2017/14

rođen je 22.02.1994. godine u Zagrebu. Pjesme su mu objavljene u nekoliko časopisa i publikacija (Republika, Književna Rijeka, Nema, Eckermann, Rukopisi…) u Hrvatskoj i inozemstvu. Dosad nije objavio zbirku pjesama.
 
 

SVINJARIJA

Budite otvorena srca – rekao je farmer Račić pred vratima svog svinjca. Inspektora je ta rečenica začudila, pogled mu je pao na farmerove ulaštene cipele. Nisu se one umakale u đubru – pomisli, a cipele kao da se osmjehnu nismo, nismo. Obojica duboko udahnu dok farmer otvara vrata svinjca. Iza vrata mrak. Hajdemo – će farmer i ulazi u tamu. Inspektor zastane na tren, ali klimne glavom i zakorači za njim. Sve je crno. Čuje se jedan kratak klik, klikčić. To je farmer uključio svjetlo, ali još sve je crno. Negdje gore se čuje zujanje, sad će se upaliti svjetlo. Svjetlo uvijek kasni, to čovjek brzo nauči. Inspektor malo čvršće stisne svoj fascikl. Farmer je još sakriven pod pokrivačem mraka. Smije li se on to? osjeća se neka neugoda u obojici. Svjetlo uvijek kasni. Zujanje sve je glasnije. Električni orkestar na stropu svinjca svira sve brže svoju zujavu simfoniju. U filmovima to označava napetost, nagovještenje. Hoće li to on izvući nož, dok ga još sakriva tama, hoće li me ubosti prije no što svjetlo ubode u moje zjenice? odzvanja strah usred Inspektorove glave. Zujanje postaje nepodnošljivo. Dokle će više taj crescendo? Neka i bude krvi, samo neka svrši više, a neonske violine ne staju svirati. Kao da svirače bičuju ljutim kožnim bičevima. Zujanje. Prokleto zujanje. Zaiskri jedna iskrica. Što je to bilo? Odsjaj oštrice? Krv? Smrt? Tako je skončao i Shakespeareov Julije Cezar! Zujanje. Zujanje. Sad će vrhunac – biti ili ne biti, lampa ili nož. Zujanje. Još jedna iskra, ta prekine koncert. I bude svjetlo. Inspektorov pogled padne na farmerove ruke. Nema noža. Bogu hvala. Hvala i tebi dobro svjetlo, drago svjetlo. Pogled pada s farmerovih ruku niže sve do cipela. I one su se uplašile mraka, ne sjaje više. Sve je u redu. Farmer stoji napet, koljena su mu zaključana, šake mu stisnute, dah prikriven. Inspektor digne pogled do njegovog neobrijanog lica. Farmerove oči širom su otvorene, pomalo nakaradno. Zašto? Čega se boji? Inspektor trepne. Farmer ne trepne. Inspektor još jednom duboko izdahne, olakšanje. Nema noža. Farmer još uvijek drži dah. Nema noža. Dobro svijetlo je otkrilo: nema noža. Ali nema ni svinja. Svinjac je bio potpuno prazan.

Šta je ovo – promrmljao je inspektor u nevjerici – di su svinje? – dlanove je okrenuo prema stropu ove prostorije. Prostorije, ne svinjca, jer bez svinja svinjac postaje samo prostorija.

No, di su svinje? – upita glasnije inspektor. Glava mu se okretala, oči su mu treptale, pogled mu je tražio: iz kuta u kut, južni kut – nema svinja, zapadni kut – nema svinja, sjeverni – nema svinje, istočni – ni tu svinje… pogleda farmera – eto svinje.

Nema – odgovorio je farmer.

Kako to mislite – nema? Pa dobili ste poticaj za – inspektor je zastao da otvori fascikl i pogleda na papire – sedamdeset i pet svinja. OPG Račić: 74 svinjskih grla za ovu godinu. I za prošlu. Pretprošlu 82. Di su svinje?

Ha, nema, meštre, nema – s malo, ali samo malo kao da je tek poškropljeno, stida i žaljenja odgovara „farmer“ Račić. Nema, nema, šta vidiš to je tu – mrmljao je, gledajući u pod, dok je naslanjao zapešća na svoje kukove. Na vratima kroz koja su dvojica čas prije ušli zastao je momak od kojih dvadesetak godina. Bio je to Račićev sin, sinčić. Imao je već rijetku plavu kosu i vječno fiksirani blagi osmijeh na licu.

Pa kako nema? Ne razumijem, di su? Jeste ih prodali? Što? – glasno je svoja pitanja nizao zbunjeni mladi inspektor Milić. Nije još vidio ovakav slučaj. Nestale svinje. Doduše, radi tek dvije godine, ali opet… nije niti čuo da se ovakvo što ikada dešavalo. Gdje nestane 74 svinje? Emigrira u Njemačku? Nije mu bilo jasno. Pogledao je još jednom na svoje papire. Zaista, sva je dokumentacija bila čista, Račić je imao zabilježene životinje, prolazio sve kontrole, imao dozvole, uvjerenja veterinara… samo nigdje svinja. Farmer je tada opazio svog sinčića ante portas.

