2017/16
 
(1985., Šibenik) diplomirala je Engleski jezik i književnost i Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao prevoditeljica umjetničke i znanstvene literature. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organiziram razne manifestacije od kojih je najznačajnija Šumski pjesnici u Butorima pored Grožnjana. 
Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.), književnom natječaju Ulaznica 2010. i 2012. (Zrenjanin, Srbija). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). 
Objavila je tri zbirke putopisne poezije: Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine.
 
 
Chega de saudade
(ulomak)
 
 
Prislanjam stari bicikl na vitko deblo palme i sjedam uz rub pješčane plaže. Na toplom večernjem vjetru koji ne prestaje puhati otkako je u Brazilu počela kišna sezona iznova pokušavam shvatiti što je saudade. Radim samo to, upijam trenutak, ne izmišljam zadatke koje moram obaviti ili obveze koje moram ispuniti samo kako bih odgodila razmišljanje o jedinoj stvari koja me uistinu zanima, a čije mi značenje uporno izmiče.
Osjećam saudade, ili mi se barem tako čini, ali ga nikako ne uspijevam opisati. Moguće je da je to zbroj svega što se osjeća u trenucima poput ovog, zbroj njegovih sastavnih dijelova, ugodnog povjetarca, tamnih oblaka, otoka u daljini, užitka vožnje biciklom u sumrak dok se grad polako prazni... Augusto kaže da je dan idealan za saudade - oblačan, vjetrovit, jesenski. Ilha de Frade, otok udaljen desetak kilometara od Itaparice i obale na kojoj sjedim, gotovo je cijeli obavijen maglom, a inače dobro vidljivi obrisi duge obale zaljeva Todos os Santos danas se niti ne naziru. 
Tenho saudades tuas… Najlakše mi je zamisliti tebe udaljenog tisućama kilometara, negdje na kraju te gotovo nestvarne udaljenosti, odvojen od mene satima koji se nepovratno izgube u putovanju, lopovskim pomicanjem kazaljki unaprijed ili unatrag, ovisno o tome stižem li ja tebi ili ti meni.
Nema nikog. Pored mene pas lutalica kopa po smeću i proizvodi jedine zvukove koji ne dolaze od vjetra ili mora. Poslijepodne je nevjerojatno mirno i sjetno, i ja sama sam takva, mirna i sjetna... Osjećam saudade, ali ga još ne znam opisati.
 
ONO NEŠTO, JE NE SAIS QUOI...
 
Iako je riječ saudade jedna od najučestalijih u portugalskom jeziku to nimalo ne umanjuje zagonetnost njezina značenja. Portugalski kralj Dom Duarte, s kraja četrnaestog stoljeća, dao je njenu prvu definiciju, sebično je prisvajajući samo za svoj narod i tvrdeći kako ni na jednom drugom jeziku na svijetu ne postoji adekvatna istoznačnica. 
Koncept te značenjima bogate riječi očigledno se može prevesti samo približno i to kao tuga, melankolija, čežnja, nostalgičan osjećaj gubitka nečeg dragog. Za početak. Saudade često izražava i nezadovoljstvo, potisnutu spoznaju da se ono što je izgubljeno više nikada neće vratiti. Premda dolazi od latinske riječi „solitudo“ ona nipošto ne označava samoću. Naprotiv, saudade obuhvaća sve ljude za kojima smo čeznuli, sva mjesta koja smo napustili ili prema kojima idemo, sve ono što smo htjeli osjećati, a nismo, kao i ono što smo osjećali kada to nismo smjeli. Saudade vrvi drugim ljudima, to je krcata ulica, bučan trg prepun osoba koje poznajemo i koje ćemo tek upoznati.
Portugalci kažu da je saudade nostalgično prisjećanje i želja da ponovno vidimo udaljene nam ljude ili izgubljene stvari. Francuzi ga već nazivaju bolnim saznanjem da smo od njih udaljeni. Amerikanci se, pak, jednostavno osjećaju blue. Možda je bosanski jezik jedan od rijetkih koji posjeduje riječ koja bi se dala mjeriti sa saudadeom – sevdah. Sevdah koji žudi za ljubljenom osobom, koji je istovremeno i neizdrživo bolan i blago melankoličan.
No, proizlazi li saudade iz melankolije ili melankolija iz saudadea?
 
