2017/13

je rođena 1989. u Splitu. Diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost. Objavila priče u sklopu raznih natječaja. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015 za priču „Svašta se može dogoditi“, koja je objavljena na engleskom jeziku u internet časopisu „Underpass“, te druge nagrade na natječaju „Ulaznica 2016“. Priče i osvrte katkad objavljuje na svome blogu „In the aftermath“.
 
Mama 

Sjedim u autu i čekam staru. Vjetar zavija kroz prazne ulice kao u nekom hororu, na ovom usamljenom parkiralištu s mrljama benzina po betonu, i tragovima trenutno nepostojećih pješaka koji svejedno ostavljaju mogućnost priče u tom sveopćem jadu. Dosadno je. Zamišljam da je ovaj grad teški gangsta world, u kojem bande ratuju za čast i slavu i otkidaju glave.

Stara se svako malo okreće prema autu – kao da me pogledom želi umiriti što me umjesto kući dovela u ovu kvartovsku zabit. Kao da ja sȃm na tome nisam inzistirao pa se ona mora opravdati. Krenem izaći da budem uz nju, ona rukom pokazuje stani. Njezine oči blješte u mraku, govore, Ne boj se, sve je ok.

Ništa nije ok, a ona je previše uživljena u ulogu. Nikakvog razloga nemam bojati se, samo uzrujati; živcira me to što za mene kroji pravila od kojih je sama spremna odstupiti. A uz to se moj mobitel neprestano pali i gasi, upravo je divno to što ništa ne mogu raditi. Što da radim? Osim ovoga što sam se bacio u nemoguću misiju zaboravljanja života, u tu repetitorno usranu situaciju koja je svaki put sve natrpanija govnima, i skoro pa i gora od one kad je đubre od policajca udavilo Martina. Ludi Martin je u trku pokušao progutati vrećicu s travom, a ovaj ga je dohvatio, počeo mu pritiskati vrat i podavio. Ni tad nisam znao što napraviti, samo sam se ukipio. Novine su rekle da je bio nesretan slučaj. Od nas trojice, odsječenih nogu nakon adrenalinskog trka, nitko mu nije pomogao. A sad ni mobitel nemam da se kome javim, ili da s udaljenosti napravim video. Kad smo već na rubu zakona, mogla bi mi barem novi mobitel nabaviti, pa da na njemu pokrenem kakav show. Da se imam čime baviti dok ona tone sve dublje i dublje i uvjerena je da je nitko ne može spasiti iz blata po kojemu gaca tako rado. No moje potrebe nju više ne zanimaju. „Šta me gnjaviš?“, obično je jedini odgovor koji izusti – prije negoli se prebaci na priču o anđelima i demonima i kako ih nije lako razlikovati.

Bacam tu krntiju natrag u torbu. Da skratim vrijeme, zamišljam da sam u sceni iz nekog trilera s krimi pozadinom, samo što je sve odveć rutinsko da bi me uistinu ponijelo. Hasta la vista baby, kažem, i namignem sebi u retrovizor. Život je tolika gnjavaža da je to nešto strašno.

U scenarij tada, očekivano neočekivano, upada tip s kapuljačom. Stara je nervozna, znam to. Kao da je samo naivna pripravnica na dvoru nekog meksičkog narkobosa koji je podučava kokainskim noćima, bezuspješno. Kao da sve već ne zna, i kao da postoji potreba za tim preseravanjima koja meni samo djeluju lažno. Moja stara se u sve uklopi, oduvijek je bilo tako. Čak ni u zakonima podzemlja nije kao riba na suhom. Zato mi i nije jasno kad će se trgnuti iz bunila u kojemu je zapela posljednjih par mjeseci, ostavivši na cjedilu mene koji nisam kao ona kameleon, i koji plivam bez da znam kamo. Dokad se ovaj film mora ponavljati, to se pitam stalno; i kad ćemo se vratiti u stvarnost u kojoj će biti manje ispričavanja za slabost. Kao „ža mi je šta me moraš gledat ovakvu“, kako nekad kaže ispod glasa, ali to ne misli, ne zapravo. Jer je i Bogu i ljudima jasno da samo na sebe misli i da je nije briga ni za što drugo. Na bol, strašno je boli, ne zna kako će dalje ovako.

„Ja bi tvoju staru pojeba“, kaže mi često jedan prijatelj iz razreda da me raspizdi totalno. Kad sve krene nizbrdo, teško je skočiti na razinu na kojoj si jednom bio.

