2017/10
 
(1991.) u rodnoj Rijeci je završila opću gimnaziju i srednju glazbenu školu. Godine 2014. diplomirala je na studiju političkih znanosti u Ljubljani, na odsjeku za međunarodne odnose. Nakon diplome, seli se u Prag, gdje danas studira scenaristiku na post-diplomskom međunarodnom programu filmske akademije FAMU. 
Režirala je tri filma po vlastitom scenariju: Ženy/Ladies (2015), Fragmenti krize (2016) i Majdine poze (2017). 
U časopisu Književna Rijeka objavljena joj je poezija nakon što je 2009. osvojila nagradu za mlade autore Društva hrvatskih književnika. 
Radovi su joj objavljeni na portalima i u časopisima: Ja sam, Modna, MUF, GUTS Magazine, Kritična masa, Hourglass Literary Magazine, Bosphorus Review of Books. 
Godine 2016. bila je ugošćena kao spisateljica na umjetničkoj rezidenciji u Istanbulu, gdje je dovršila zbirku poezije Istanbul Streams.

Rosalia s ružom među nogama
 
Santa Rosalia zapečatila je svoju rupu i zatvorila se u špilju kontemplacije nakon pobjede nad kolerom. Vječita djevica spasila je Palermo od epidemije smrti. Sadila je ruže iz kojih je dopirala molitva i jeka kamena. Bila je svetica-djevica iz dvanaestog stoljeća, otečenih koljena, bez znanja da postoji malodušnost u čovjeku u podnožju brda. Sadila je ruže među grotama sve dok se jednoga dana od njih nije potrovala. Crvena ju je boja natjerala na blud. Žlijezde su joj u preponama smrdjele na grješne misli i Santa Rosalia je odlučila umrijeti, jedući ruže s trnjem, proklevši sve ljubavnice njezinog imena.
 
