2017/11

(1990., Labin) završava diplomski studij Komparativne književnosti na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu. Piše. Režira. Osnivač i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audiovizualne djelatnosti. Pokretač i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene.
 
 
Jedna putna, za nas brodolomce
 
     Prošle sam godine dovršio roman. Skuplja digitalnu prašinu u torbi pored mene, u kojoj su strpani laptop i par knjiga za ispit. Pavličić, Frye, Calinescu i onaj prokleti Lukacs. Roman skuplja prašinu i na raznim digitalnim oblacima, na raznim USB stickovima koje posjedujem kao svojevrsni backup ako internet jednog dana ode vrit. Možda bi ga trebao radije isprintati i odbaciti na tavan, neka ondje skuplja prašinu, da potpuno zaboravim na njega i da mu se vratim nakon dvadeset godina, nakon što ga moje dijete pronađe i pita – tata, koji je vrag bio s tobom? Onda ga malo popravim, doradim, uredim i pošaljem uredniku s pismom kako sam pronašao stari roman koji je sazrio kao dobro vino, kao skupi viski ostavljen u posebno izrađenoj bačvi u posebno dorađenom podrumu. To bi djelovalo kao i savršen predgovor.

     Istina, trebao sam ga isprintati za svaki slučaj. Dva-tri primjerka. Ali tko će to sve platit? Još bi ga trebalo uvezati. Ne, ne sviđa mi se onaj spiralni uvez. Jeftino izgleda. Ako isprintam svoj roman, hoće li on biti rođen? Jesam li ja njegov otac? Frye tvrdi da sam ja tek ili babica koja donosi svijet na život ili njegova genitalija, mali kurac i razjebana pička kroz kojeg je roman prešao iz jednog svijeta u drugi. Čujem otkucaje srca tog romana, provučene kroz ultrazvuk. Zvuči bolesno. Netko od nas neće preživjeti porod. 

     Konobarica prekine tok misli o budućnosti mog literarnog djeteta jednostavnim pitanjem – što želim? Živčan sam i ljutit i piva bi dobro došla. Nasmiješim joj se, čisto da ne ispadnem kao zadnje smeće koje se istreslo na konobaricu zbog svog lošeg dana, zbog dana koji označava preokret u mom životu, danu koji je počeo tako lijepo, koji je počeo po svim konvencijama zadnjeg čina feel good filma o kraju studiranja. Danas se vraćam kući, vjerojatno zauvijek. Zapravo, već sam trebao biti u Labinu, gledati svoju sobu i razmišljati gdje ću postaviti sve one silne knjige koje sam kupovao po raznim sajmovima i antikvarijatima za bagatelu. Od Balada Petrica Kerempuha za mizernih pet kuna do engleskog izdanja Mooreovog Pakla, stripa koje sam dobio za stodvadeset kuna nakon što je prodavač spustio cijenu zbog stanja stripa koji odaje dojam kao da je uklet. Pakao ide odmah do Bulgakova, a do Bulgakova ide Silmarillion i ostatak Tolkienove ostavštine. Polica iznad, Kerouac i originalno izdanje Na cesti, bez odlomaka, bez interpunkcije, bez smisla. Nakon Kerouaca, Shepardovih petnaest jednočinki, Stoner, Krležine Balade, Kamov i Macbeth. 

     Jebemu, prestani misliti o tome, o čemu ćeš razmišljati jednom kad stigneš kući? Kako si bez posla i kako moraš pronaći posao s diplomom zbog koje ne možeš naći solidan posao? Trebao sam već biti doma, pozdraviti mamu, sestru, nonu, noneta... Trebao sam već biti u Rocku i pit Favorit. Svi seru po njemu. Kažu da ima odvratan okus, kažu da to nije piva, da je razvodnjen, da je smeće. Zato ga i pijem. Podsjeća me na dom. Prokleti bili Brioni Pula, već sam trebao biti kući. Prokleti bili Brioni d.d. zato što ste razbili viziju filmskog kraja mog studentskog života i što ste me ostavili ovdje kao brodolomca koji se drži za posljednji komad mašte da ne otpluta u bespuće stvarnosti. 

Gospodine, koju pivu želite?

     O jebote, ona je još uvije ovdje. Nisam naručio pivu. Šta imaju? Pa imaju Staropramen... Super, može Staropramen, češko pivo koje nije češko, barem ovo što se toči kod nas, u Zagrebu. O tome je moj roman. O putovanju mladog studenta na studijski boravak u Pragu, gdje za četristopedeset eura na mjesec pije, jede i pokušava pojebat nešto. Zadnje mu nikako ne ide, hrana ide tak-tak jer ne zna kuhat pa većinu dana jede gluposti i na kraju boravka se kući vraća s osam kila više, a ispijanje piva ide kako bog zapovijeda (pogotovo pogoduje onaj automat koji posjeduje sve što bi trebao jedan automat posjedovati, od juhe u vrećici do pive).