Dođi sine – pozvao je sinčića – ovo je, gospodine inspektore, moj sin – rukom je pogladio pridošlog sinčića po leđima.

Lijepo, a svinje? – upitao je Inspektor ponovo.

– Svinja nema, nikad nije ni bilo, eto.

–  Nikad? Ni jedne svinje? Znači već… - pogledao je Inspektor u papire – već četiri godine varate državu.

– Ha eto.

– Pa kako Vas nije sramota?

– Pa eto nije – otvorenih dlanova mirno je odgovorio Račić i nastavio – nije me sramota.

– Bože sveti, i Vi tako sve otvoreno, još pred sinom, pa stvarno…

– Da, ja to tako otvoreno, i nije me sramota ni pred sinom. Nije me sramota, kako vi kažete varati državu, jer to uopće nije varanje.

– Ma kako nije? – začuđeno će inspektor

– Pa nije eto. Država čovjeka vara svaki dan, nabija mu poreze, govori mu da je to za bolju budućnost, za vrtiće, škole, za sigurnost, za pravdu, za penzije… A od toga par lopova negdje gore uzima sebi u džep, pa škole propadaju, pa su vrtići skupi, pa su policajci korumpirani, pa su i suci, a tek penzije… Moja mater od penzije ne može kupiti jogurt. Da, ja varam državu da bi ona preživjela. Draže mi je da moja jadna mater živi, nego da si neki ministar kupi kola. Pravednije mi je uzet državi pa ovom mom – potapša sinčića po ramenu – kupim tenisice, lijekove… Znate on mi je bolestan, još od kad je beba bio, zaostao u razvoju. Sad treba lijekove. A od kuda? I to treba kupiti. Država sve uzima. Ubija nas. I ja ubijam nju. Ako postoji samoobrana protiv ubojice i to nije ubojstvo, onda ni varanje protiv varalice nije varanje… nego pravda.

– Ma nije to baš tako.

– Kako nije? Lopovi. Ubojice. Samo što nemaju nož nego zakone. Ja se ne sramim, moja je sudbina tužna, ali nije moja krivica. Evo žena mi je umrla od raka, toliko o bolnicama. Sav novac je pokran. Ja se ne sramim.

Inspektor nije mogao vjerovati što čuje. Čovjek vara, krade. I još misli da je on žrtva. Pogledao je u lice Račićevog sinčića, zaista je bio debil, zaostao. Osmijeh mu je fiksiran na licu, očito ne shvaća niti di je ni šta je. Smije se kao neki dupin, on pluta. Kraj njega stajao je Račić, u očima mu se vidjelo da ne laže. Možda krade, ali ne laže pomislio je Inspektor i malo se sažalio, ali onda su se ponovo oglasile Račićeve cipele a ipak mi smo dizajnerske.

– Gledajte, sve je to tužno… ali ja ću ovo morati prijaviti.

– Ma ne morate Vi ništa, gospon Inspektor. Pa kako ćete prijaviti malog čovjeka koji samo hrani svoju obitelj. Ako prijavite postajete ubojica, a niste Vi ubojica, vidim Vam u očima. Je l tako mali, nije gospo'n ubojica – klimnuo je na to sinčić svojom nasmiješenom glavom.

– Ne, ne, gospodine Račić, ja ću ovo morati prijaviti.

– Pa što nemate srca? Pogledajte mog sina… ako me kazne, tko će brinuti o njemu? Znate kako se ovo varanje kažnjava, dvije godine zatvora, najmanje. Žena moja, majka njegova, umrla je. Sami smo na svijetu: on, stara majka i ja. I što ćete, mene u rešt? A njih u grob? Šta nemate srca? – nastupila je duga tišina. Račić je imao širom otvorene oči, pratio je svaki inspektorov trzaj. – A dobro, ako nemate srca onda sigurno imate želudac – iz džepa svoje jakne izvadi bunt novca: tri, možda četiri hiljade – evo, najedite se, ja ću svoj porez radije platiti Vama, Vi niste ubojica, Vi ste pošten čovjek.

– Ne, ne, ne. Nema šanse – skoro je po prstima odalamio Račića i krenuo svoj pravednički govor – ja nisam takav. Mogu ja suosjećati, ali neću i ja varati. Baš tako sve postaje pokvareno, loše. Pošteno obavljam svoj posao. Iz principa. Iz vjere. Nije pošteno varati, tako varamo i Boga i sebe, sve on vidi. Meni je žao, još jednom, meni je žao gospodine Račiću, ali nisam ja takav…

– Niste takvi, velite…

– Nisam.