„Jebi se“, kažem mu u pokušaju smišljanja diverzije. „Di ti je Anita jebem ti sve?“

Anita je maturantica, on je prvi razred. Zbog toga ga u našoj generaciji svi gledaju kao da zna tajne koje su nama ostalima još uvijek nedohvatljive. Odmahuje rukom na moje pitanje; nije bitno, kaže, ne odustaje. „She needs some lovin' sad kad ti je očuh krepa“, ponavlja bez stanke.

Hvatam ga za vrat, on mene tuče po rebrima. Kasnije se smijemo, picajemo školu nakon velikog odmora jer ispituje povijest.

On nema pojma koliko je stara očajna, i kako kod nje nema šanse i bez obzira na godine. Ne razumije da su mu nade uzaludne – i njemu i prijateljima iz razreda i susjedima i strancima koje sretnemo putem. Kuda god prođemo, muške oči su na njoj, žderu je. Ja je stalno grlim; mada njoj nije stalo ni do čega, pa zapravo nema potrebe za tim svojatanjem. Stenje u sobi po cijele dane, ali ne svršava se od tuge. Samo ponekad ustane da spremi štogod za ručak, ili da sa mnom ode do dućana, ili da javi da ne može na posao jer joj je loše, uistinu joj je loše.

Sve češće i ja kuham, tjeram je da jede. Ona ponavlja, „Ovo će me dokrajčit. Ništa me u životu nije sredilo, ovo oće.“ Pa u mojim očima traži potvrdu svoje tvrdnje, na što ja spustim glavu jer ne znam kako da izrazim ni ohrabrenje ni utjehu, niti traži li ona to uopće. Jedan dan je bio tu, drugi je umro. Kako je to moguće? Kako se srce tek tako ugasi, a čovjek je bio dobro maloprije?

Spuštam glavu i kad se vrati u auto. U zadnje vrijeme je teško gledam koliko god je želim držati svojom. Toliko je izgubljena da ne znam ni što da joj kažem ni kako da joj pomognem. Kako da sebi pomognem jer svega me strah – i života i smrti i skrivenih pravila. Ona kao da ništa od toga ne razumije, ni o čemu sa mnom ne razgovara. Kao kad je tata otišao, a ona naglo ušutjela. Niti me ne gleda, samo bulji, izbeči se kao da me želi progutati.

Nekad je pitam, „Šta ja s tobom ne smin zapalit?“

Ona me pogleda kao da sam izjavio da sam nekoga ubio i da niti malo ne žalim, unatoč robiji i prčiji. „Jer nije dobro“, obično odgovori, „nemaš zašto zapalit... Da te nisam vidila, jesi me razumio, s nikim?“

Živcira me s takvim izjavama, najradije bih joj glavu razbio o zid. Nema smisla govoriti joj da mi to ionako ne bi bio prvi jer – što će istina promijeniti?

Dok vezuje pojas, ruke joj se tresu. Ona se nikad ne zaboravi vezati. Jednom smo ja i prijatelji jurili u nekoj starudiji, Ante je izbacio ruku kroz prozor i skoro ostao bez nje, šaka se prepolovila i tako nastavila visjeti. I tada smo bili vezani pojasem, ali neke situacije očito ne možeš predvidjeti. I mama je vezana i pali motor i bulji. Onda promrmlja, „Ovo je zadnji“. Nas dvoje imamo svoje rečenice, uloge smo zapamtili do svake točke i zareza koji nedostaje. Kad ona kaže svoje, ja odvratim okej. Sažetost je vrlina; stoga, okej.

Samo što ovaj put njezina nesigurnost nagriza čvrstu mrežu naše neprobojne priče. Kao da mi želi reći nešto više. Njezin pogled i dalje razara moj profil, nešto po njemu traži, kopa – što li misli pronaći? Očigledno odstupa od scenarija, ali nakon par sekundi samopreispitivanja i izvlačenja uvjerljivih argumenata pravim se da ne vidim ništa. Riječi su tu da se prešute, a razgovor se okrene u smjeru onoga tko je jači. Ona je jača čak i kad je slabija; danas se nemam volje boriti.

„Ja san ti mater“, kaže mi često, „i to je dovoljno da imam pravo... bit će sve dobro, kažem ti. Sve ću ja sredit.“

Ja više ne znam što znači imati mater. Znam samo da moja stara najlakše na svijetu nabavi dobar med. I da je to jedna od malobrojnih stvari na kojima mi zavide.
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top