     Kriste, kako sam mogao preživjeti na onim noodlesima? Četiri puta na tjedan. Ponedjeljak, srijeda, petak i nedjelja. Utorkom uvijek KFC. Ostale dane, pečeno meso iz Bille. Živio sam bez njoka, bez fuži, bez šuga od šparoga, zarebanjka i kobasica. Sam s noodlesima i snom o noninoj kuhinji. Onaj ovan s Kozela me veselo gleda. Smiješka se. Priziva me. Uzmi me, bit će bolje. Napravi greške o kojima ćeš moć pričat svojim prijateljima, njihovoj djeci, svojoj djeci, svojim čitateljima. Napravi nešto glupo, stvori zalihe za buduće priče. Pogledam nasmiješenu maskotu. Ima glas po kurvi koja mi je skoro ukrala Uskrs. Nikad nije pametno vjerovati ovnu s etikete pive. Eto, o tome je moj roman, o povratku jednog studenta koji je živio kao bog zadnjih par mjeseci i sad se vraća u stvarnost, o povratku jednog studenta koji je živio zadnjih osam godina studentskog života koliko-toliko pošteno i sada se od toga oprašta. 

     Jedan protagonist propušta autobus jer se napije na autobusnom kolodvoru, a drugi je sat i po' čekao autobus kao budala na peronu, tog Haruna koji bi ga trebao prenijeti u jedan drugi svijet, svijet za kojeg kažu da je za mrtve, za kojeg kažu da kad počneš raditi osam sati na dan da si mrtvac, bezlično biće utopljeno u rijeci bezličnih. Moraš iskoristit svaku priliku. Putuj. Daj otkaz na tom poslu. Budi sretan, nasmiješen. Novci nisu problem. Budi kreativan, budi inspirativan. Vjeruj nama, beskonačnim blogerima koji prodaju maglu umotanu u ukrasni papir.   

     Jedan protagonist dolazi kući i shvaća da je glup k'o stup, kako stvarni život nije toliko loš, dok drugi protagonist još uvijek čeka svoj prijevoz kući. U romanu Snejk je taj koji me od Rijeke odveo u Labin, u stvarnosti je Sebo taj koji dolazi po mene kako bi me vratio gdje pripadam. Imena oba prijatelja počinju sa slovom „S“. U tome se mora nalazi neki dublji značaj, neka kozmička povezanost zbilje i fikcije. Di je on, jebo ga ja? Koliko je sati? Točno deset navečer. Kad si ga zvao? Devet i petnaest. Računaj. Deset minuta da se obuče i nekih četrdesetak minuta da dođe do Rijeke ako je išao preko Učke. Nadam se da je išao preko Učke. Odlično. Nadam se da ćemo isto kući preko Učke, te simbolične granice svakog Istrijana. 

U romanu, fiktivna refleksija samog autora koji zapne na kolodvoru salijeću svakakva čudnovata bića svih svemira. Ovdje me ne salijeće nitko, osim konobarice koja donosi ledenu pivu. 

Ne treba čaša, hvala. 
Mogu odmah naplatiti?
Može, nema problema. 
Sedamnaest kuna. 
Evo.

     Otiđe, ostavi me samoga. Uzmem gutljaj, pogledam u svoje torbe, taj život što nosim kući. Smrdljive gaće pomiješane s prastarim knjigama iz antikvarijata. Nije loše. Iz torbe izvadim tablet, pokrenem aplikaciju za pisanje priče o tome kako je autor završio poput njegova junaka, napušten na jednom kolodvoru, svojevrsnom limbu. Bit će ovo dobra priča. Imam sve što mi treba - pivu, materijal za pisanje, prst kao digitalnu olovku te mir i tišinu da napišem priču o iščekivanju svog Haruna. Prva rečenica – Prošle godina sam dovršio roman. Odlično. Samo tako nastavi.

Oooo dečko.
Dignem pogled iznad sebe. Krezubi radnik propale tvornice. 
Je slobodno ovo mjesto do tebe?
Je.
E onda ću malo sjest pored tebe, da odmorim prije noćne.
Nemoj me jebati, pomislim. 

     Lik započne životnom pričom koja se usidrila u mikrokozmosu ovog kolodvora. Deset i petnaest. Sebo, di si se izgubio? Gledam oko sebe. Šepave kurve izlaze na ulice. Pijanci padaju sa stolica. Jednonogi mornar pjeva o bijelom kitu kojeg je zajahao u Portoriku. Štakom pokazuju na kapucinsku crkvu koja se uzdiže nad nama da ukaže na veličinu morske nemani. Kit velik kao moja kita. Nasmije se. Svi se smijemo. Iz kasina izlazi novopečeni bogataš, ogrnut plaštom neonske reklame. Nakloni se i okrene prema budućnosti. U mrak ga prate dvije hulje čije se oštrice noževa cerekaju na mjesečini. Galebovi polete. Marulići i Starčevići su njihovi crvi.  Ciganka s bebom traži kovanicu viška, to joj je dovoljno. Pop ide lijevo – desno, škropi nas svetom vodicom. Ljudi čekaju svoj red za izlazak iz limba, iz utrobe ove zvijeri. Peron pet, autobus jedan, sjedalo četrdesetdevet. Svi svemiri se reflektiraju na jednom kolodvoru. Novopečeni prijatelj mi govori kako imam varaždinski naglasak. Nije mi jasno zašto. Nema veze. Smijemo se. Krajičkom oka, pogledam prema tabletu, prema titrajućem mjestu što očekuje novo slovo što želi postati nova riječ. Ugasim ga i spremim. Naručim nam jednu putnu. Priči se ne žuri nigdje. 
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top