KIRYMURÉ
 
Legenda autohtonog indijanskog plemena Tupinambá priča kako se u početku svijeta veličanstvena bijela ptica iz središta svemira uputila u danonoćnu potragu za rajem. Nakon dugog leta, konačno ugledavši mjesto na koje bi sletjela, padne od iscrpljenosti i umre. Njena krila postadoše plaže, a na mjestu na kojem se nalazilo njeno srce otvori se zemlja u koju prodre voda. U središtu te vode nastane otok koji će postati kraljicom svih drugih otoka - Kirymuré ili Itaparica, mjesto ljepote, tajni i legendi.
Saudade se istovremeno odnosi na prošlost, sadašnjost i budućnost, nikad posve prisutan ni u jednom ni drugom ni trećem, uvijek negdje između. Kontemplacija o prošlosti koja je minula, sadašnjosti koja je prolazna i budućnosti koja je neizvjesna. Iako ga osjećamo sada, nikada nije sadašnjost. Saudade je pogled vječno uprt u prošlo ili buduće, vječno sanjarenje s predznakom.
Na otoku Itaparica razmišljam o svim drugim otocima koje sam posjetila kao i o onima koje još želim posjetiti, o otoku Frade na sredini zaljeva, velikim hrvatskim otocima koji mi izmiču dok sanjam o drugim zemljama. Razmišljam o drugoj strani zaljeva Todos os Santos, o udaljenim svjetlima Salvadora, o susjednim državama Bahije. Nakon mjesec dana na Itaparici, otkrivam hrpu uličica kojima još nisam prošla zaokupljena mislima s kopna.
Kao da neprestano tragamo za rajem kojeg ne pronalazimo, a najbliže što ćemo mu doći jesu njegova vrata pred kojima ćemo pasti od iscrpljenosti.
Razmišljam o mjestima koja smo Goran i ja posjetili skupa i o tome kako bih voljela da je ovdje sa mnom, na prvomajskom slavlju, dok na glavnom seoskom trgu nabrzinu sastavljen bend udara u desetak različitih bubnjeva. Što bih drugo mogla osjećati prisustvujući prizorima koji su toliko nestvarno lijepi da mi je potrebna druga osoba koja će potvrditi njihovo postojanje? Sumnjam u vlastita osjetila. Zalazak sunca na drugoj strani Itaparice, onoj okrenutoj prema zapadu, ranojutarnje iskrcavanje u Salvador, duge šetnje kroz šumu manga... Svaki je komadić krajolika toliko lijep da me oneraspoložuje, ljuti i frustira jer ga ne mogu podijeliti s Goranom.
Kao da je ljepota potpuna tek onda kad se podijeli.
Jednog mi dana nedostaje Europa, udobnost na koju sam navikla, jezici koje govorim. Drugi mi dan nedostaju ljudi kojima volim biti okružena. A onda moram samu sebe ukoriti i udariti u glavu kako bih shvatila da sam tamo gdje sam oduvijek htjela biti i zapitati se - kada će ovdje, do mog tijela, stići i moje misli?
Saudade, nikad u sadašnjosti.
Već sad znam da će mi kad odem, a to će doći brže nego se nadam, nedostajati duge plaže Itaparice, pogled na Salvador s jedne i Ilha de Frade s druge strane, acarajé i moqueca, caipirinha i caipirosca, svi ti okusi i mirisi i boje... Nedostajat će mi ova neobična priroda, divlje šume, egzotično bilje dvaput veće od mene, voće koje nikad prije nisam vidjela i čija imena ne mogu upamtiti, kristalno čisto more, činjenica da sam u Brazilu, u Južnoj Americi, jutra ovdje, viseće ležaljke, glazba, mogućnost pustolovine, mir, otoci, kiša, mir, kiša, otoci, vjetar...
Osjećam saudade za ovim mjestom iz kojeg sam otišla prije nego sam uopće na njega stigla.
Kao da se na dnu svakog užitka nalazi zrnce nelagode, nešto što nas sprječava da se prepustimo u potpunosti. 
Čovjek je savršeno sretan samo tamo gdje ga nema.
 
WELTSCHMERZ
 
S vremenom saudade prerasta iz individualnog u opći, gotovo mističan osjećaj, vezujući čovjeka uz Boga, svijet, svemir, vanzemaljsko... Kao simbol portugalske kulture i osnovna karakteristika luzitanskog duha kulminira u estetskom pokretu saudizma (port. Saudosismo) tijekom Drugog svjetskog rata kad se tvrdilo da upravo u njemu leži tajna portugalskog naroda. Pisci tzv. portugalske renesanse, Teixeira de Pascoaes, Jaime Cortesão, Álvaro Pinto, Leonardo Coimbra, António Carneiro, António Sérgio te naposljetku Fernando Pessoa, okupljali su se oko časopisa “Águia”. Saudizam je bio naročito pjesnički pokret kojeg gotovo da bi se moglo nazvati neoromantizom imajući na umu bukoličnu, pastoralnu, sentimentalnu poeziju pjesnika koji se jedva snalaze u vremenu kojem pripadaju. Pretpostavlja da svijet u svojoj osnovi sadrži saudade pa traži tragove tog osjećaja kroz povijest književnosti. U tom se smislu sa saudadeom poistovjećuje Weltschmerz, ta ogromna svjetska bol, patnja uzrokovana nesavršenim stanjem nas samih ili svijeta.
I premda prva autentično portugalska struja u književnosti nije bila dugoga vijeka, njezini se tragovi i danas osjećaju, a u naslijeđe je ostavila tu riječ, ni tužnu ni radosnu – saudade.
Saudade je Weltschmerz, Sehnsucht, melankolija koja je, kako kaže Leopardi, najuzvišeniji među ljudskim osjećajima.
U tekstu „O naivnoj i sentimentalnoj poeziji“, njemački romantičar Friedrich Schiller s nostalgijom se prisjeća djetinjstva i zagovara povratak djetinjem uživanju svijeta. Svi smo mi, jasno, nekoć bili djeca no svi, kaže Schiller, moramo ponovno to postati, moramo se vratiti svojim počecima, prirodi. Prisjećanje na djetinjstvo ispunjava nas melankolijom za nečim što nam nedostaje i čemu moramo težiti, iako smo svjesni toga da se nikada više neće vratiti. Schiller razmišlja o vremenu antičke Grčke kad čovjek nije bio toliko udaljen od prirode koliko je danas, kada su se cijele strukture društvenog mišljenja temeljile na osjećajima, mitu i djetinjoj naivnosti. 
Idealizira doba djetinjstva, vrijeme kad smo bili čisti i nevini poput prirode, kad smo uistinu bili priroda. Dvjesto godina prije, u Weimarskoj republici jako daleko od Portugala, Schiller osjeća saudade.
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top