2017/17
 
(1987.) diplomirao je sociologiju i komparativnu književnosti u Zagrebu. Piše za razne kulturne medije. Od 2013. do 2016. bio je izvršni urednik dvotjednika Zarez. Od 2014. radi kao glavni urednik portala Booksa.hr. Objavio je priče u antologijama Ekran priče 04, Blog priče i Da sam Šejn.
 
MEDIJI
 
  Na satu njemačkog Aleks mi je poslala poruku: "ovo nema smisla. nećemo na biologiju nego idemo na izlet"
  Izašli smo iz škole, sjeli na bicikl i krenuli. Nisam znao gdje ćemo, ali znao sam da Aleks ima plan, lako moguće loš plan, sasvim sigurno plan koji će se mijenjati iz minute u minutu, ali ipak plan. Prošli smo Klaićevu, preko Trga Francuske, kraj Zapadnog kolodvora, a onda je Aleks stala kod nekog malog raskrižja. 
– Tamo – rekla je i pokazala prstom prema rupi u ogradi.
– Šta ćemo tamo?
  Već je zavezala bicikl i krenula se provlačiti kroz rupu. Požurio sam za njom. Ušli smo kroz ogradu i izašli na prugu.
– Jesmo stigli na cilj?
– Jesmo.
– I šta ćemo sad?
– Došli smo ovdje – rekla je i visoko digla svoj šiljasti nos, kao što uvijek radi prije nego što izvali nešto glupavo – prizivati duhove.
– Duhove, a?
– Da, duhove. Pogledaj oko sebe i reci mi šta vidiš.
  Okrenuo sam se oko sebe. Sve je bilo mirno. Na stanici nije bilo vlaka. Na nekim tračnicama stajali su vagoni. Ljudi su polako prelazili prugu. Iza nas drvene kućice radnika. Zimsko sunce iznad nas. Ispod nas stara, zarasla tračnica. I ispred mene Aleks, pola žućkaste kose joj je vezano u rep, a pola razbacano po licu. Stajala je s rukama na bokovima, namrštena, kao da čeka da joj kažem koliko su dva i dva. Malo mi je išla na živce. 
– Ne vidim ništa posebno – odgovorio sam joj.
– Nisam te pitala jel vidiš nešto posebno – odbrusila je – nego da mi kažeš što vidiš.
Aleks se voli praviti pametnija od drugih, tim više što joj svi govore da nije tako pametna. Iskreno, mislim da smo mi ostali ipak gluplji od nje, ali nema šanse da bih joj to ikad priznao, niti bih ikad pristao da ona glumi profesoricu, a ja učenika. Zato sam ušutio i zapiljio se u pod. Čuo sam kako je duboko uzdahnula.
– U redu. Možda si ipak ti u pravu.
– Ne možda, nego sigurno.
– Ma vidi njega! – zarežala je i zaprijetila prstom. Dignuo sam pogled i vidio njene vještičje, zelene oči. Nasmiješila se i malo pomaknula prstom, kao da više ne prijeti nego me doziva. – Evo o čemu se radi. Čitala sam o šestogodišnjoj Madini iz Afganistana i njenoj obitelji. Pokušali su preći našu granicu i u Hrvatskoj tražiti azil. Policajci su ih zaustavili nakon granice i poslali da se po noći prugom pješice vrate u Srbiju. Dok su se vraćali, Madinu je pregazio vlak. Zato smo tu, da otkrijemo što se točno desilo Madini.
– Čekaj, tu curu je vlak pregazio ovdje?
– Ne ovdje, debilu! Jesi ti mene slušao? Na granici Hrvatske i Srbije.
– Zašto smo onda ovdje, a ne tamo?
– Ne moraš otići u Ameriku da bi shvatio kako ju je Kolumbo otkrio, jel da?
– Možda moraš.
– Dosta gluposti! – viknula je i ljuto mahnula rukom po zraku. Shvatio sam da nema pregovora i, ako želim da ovo što prije završi, moram pristati na igru.
