2017/12

(1990) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljena mu je u domaćim časopisima i na portalima, npr. Zarez, Autsajderski fragmenti, Booksa, Kritična masa. Član je književne grupe 90+, uređuje književnu rubriku na portalu Ziher.hr.
 
Brod

Imao sam osam godina kada je u naš grad doplovio prvi veliki Brod. Rekli su da je Brod jako lijep, da u njemu postoje sportska igrališta, dječja igrališta, bazeni, kafići, restorani, da je to zapravo hotel koji plovi po moru. Rekli su da je Brod plovio po najudaljenijim krajevima, da je k nama došao iz Grčke, da je Brod nešto najbolje što nam se u zadnje vrijeme dogodilo, da je za Brod najzaslužniji naš bivši gradonačelnik, sada ministar turizma,  prometa i veza, i da nije njega i njegovih veza, da nikad ne bismo vidjeli taj Brod i tko zna kako bi se bez toga dalje razvijao naš turizam.

Od mame, koja je radila kao profesorica hrvatskog u mojoj školi, čuo sam i da će cijela škola dobiti slobodan sat ili dva kako bi išla vidjeti to čudo, ljepotu i eleganciju. Ali mama, ti se bojiš brodova, ti uvijek povraćaš kad se vozimo brodom, govorio sam joj, a ona mi je uzvraćala da je ovaj Brod nešto drugo jer na njemu niti ne osjećaš da si na Brodu: možeš plesati, možeš igrati nogomet i košarku, a teren ti neće biti nagnut i lopta ti neće odletjeti u more.

Tata joj je govorio da samo lupeta i da je vlajna koja o brodovima ne zna ništa, a ona mu je uzvraćala da ni ne treba znati ništa o brodovima, ali da zna da će Brod promijeniti grad i da će nam donijeti puno novaca. Da je Brod bio na Baliju, Azurnoj obali, Bahamima, Grčkoj, no  da će turisti vidjeti da je ipak kod nas najljepše i da će nam se uvijek rado vraćati, radije nego u te daleke krajeve koji su ionako samo razvikani. Tata je rekao da nam neće donijeti novac jer turisti kod nas nemaju što potrošiti, osim na pizza cutove i kineske suvenire, a mama je rekla da će se to popraviti i da manje od deset godina nakon rata ne može očekivati bogatstvo i raskoš turističkih ponuda. Ministar nam je doveo Brod, rekla je, i Ministar će izgraditi sve što turistu treba. No tata je kazao da je Ministar najobičnije šiptarsko govno koje bi prodavalo paprike i pomidore da nije albanske mafije.

Pojam šiptarsko govno ja sam vezivao s ušnom šupljinom jer sam znao da zbog šiptarskih govana iz ušiju ne smijem jesti vrhove korneta, osim Ledovih, a Ledove ne volim jer su punjeni čokoladom koja je jako gorka. Nikako mi nije bilo jasno kakve veze Ministar ima sa sladoledom i nadao sam se da to ne znači da i na Brodu Šiptari čačkaju uši kornetima. Ma ne znači, sigurno ću moći, čim je Brod bio na Baliju i Bahamima znači da ima samo najbolje sladolede, bolje od ovih naših, pa čak i ako su šiptarski.
Jako sam se zanimao za Brod. U lokalnim novinama čitao sam o tome gdje je sve plovio,  tražio na karti ta mjesta i gledao slike predivne unutrašnjosti Broda. Pasao sam oči raskošnim restoranima, sportskim igralištima, bazenima, kadama koje masiraju, velikim krevetima u velikim sobama. Mama mi je još pokazala i slike na internetu, a tamo sam vidio da na Brodu zaista ima i velikih kuglica sladoleda u lijepo ukrašenim čašama.

I pričao sam s prijateljima o tome što sam vidio i svi smo pričali o tome kako ćemo se, kad budemo veliki, i mi voziti Brodom i otići do Azurne obale, Bahama i Balija. Moj prijatelj Ante rekao je da će Brodom otići u Brazil, da će tamo igrati nogomet i oženiti Brazilku. Ja sam rekao da neću ići u Brazil jer više volim košarku, da ću ići u Los Angeles upoznati Shaquillea O'Neala i igrati za Lakerse. Rekao sam i da neću oženiti Brazilku, da ću oženiti Miju iz razreda i da ću je odvesti sa sobom, a on mi se rugao da sam papučar i da njegov tata pomorac kaže da su Brazilke najbolje ženske.