Rosalia se sunčala na pješčanoj plaži sicilijanskog ribarskog mjesta i čitala Ljubav u doba kolere. Djevojka crne kose jake poput brodskog konopa, obrva debelih kao da su ugljenom nacrtane, ciganske puti, crna kao pijesak Etne, Rosalia se pitala je li moguće iskusiti ljubav čedno, prekriženih nogu. Htjela je biti sama, posvetiti se mislima, ali nešto je žarilo u središtu njezinog bića, nešto u abdomenu što još nikad nije osjetila. Čitala je o Fermini Dazi zamišljajući da je Fermina Daza: zanosna u svojoj samoći dok joj sviraju udvarači pod prozorom, dok pušeći cigaretu ismijava njihovo herojstvo i baca ljuske od pistacija na violine i gitaru. Toliko zapletena u tamu svojih misli da svjetlo nema više onaj pjeskoviti zamamni sjaj. Toliko nevina u svojem seksipilu da kurve plaču od zavisti i djevice zavlače ruke u hlače kad pomirišu njezinu kosu. Priželjkivala je uskladiti misli sa srcem da bi riječi postale suvišne. Priželjkivala je da on, izvor njezine sentimentalnosti, podjednako osjeti knjigu kao što ju je ona osjetila, plačući začahurena u fetalnoj pozi na njezine posljednje stranice. Prisjećala se njega, svojeg Florentina.
Prisjećala se kako je znao gledati u nju kao da gleda kroz nju jer njezino je tijelo tek nevidljivi sloj na njegovom. Gledao bi kroz nju u beskonačno prostranstvo ljubavi koja se kao more na rubu otoka savija u jednoj liniji, grleći cijelu planetu, ostvarujući neprekidivi krug. Ta je ista plava boja okruživala Rosalijine zjenice, govoreći mu da je njegov dom tu, s njom u njezinim očima. Njihova maštanja o životu na otoku ostala su samo to, skamenjeni plodovi mašte. Vezana bremenom ohole nostalgije, lelujala je kroz kamene ulice, tražeći njegove sjene, znajući da će kad-tad san postati realnost i pjesma o ljubavi njezina jedina preokupacija. Sumnjajući u svoju ljubav, sumnjala je u sve radi čega je stvorena. Otišla je sama na putovanje u grad svete Rosalije, odbacujući ljubav iz prostog straha da ju ne bi ponovno otrovala. Nakon kataklizme slomljenog srca s njim je obnovila vezu, no nesigurna, opirala se njezinom zovu. U osami, pokušavala je čuti nešto drugo osim svojih misli, no tek je posjednuta pred beskonačnošću mora čula strujanje vlastite nostalgije, i osvijestila se da je u njoj ljubav prema njemu i više nego živa.
No i dalje se nadala da je to nešto među njima i dalje samo pitanje strasti, najcrvenija nijansa crvene. Nešto što nije bila sigurna treba li uopće razumjeti, ili jednostavno nadići razumijevanje i prihvatiti nerazumljivost kao jedinstvenost ljubavi. Rosalia je vidjela ljubav na svakom koraku, zato nije bila sigurna što je točno to što je osjećala s njim, i nije mogla podnijeti koncept ljubavi kao nešto ograničeno, zatvoreno, uniformirano; ljubav je osjetila u mirisu kože nakon cijelog dana provedenog na pješčanoj plaži, gdje se sol Zemlje sljubljuje s neponovljivim mirisom vlastite emotivne povijesti. Ljubav je vidjela u samoći starog prodavača kalamara, koji provodi siestu sjedeći među sluzavcima svoje egzistencije, vičući susjedima da je ovdje, kao što je ovdje bio svaki dan i kao što će ovdje biti svaki dan dok ne umre od infarkta sjedeći uz more. Ljubav je vidjela u nježnim dodirima dviju prijateljica koje su ležale na plaži, dijeleći prve tajne i sumnje koje će uskoro postati stupovima njihove adolescentske krize, jedući kekse bez grižnje savjesti, slobodne u svojoj mladosti koja će ishlapiti brzo kao i njihovi ravni trbusi. Ljubav je čula u plaču svake bebe, koja se neće sjećati ovog odmora, ali će joj se zvuk mora kako udara o stijene vratiti svaki put kada bluz neuzvraćene ljubavi uništi njezinu zrelost. Za Rosaliju, ljubav je bila svugdje, u svima, u svim elementima, ali začudo nikada nije pronašla ljubav suočena s vlastitim odrazima. U samonametnutom zatvoru kojeg je nazivala kontemplativnim odmorom, Rosalia je osjetila mučnu prazninu u svojem želudcu, i znala je, sada više nego ikada, da će ta praznina nestati jedino u njegovoj prisutnosti. Osjećajući tu prazninu, Rosalia se približila razumijevanju što je zapravo ljubav. 
 