– U redu – rekao sam – prvo, vidim prugu na kojoj stojimo, potpuno zahrđalu i zaraslu u travu. Ovuda vlak nije prošao barem sto godina.
– Naravno – nadovezala se – pruge su stare i jadne, izgleda kao da vlakovi ovuda uopće više ne idu. Zato, kad je Madinina mama zamolila policajce da ona i njenih šestero klinaca prespavaju u policijskoj stanici, oni su joj mirno rekli: "Ne možete ostati ovdje, gospođo. Ali bez brige, samo krenite ovom starom prugom i stići ćete do granice bez problema." I tako su krenuli.
– Vidim i nekog gospodina u odijelu kako prelazi prugu. Na putu mu stoji veliki crni vagon, ali popeo se na njega i sad silazi s druge strane.
– Da, ljudi se možda u početku boje pruge i vlaka, ali ako svaki dan prolaze ovuda, potpuno će zaboraviti na strah. Tako i Madina ima šest godina, a mjesecima luta od Afganistana do Hrvatske. Već joj je normalno hodati satima, penjati se na vagone, gaziti po šumama i trčati po cesti. Tako i sada, usred noći krajem studenog, kreće uz prugu kao da ide u školu: ne da joj se, ali mora ići.
– Evo, vidim i da blizu nas stoji veliki žuti vagon.
– Žuti vagoni, crni, crveni... Vidiš ti kakve su to beštije? Zamisli da se jedna takva vagončina u punoj brzini zaleti u tebe, pa skupljali bi te do Dubrave! Kako je luda ta Ana Karenjina što si je izabrala takvu smrt...
– Ti si već čitala Anu Karenjinu?
– Ne, ali svi znaju da se bacila pod vlak na kraju romana.
– Ja nisam znao. Baš ti hvala.
– Nebitno! Što vidiš dalje?
– Vidim curu koja ne prestaje blebetati.
– Odlično – Aleks je glatko prešla preko provokacije. – Madina je glavna maskota obitelji. Stalno nešto priča, pjeva, izvodi, živcira sve oko sebe, ali ih i nasmijava. I sada, noć je, njena mama i sva ta djeca moraju hodati kilometrima samo da bi se vratili natrag u Srbiju pa opet pokušali ući u Hrvatsku. Kakva depra! Ali Madinu baš boli briga. Hoda i melje bez prestanka.
Spustim pogled i u travi vidim zgaženu, od hrđe crvenu konzervu na kojoj piše: KOBRA
– Gle, kobra!
– Tako je – Aleks nastavi bez da je skrenula pogled. Škilji pred sebe, kao da vidi drugu dimenziju. – Madina je začula neko šuškanje u travi i viknula je: Mama, gle kobra! A mama je popizdila. Kako i ne bi? Tjednima hoda s tom silnom dječurlijom, pokušava naći neko sigurno mjesto, sad joj je već pun kurac i rata i lutanja i dječjeg plača i Madininog blebetanja i njenog muža koji joj je napravio svu tu djecu, a onda otišao sam tko zna gdje...
– Ej, čekaj malo, sad si već pretjerala. Otkud vadiš sve te stvari?
– Osjećam ih – samouvjereno će Aleks.
– Ma šta ti osjećaš? Nemamo pojma tko su ti ljudi ni šta im se dogodilo, a ti sad pričaš kao da si u glavi te ženske, kao da se radi o nekoj seriji, a ne pravom životu. Kako možeš brijati takve gluposti?
– Ako ne znamo sve činjenice – Aleks će ljutito – onda ih moramo nekako osjetiti, izvući iz sebe da bi mogli završiti priču. A priča se mora ispričati!
– Pa ne mora – odgovorio sam, sad već malo ljutit. – Bolje šutjeti nego pričati gluposti.
Onda je vlak, koji je u međuvremenu došao na stanicu, zatrubio i krenuo prema nama. Kad sam vidio kako nam se približava kljun velike lokomotive, skočio sam unatrag. Vlak je prošao deset metara dalje, nekim skroz drugim tračnicama. Aleks se slavodobitno nasmiješila, kao da joj je moja bruka dala za pravo. 