Miji su se tada počeli pojavljivati prvi simptomi gadne bolesti za koju će ubrzo saznati da je bakterija koja joj napada mozak i koja će je učiniti nepokretnom. Svaki sam joj dan nosio bilježnice i pokazivao što smo sve radili u školi. Nisam bio dobar učenik, ali zbog nje sam se iznimno trudio, iako mi je uporno govorila da ne trebam i da ima prijateljice koje joj sve pokazuju, a koje su puno urednije i puno bolje učenice od mene. Ali svejedno sam išao k njoj i radosno sam joj prenio vijest o dolasku Broda maštajući da ćemo ona i ja zajedno jesti ukusan sladoled iz velikih i skupih čaša i da ćemo, kao onih dvoje u Titaniku, zagrljeni na palubi gledati pučinu i galebove. Mia je već znala da će Brod doći i rekla da ne može ići jer je bolesna, a ja sam joj govorio da se susret s Brodom jednostavno ne smije propustiti jer tko zna kada ćemo sljedeći put imati takvu priliku. A ona je rekla da hoćemo, da joj je tata rekao da će Ministar riješiti da Brod dolazi svake godine, i ne samo jednom, nego možda čak i više puta. A tvoj tata voli Brod?, pitao sam je. Svi tate vole Brod, rekla je. A tvoj tata voli Ministra? Pa svi u gradu vole Ministra, Ministar je puno toga napravio za grad.

Ušutio sam i Mia je shvatila da sam na rubu plača, pitala me što mi je, a ja sam rekao da moj tata ne voli Brod, da ne voli Ministra i da kaže da je on najobičnije šiptarsko govno koje bi prodavalo pomidore da nije albanske mafije. Rekao sam i da se bojim da će me tata zatvoriti u kuću i da neću smjeti ići u školu, da neću smjeti vidjeti Brod i da bi mi bilo lakše da sam, kao i ona, bolestan pa bih barem bio siguran da ovako i onako od Broda ne bi bilo ništa. Ona se raznježila, stisnula me za rame i rekla: moraš! Moraš vidit Brod! Ali što ako me ne pusti? Pustit će te, reci mu da sam ja bolesna, da su sve moje prijateljice bolesne i da moraš k meni, ili mu reci da još nisam potpuno zdrava i da mi moraš pomagat u školi, izmisli nešto. Dobro, dobro, rekao sam, izmislit ću nešto, ali hoćeš li i ti ići na Brod? Hoću, rekla je, naravno da hoću. Znači ideš u školu? Idem u školu, rekla je, a ja sam je htio zagrliti, ali nisam imao dovoljno hrabrosti pa sam samo kriknuo od sreće i skakutao pred njom poput majmunčeta. Odjurio sam doma, sretan što za laži zapravo nema potrebe jer je mome ocu toliko svejedno gdje ću ja biti i jer sam uspio Miji prodati foru da je moj otac toliko strog da mu moram lagati i izmišljati. Osjetio sam se moćnijim i većim čak i od samog Broda.

Nisam mogao spavati cijelu noć, samo sam maštao o Brodu, Miji i nama dvoma na našem Titaniku. Tijekom sata matematike bio sam u polusnu, a na satu razrednika sam živnuo jer se pričalo o Brodu. Učiteljica nam je objašnjavala što sve Brod ima, gdje je sve bio, zašto je važan, a ja sam bio ponosan jer sam sve to već čuo i pročitao, pa sam se javljao i dobacivao zanimljive podatke od kojih je cijeli razred bio u čudu. Učiteljica je isto bila zadivljena i obećala mi je da ću biti vodič našeg malog izleta i da ću drugima objašnjavati sve što ćemo vidjeti.

Prekršila je obećanje čim smo izišli iz razreda, predstavivši nam gospodina Milu, starog profesora geografije koji zna puno o Brodu jer je nekad živio u Americi. Dok smo išli prema odredištu monotonim je glasom raspredao o tehničkim pojedinostima Broda, potrošnji goriva, carinama i zaradi mornara na Brodu u usporedbi sa zaradom mornara na Jadroliniji, što me užasno ljutilo. Htio sam pričati o tome koje su se slavne osobe vozile na Brodu, koliko igrališta Brod ima i kakve se sve vrste kolača na njemu mogu naručiti, ali on nije stajao govoriti.

Polako koracajući rivom sve sam se više udaljavao od profesorovih riječi, mislima sam bio na Brodu i svako malo osvrtao sam se iza sebe sudarajući svoj pogled s Mijinim koja je bila vidno umorna i malaksala i kojoj je ovaj izlet predstavljao mučenje. Zavidno sam promatrao i učenike viših razreda, naročito osmaše koji su hodali raštrkano povremeno se grleći, a ne kao mi, dva po dva, dečki s dečkima, cure s curama. Da sam bar ja velik kao oni, da se bar Mia i ja možemo odvojiti i prošetati sami, možda bi joj odmah bilo lakše, možda bi ozdravila,  pa bismo mogli prvi otrčati u Brod i krenuti u istraživanje njegovih ljepota.

