s kojima se ulazi u zoološki vrt. Tamo je gledala kako svijet izgleda kad je reduciran na po jedno od svega, izmiješan, istovremen i osrednji. Gurala je prste u kontejnere za mljevenje otpada.
 
Jednom je prilikom naišla na posve novu rupu koju nikad do tad nije vidjela. Bilo je to srce ponedjeljka. Skupila se u jaje kao plivačica, dokotrljala se do ruba i počela pisati svoje zadaće. 
Više je nisu vidjeli, osim četvrtcima. Tada je dolazila skupljati svoje podneske odlutale u šupljine svijeta, sve kako bi ih predala na ponedjeljkov oltar. "Ti ne možeš umrijeti", rekao je profesor. "To je moja nagrada za tvojih deset godina službe".
 
 
Pohvala
 
Kad joj je ta pohvala doletjela na dlan, osjećala se kao da je primila pismo glasnika. On ju je volio još otkako je bila djevojčica jer je perverzni starac iz prostora do. Pohvala je rekla: "ti si prekrasna mlada djevojka i izrasle su ti lijepe grudi". Zapravo je rekla: "ja sam čiča trulih zuba i lakomog srca i sada sam se zaljubio u te". Lopov je izvadio britvu iz džepne torte.
Tu je britvu čuvao za svečane trenutke, nosio ju je kao rever na danu vjenčanja i nju je iskoristio da bi djevojci prepriječio put. "Ovo je tvoj miraz", rekao je. Presjeći ću vrpcu tog sadržaja i ukrasti informacije o djedovom bankovnom računu. Djed nije rekao ništa. Ustao je i prdnuo. Ispustio se hropac iz drveta koje je sve to gledalo i onda ga je pogodio grom.
 
 
 
Zašto je vani mirno
 
Zato je vani mirno, što smo prvo pozatvarali sve prozore. Obložili smo ih rabljenom vatom i oprezno zamračili stakla.
Zatim smo naložili slugama da sve grane koje vide donesu nama. Kitnjasti se repovi zanjihali kao da nisu mrtvi, kao da su doista lisičji ili su to bili. Dok ih nije bilo, odlučili smo naoštriti sjekiru.
Uzeli smo moju staru kosu koju sam razriješila i svojom je mukom naoštrila mjesec. Uskoro ćemo taliti kopče i noževe da načinimo snijeg. Došlo je vrijeme da moramo imati zimu.
Kad su se vjeverice vratile, bile su već potpuno ljudi. Na udovima su donijele tvorničke metle koje su sreli. Usta su rekla: "nije bilo drveta, pa smo donijela udove koje smo srela".
"Tako", rekli smo i otvorili peć. "Sada ćemo pripremiti malo zimnice." Usta su zasjala zubima kao očima i uvukla repove duboko u sebe.
 
 
 
Sjecikesa
 
Postojao je sjecikesa čudnog nosa i još nevjerojatnijeg imena. Ime se pojavljivalo svako toliko. Dolazilo bi kao grom iz vedra neba – vedrilo je kada bi se oblačio. Tad bi mu ispala osobna iz malenog džepa iz traperica i on bi se svaki put nanovo začudio: nisam li zalijepio mrtvu kragnu preko svog točnog identiteta, kako sam se ponovno pojavio u ovoj sobi obdaren zagasitim puloverom.
Njegov pas nije ga slušao. Ni misli, ni djela, ni naredbe. Njegov pas ga, ustvari, uopće nije poznavao. Zato ga je ono što se dogodilo još više šokiralo.
Sjecikesa se naumio učlaniti u zbor vrabaca. Smatrao je da će takav jedan skup dati obola njegovom začudnom nosu. Nagurao je dva filtera od cigareta u lijevu nosnicu i ponašao se kao da je ona druga kljun. Pokucao im je na drvo, ali nisu ga primili. Vratio se pokisao od neuspjeha svojem šugavom psu.
Pas je već neko vrijeme šugav. Takav je jer se zapliće za sjecikesine žvakaće na identitetu. One danima nestaju. Nestaju kad pas ide pišati i slučajno okrzne vlasnikov život. Iskaznica u džepu ostane, žvakaća se odnese u krznu. Takva je sudbina bića koja žive s iskompleksiranim budalama.
A trebalo je samo vidjeti kako su ga vrapci dobro iskritizirali. Te mile životinjice, koje se inače ne zamjeraju nikome, nisu mogle više trpjeti kad mu je četvrti put filter ispao iz lijeve nosnice.
"Laži sebi i svom psu, ali nećeš nama", živkali su i propeli se u nebo. Kao veliki transparent, nigdje niti naznake oblaka. "Vrati se svome šugavom psu." To je pisalo na nebu ili se svima tako učinilo.
 
 
 
Glazbeni talent
 
Imam glazbeni talent koji ne razvijam. Ukrala sam ga prosjaku koji je svirao lutnju. On je sad popularan pjevač na svadbama i velikim događanjima. Ja sam osoba s kuglicom koja se kotrlja. Okanio se svojih lutanja – ispostavilo se da ga je ta kuglica gonila da bude vjetropir. Sada se skrasio, ima kuću s gipsanim lavovima na ulaznim vratima i za intervjue mu se morate javiti bar mjesec dana unaprijed.
Maleni stan dijelim sa njezinim prohtjevima. Uguram li je u usta, pjevam samo tužne slavuje. Tim sam karakterom ganula nekoliko susjeda. Navela sam ih da mi bacaju ruže kroz prozor. Stavim li je u gitaru, ona naraste pa ju je teško izvaditi. Zato je držim u kutijici za zaručnički prsten.
"Ako si izvadiš jedno oko", obećala je kuglica, "ostvarit ću ti tri želje". Izvadila sam oko i poželjela da budem sretna i bogata. Živjela sam neko vrijeme kao bubreg nekog kralja. Treća mi je želja bila da me vrati onakvu kakva sam bila. Sada sam opet na nuli.
Taj talent, dakle, uvijek je nalazio načine da me nasamari. Kad bih počela pjevati, talent bi poželio leći potrbuške. Kad bih legla potrbuške, talent bi poželio vidjeti svijet i reći nešto o njemu. Nismo, dakle, sjedali na zelene grane.
Jednog mi je dana dosadilo i sjela sam na vještičju metlu. Ona me dovela do onog prosjaka.
"Evo ti tvoj talent natrag", rekla sam. "O ne, ne opet ta kuglica", zavapio je bivši kralj. Uzalud su mu bili svi njegovi pokušaji da pobjegne. 
Zamotala sam kuglicu u zalogaj riže i ispljunula je na njegovu slamnatu kosu. 
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top