– Vidiš ga? – pokazala je prema vlaku koji je odmicao. Čuli su se kotači kako brzo idu čeličnim tračnicama, onda jeka, pa opet ništa. – Pet takvih vlakova je prošlo te noći. Nisu trubili, samo bi prošli. Mama bi čula ili vidjela vlak, u ruke bi uzela dvoje najmanjih klinaca, a ostalima viknula da se maknu s pruge. Samo, problem je što je Madina hodala deset metara iza svih. Durila se jer se mama derala na nju.
– Evo ga, opet briješ.
– Madina je hodala iza svih i šutjela – Aleks je samo nastavila – ali htjela je pričati, željela je reći mami da joj se ovo hodanje uopće ne sviđa. Prvo, zbog šuštanja u travi. Drugo, jer joj nije bilo drago što se vraćaju u srpski Šid. Gadila joj se tabla s natpisom za Šid na ćirilici. Znaš kako izgleda?
– Ne znam ćirilicu – rekao sam i htio dodati da me ni ne zanima, ali Aleks je već vadila teku i flomaster. Napisala je preko cijele strane: Ш И Д
– Vidiš? – rekla je ponosno, kao da mi pokazuje dokaz o postojanju boga.
– Šta s tim?
– Madina ima šest godina i ne zna čitati ni arapsko pismo, a kamoli ćirilicu. Ali mama joj je rekla da je to tabla za Šid. I ona dobro vidi što je na toj tabli: ne tri slova, nego tri prikaze, tri mala čudovišta, tri pauka!
– Ti ne voliš Srbe, a?
– Prestani pričati gluposti – presjekla me – i reci mi šta vidiš.
– Pa dobro, ovo jedno slovo sliči na pauka. Jedno sliči na space invadera.
– Tako je! – Aleks je viknula i lagano me pljesnula rukom po čelu, za pohvalu. – Madina čuje kobru, vidi paukove i, iako tih stvari zapravo nema, ona osjeća - razumiješ o čemu ti sad pričam, budalo jedna? - ona osjeća opasnost. A nema kome to reći.
– I šta je onda bilo?
– Madina je vrtila cijeli film u glavi, pričala je sama sa sobom i pokušavala povezati što svi simboli znače, odakle dolazi ta opasnost. I dok je tako mozgala, nije čula mamu kako viče ni vlak kako juri. Skužila je tek u zadnji tren, sve joj je onda postalo jasno, ali bilo je prekasno.
– Pouka priče: da se manje bavila svojim fantazijama, a više gledala oko sebe, još uvijek bi bila živa?
– Debilu – Aleks mi je ogorčeno rekla – ovo je pravi život. Nije ovo basna da ima pouku.
Ušutio sam i kimnuo glavom. 
– I šta je onda bilo?
– Znamo šta je onda bilo – tiho je rekla – i ne želim o tome pričati.
Šutjeli smo neko vrijeme. Aleks odjednom kao da se prenula iz sna. Okrenula se prema meni.
– Oči su ti crvene – rekla je. Odmahnuo sam glavom.
– Ne kužim zašto smo došli ovdje ni zašto si trebala ispričati ovu priču.
Slegnula je ramenima. 
– Vidim i zgrade iznad kolodvora – rekao sam. – Ljudi tamo žive svoj život, ne idu na kolodvor niti hodaju po pruzi. Dođu do prozora, pogledaju vlak dok prolazi i zaborave ga za par sekundi.
– Pa da – rekla je Aleks kao da bi upravo tako i trebalo biti. – Hoćemo na kavu u Otok? Zaslužili smo.
– Ajmo.
Vratili smo se kroz rupu u ogradi, odvezali bicikle i krenuli prema Otoku gdje su nas već čekali Marta i Žac, ljuti što nismo i njih zvali da markiraju s nama.
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top