I napokon, ugledali smo ga. Bio je ljepši nego na slici, ljepši nego u našim glavama, ljepši od Titanika. Ja sam uzviknuo evo Broda!, a profesor je i dalje mlio o tome što je Brod, gdje je sve bio, koliko troši i kakvih sve brodova ima u Americi. Kad smo došli desetak metara do njega, on je ponosno stao i rekao evo Broda!, kao da kaže nešto potpuno novo i kao da smo mi toliko glupi da ga dosad nismo prepoznali.

Potrčao sam do Mije i rekao joj: idemo! Di idemo? Na Brod, rekao sam. Na Brod? Da, na Brod, ponovio sam i potrčao prema ulazu. Krenula je za mnom i stala do mene kada sam se gotovo zabio u hrpu bogatih turista. Oni su traljavo ulazili unutra, dva po dva, babe s djedovima, djedovi s babama, a Mia i ja smo stali na kraj reda i slijedili ih. Jedan nas je mornar primijetio i upitao nešto na engleskom, vrlo strogo. 

Gledali smo ga zbunjeno i taman kad sam htio nešto izustiti, čuo sam glas profesora Mile Alo dica, di ćete vi?, brzo mu odgovorio da u Brod i izazvao u njemu grohotan smijeh. Smijeh se proširio dalje, brzo poput naftne mrlje, i ubrzo se cijeli razred smijao. Pa niste valjda mislili da ćemo uć unutra, pa samo smo ga došli vidit. Mia je bila zbunjena, a ja sam bio samo tužan. Nemoj se ljutit, rekao sam joj, oprosti što si dolazila, stvarno sam mislio da ćemo ući unutra, a ona je rekla ne ljutim se, ionako mi se ne da, prebolesna sam ja za Brod. Stegnulo me u grlu, ali nisam ništa rekao nego sam se okrenuo i buljio u Brod, turiste, bogatstvo i moć.

U svom tom buljenju jedan mi je Nijemac, na moje veliko iznenađenje, dao novčanicu od sto kuna. Nije mi bilo jasno što će mi novac, kao da to može biti utjeha za neulazak na Brod koji sam toliko sanjao. Htio sam mu je pružiti i vratiti, no onda sam vidio da su se za njim poveli i ostali turisti, da ih sva djeca okružuju i guraju se kako bi dobila svoju novčanicu. Bila su sretna, a turisti još sretniji jer  ih je oplemenilo što vesele jadnu djecu koja se skupno i organizirano čude velikom Brodu.

Vraćali smo se u školu dva po dva, cure s curama, dečki s dečkima. Tužno sam hodao, gledao Miju koja je teturala i slušao blebetanje prijatelja Ante koji se hvalio što je dobio čak dvjesto kuna i govorio da će jednog dana kupiti isti takav Brod, njime ploviti po svijetu i dijeliti novce djeci, ali samo siromašnoj djeci. Njegov tata pomorac kaže da u Brazilu ima puno siromašne djece. Prije ulaska u školu Miji je pozlilo i morala je ići doma.

Na zadnjem satu opet se pričalo o Brodu, o zanimljivostima profesora Mile, o tome tko je koliko novaca dobio i smijalo se onima koji nisu dobili ništa. Samo sam šutio jer sam se osjećao prevarenim, jer o Brodu nisam naučio ništa novo, a osim toga, kad nije bilo Mije, nisam se imao pred kime praviti važan.

Nakon škole otišao sam do rive, sjeo, izvadio novčanicu, svoju prvu zaradu nove turističke ere i gledao u nju. Poželio sam je čuvati kao uspomenu i krenuo od nje raditi papirnati brodić, igračku koju ću sigurno imati i od koje me nitko neće potjerati. Gužvao sam je, nespretno je savijao, gotovo uništio i naposljetku proizveo oblik koji je izgledao donekle brodski. Bacio sam je u more, kratko vrijeme gledao kako pluta i vidio kako lagani vjetar počinje proizvoditi valove, rastvarati je i uništavati. Novčanica je nestajala, a nestajao je i san o Brodu. 

Budio sam se iz sna i osvještavao što sam napravio, osvještavao da uništavam prihod od Broda koji cijeli grad toliko iščekuje, počeo sam se udarati po glavi i vikati na samoga sebe: kako sam glup, kako sam glup, nikada neću biti bogat i nikada se neću voziti Brodom. Osim toga novac sam mogao dati Miji, možda bih joj pomogao u liječenju, ili sam barem mogao kupiti igračku Broda i pokloniti joj. Mislim da se ona nikada neće voziti Brodom.
 

 Festival se odvija uz potporu Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje Grada Zagreba

 

Back to top