Ma koliko god smrt bila mirisna, ljubav, uz sva svoja otrovna trnja, jedini je cvijet vrijedan odgađanja smrti. Ljubavnici su najprokletija sorta. Poludemoni, poluanđeli: prostitutke s bijelim krilima i zlatnim aureolama, nabreklim grudima punim mlijeka tuge; prosjaci prokockane sreće s rakom želudca, koje čežnja svojom nepodnošljivom kiselinom para na dva dijela, zbog koje smrde čak i nakon mirisne kupke. Ljubavnici su dokaz postojanja prošlih života, kroz čija seksom oznojena tijela struji neka čudna sila koja postoji već milijun godina. Rosalia nije znala kako bi drugačije opisala taj paralizirajući osjećaj tuge što ju obuzme kada čita Marqueza, sasvim isti osjećaj kao i dok s protagonistom vlastite nesreće vodi ljubav. To mora da proizlazi iz čežnje. Iz hasreta kojim odišu najnježniji pijanci i koji ju obuzme uvijek dok sjedi na plaži i bulji u more. 
Rosalia se prisjećala svakog puta kada su skupa spavali. Ako se to uopće moglo nazvati spavanjem. Vodili su ljubav milijun puta da bi došli do stanja u kojem ljubav vodi njih. Otapala se pod njegovim jezikom kao kakva psihodelična sličica, prenoseći seks na neke nove razine slobode. Rekla bi mu da ga voli i da ga svaki put kad uđe u prostoriju gdje ih razdvajaju barski stolovi želi primiti ispod jednog od stolova. Znala je da u njima miruju goleme zvijeri koje skaču na svaki međusobni treptaj oka i da su te zvijeri njihove suštine, animalni nagoni, životinje bez tijela koje ih prate od pradavnih života. Kad su spojene jedna s drugom ništa ne preostaje u krvi osim čistog ekstrakta žudnje. Dok su vodili ljubav, kao da su se osvećivali jedan drugome zato što se poznaju, kao da su se mrzili jer su se voljeli, kao da su jebanjem željeli međusobno nestati, uništiti tijela, zakopati ih u neku kolektivnu grobnicu prokletih ljubavi. Dok su se ljubili, kao da su si opraštali što su slabi, i što, unatoč svim svojim nastojanjima, nisu bili otporni na zaraznu mekoću jutra u dvoje. 
Ljubavnici se po nevidljivim ožiljcima na licu prepoznaju, ožiljcima u obliku suza stvorenih zbog kiseline čežnje, i što je više tih ožiljaka pod očima na obrazima, to su poljupci utjehe sve sočniji. Posljednji put kada su se vidjeli, prije njezinog odlaska, Rosalia je, unatoč rezovima na srcu, otkrila da može s takvom djevičanskom lakoćom postati vlažna i s njim doživjeti kompletno, multidimenzionalno, višestruko i dugotrajno ispunjenje čula. Svaki je milimetar njezinog tijela postao plodno tlo za izvlačenje crvenog eliksira. Usnama je kroz kožu sisala njegov duh koji joj je reanimirao tijelo i opsjeo njezin seks sve dok ju posve nije uništio svojim prohtjevima. S njim je upoznala sebe, kroz neke nove, zacakljene oči, i svidjelo joj se to što je vidjela. Neobično, dok je neki dan u restoranu na rivi jela kuskus s plodovima mora, osjetila je prisutnost iste te žene koja se pojavila s njim u krevetu, jedno jutro pred zoru, znojna do srži zemlje. Istu punoću mirisa, vlažne usne, osmijeh između svakog zalogaja, uživanje u vinu. To je tradicionalno tunizijsko jelo pripravljeno na sicilijanski način, sa škampima, ribom, dagnjama, hobotnicom, preliveno sokom od pomidora, svojim crvenilom i genitalnim oblicima probudilo u Rosaliji snažan apetit, isti seksualni naboj kojeg je osjetila posljednji put kada je vidjela njega. Evocirajući okus kuskusa, sjedeći pred prostranstvom plavetnila, Rosalia je shvatila važnost užitka tijekom voljenja, i postala skeptična do kontemplacije u ovom zaljubljenom tijelu.
Da je Santa Rosalia ikad okusila tekućinu iste magleno bijele boje kao unutrašnjost badema, izašla bi iz svoje špilje kao gonjena pobješnjelim čoporom vukova, otrčala niz Monte Pellegrino među grešnike Palerma, i kraljevala ulicama poput afrikanske prostitutke jebući se s muškarcima sve do zore, dok im ruže ne počnu cvjetati iz lubanja.
Jer lako je biti Santa nikad se ne susrevši s markezovski lijepim ružama.
Mirisi s ulica natjerali su Rosaliju da bude prisutna u sadašnjosti, bez skrivanja u špilji uspomena. Ljubav postoji u mirisima i ti su mirisi opasni putokazi koji vode do propasti vlastite samoće. U oazi mira, nedostaje suša zbog koje oazu priželjkujemo. U blagoslovu samoće, nedostaje kaos zbog kojeg se molimo za samoću. Na pučini ljubavi, prizivamo oluju, nadajući se da ćemo pri susretu sa smrću prihvatiti ljubav kao obruč za spašavanje. Pokušavajući pronaći sebe u samoći, Rosalia je pronašla njega, neodvojivog od njezinih mirisa. Stojeći pod potpunom pomrčinom Sunca na Porto di Mare, vratima što prostranstvo svijeta otvaraju otoku, Rosalia je u središtu trbuha osjetila pulsiranje novog srca. U tom ju je trenutku omamio snažan miris ruža, crvenih kao zakašnjela menstruacija, i znala je da su to ruže svete Rosalie, kojima ju proklinje na vječnost jedne ljubavi.
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top