– Niste takvi, niste… Principi, da…

 – Da, gospodine Račiću, principi. A sad…

– Niste takvi – i dalje je mrmljao Račić – a recite Vi meni, Inspektore, Vi se prezivate Milić, je l?

– Da, Milić.

– Robert? Od oca Vladimira, soboslikara iz grada, možda?

– Da, kako znate?

– Znam ja dosta toga. Od oca Vladimira… da ne poznajete možda gospodina Lasića, Ivicu?

– Poznajem.

– Direktor komunalnog, da. E pa poznajem ga i ja, i poznajem i činjenicu da Vas je on zaposlio u Agenciji.

– Ma šta pričate, nije mene nitko zaposlio.

– A da? Kako se to postaje Inspektor bez završene škole? Recite mi. Nećete? E pa ja znam. Nema škole, ali ima veze. Tako ste i Vi, Miliću, imali vezu koja je zažmirila na lažiranu diplomu –

– Ma od kud Vam to?

– Da, da, sve ja znam. Ne mislite valjda da sam tako glup da ne provjerim ko mi dolazi u goste. Niste Vi takvi. A isti ste. Još i gori. Vi kradete iz usta moje majke hranu. Niste ni jednu školu mogli završit, a sad ćete meni sudit i mene u rešt, e nećete. Sve ja znam… Raspitao sam se kod nekih u Agenciji, eto od kud znam – Milić je šutio. – Sve ja znam. A sad, nemojte Vi, prevarantu neškolovani mene vrijeđati, nego da ne bi ja Vas u novine, lijepo napišite da su sve svinje na broju i da jedu i seru ko lude.

– Ja vas vrijeđam? A Vi nemate niti jedne jedine svinje? Pa Vi mene vrijeđate, ja ću morat potpisat da imate 74 svinje, a nema ni jedne. To nije mala prevarica, nije greškica u brojanju… ako se ovo sazna…

– A ako se sazna za Vaš posao?

– Pa dobro…

– Šta pa dobro? Nije dobro. Kažete da Vas vrijeđam što nemam bar jednu svinju. Eto neću Vas vrijeđati – lupne sinčića po glavi – Ajde sine, glumi svinju za gospodina. Da mu bude milo.

Sinčić se spusti na sve četiri i krene mahati glavom i ispuštati kkkrk kkrk krkkkrrk.

– Eto Vam svinje.

– Pa Vi ste poludjeli, neka prestane.

– Šta će stat, Vi ste tražili svinju, evo Vam svinja. Jeste sad malo bolje volje? Niste više uvrijeđeni? – sinčić je i dalje bio na sve četiri. Krkkk kkkkk krrrk krkk.

– Pa šta je Vama? Vi ste poludjeli… Čak se tako svinja niti ne glasa.

– Ma kako ne? Prava svinja. Pogledajte… Aha, a kako biste Vi uopće znali kako se glasa… kad ste školu kupili… Izvinite. – na to se Milić stvarno zacrvenjeo. Bio je ljutit. Uši su mu bile posebno crvene, užarene. Kakvo poniženje. Tako ga još nitko nije popljuvao. On da ne zna kako se glasa svinja. Pa nije završio taj agronomski fakultet, jer ga zanima književnost, film, umjetnost… a ne gnoj i prasad, on je za više, elegantnije svari, duša višeg reda… ali to Račić, seljačina, nikada ne bi mogao razumjeti. – Izvinite, gospodin Uhljeb-neznalica – ta rečenica je prelila čašu.

–  Mislite da ne znam? U p… Evo sad ću Vam pokazat. Ovako. – I Milić se, bijesan, spusti na pod. Krenuo je glasno disati kroz nos i ispuštati zvukove rok rok rok rok. Zabacivao je glavu prema Račiću, kao da kaže da pogleda, vidi da zna, ovo je svinja, a ne ova glupost šta tvoj mali izvodi.

– Ma nije to svinja ništa bolja od ove od mojeg malog. Nemate pojma, to ne možete kupit kao diplomu. Ne znate – ocijenio je Račić Milićevu izvedbu. Ovaj je ljutit nastavio, kako nije bolje evo, rok rok rok rok, a sinčić i dalje krrrk kkrk krkrk.

Ma evo pokazat ću Vam obojici kako se to radi – Račić se spusti oponašati svinju, okružen Inspektorom bez diplome i svojim zaostalim sinčićem, i čulo se rov rov rok kkrok rok rok kkvk. Rok rok rok. Krk kkkk krkkr. Rov rok krov krok. Rok rok rok rok rok. Tri punoljetna muškarca na koljenima oponašala su svinju. Što to ima u nama čudno da nas uvijek dovede do svinjarije. Račić, Milić, sinčić, Lašić… Mi ićići. Svinjarija.

 


 Festival se odvija uz potporu Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje Grada Zagreba

 

Back to top