2017/ 08
(Split, 1990.) studirao je ekonomiju i turizam. Objavljivao je u Zarezu, Republici, književnom časopisu studenata FFST Splitmindu, internet portalu Prozaonline, Dalmatinski portal, Info zona, Kultipraktik, te raznim zbornicima. 
Osvojio je niz nagrada za svoje priče, od kojih izdvajamo nagradu ˝Albatros˝ za najbolji neobjavljeni rukopis - zbirku priča ˝Pet metara bliže zvijezdama˝, koji organizira Pučko otvoreno veleučilište Velika Gorica.
 
III poglavlje

Izletnici su nakon raftinga nerijetko natučeni i izgrebani do krvi. Osim masnica i ožiljaka, napretek ima i iščašenja, suvenira prikupljenih na sklizavim stijenama Studenaca. Te izglobljene  upućujemo kod babe Nedjeljke kako bi i ona zaradila koju kunu, ali ponekad i da bi Zdenko izbjegao tužbu od kakvog visokopozicioniranog gosta.

Iako me je svojim vižljastim rukama poštedjela maratonskih čekanja u ambulanti, kao i nošenja neudobnih longeta, svrabljivih bandaža i zavoja, ipak sam kao dijete nerado odlazio kod nje...
 
Uspinjem se drvenim stubama. Svako moje oslanjanje na gazište je popraćeno glasnim cijukom, podsjetnikom da su u svakoj od njih stacionirane legije crvotočina. Te starinske stepenice su najbolje zvono i alarm. Baba Nedjeljka naglo otvara vrata, skenira me pogledom koji se zadržava na lijevoj razvezanoj patici, malčice izvrnutoj prema unutra. Propušta me bez riječi. Sjedam. Nalijeva mi sok, ako se to uopće može zvati sokom, te dvije čajne žličice cedevite razrijeđene u krigli vode.

˝Šta je, al´ si opet nogu ščuga?˝ pita, pa ne čekajući odgovor, počinje brontulat, ˝sitite me se samo onda kad se ruvinjate... Ajde, skidaj patiku!˝

Petljam oko špigeta. Izuvam se polako i oprezno, kao da bi mi se stopalo moglo jednim krivim pokretom odlomiti. Baba Nedjeljka preuzima inicijativu, grubo mi svlači čarapu svojim koščatim prstima. Na tim šakama prošaranima deltastim žilicama, jasno se vidi da su joj falange izdužene, čašice zglobova gipke, a nokti uvijek podšišani do mesa da ne strši ni komadić. Njene ruke su spremne za sviranje klavira, skupa s profinjenim držanjem kao da će svaki čas nastupiti pred prepunom koncertnom dvoranom.

˝Kako u školi? Jedeš li blitvu? Kad ćeš se ženit?˝ ispaljuje pitanja, ˝Je li mater tuče ćaću? Je?! Neka je, doću joj i ja pomoć...˝  

Odsutno odgovaram na njena pitanja dok pogledavam prema stalaži. Police ne okupiraju starudija, istrošeni predmeti, voštanice i ikone kao kod ostalih kuća u selu. Na ovim policama su dvolitrene staklenke boje krvi, pišake i ustajale vode, poredane u dva reda poput šahovskih figura. Tu su svi mogući likeri: limunčelo, kaduljača, žižulovača, višnjevača, drenovača, orahovica,  maginja, oskoruša... Svaki put kad ih otvara kako bi promiješala cukar, prostoriju zapahnjuje vonj alkohola. I ne samo alkohola već i miris komorača i kadulje, smilja i lavande, brnistre i lovora... Miris me opija, ne moram piti te tekućine da bi djelovale na mene, svi ti sastojci koje trpa unutra, sve me to omamljuje. Ali u tim teglama nisu samo voćke i poljsko bilje.  Kroz tanko staklo u mene zuri poskok sa svojim prgavim roščićem... Barska kornjača bez oklopa, ljigavog i ljuskavog tijela... Gušterice okrnjenih repova... Baba Nedjeljka kaže da turistima više nisu toliko zanimljivi likeri i rakije rađene po prastaroj recepturi. Traže nešto novo, orignalno i egzotično, a ona im to nudi u obliku životinja dalmatinskog krša mumificiranih u alkoholu. Bljedolika glava blavora, bjelouška sa svojim polumjesecima, riđovka s jezičinom... Svih devet vrsta zmijskih glava je tu poredano poput trofeja. Prerasle zmijske kože koje nalazi nesmotreno odbačene na poljskim puteljcima, prepliću se poput lanaca DNA. 

Turisti ne kupuju cijele staklenke s njihovim opskurnim sadržajima; strah ih je carine pri povratku u domovinu. Ali masno plaćaju tekućinu koja kôla tim strvinama, žestu koju poslije s perverznim užitkom ispijaju, kao da ih draži ta kombinacija zmija otrovnica i rakije. Sve te posude i mirisi, vječito pritvorene škure kroz koje jedva prodiru paklene zrake sunca, prašnjavi naslonjači i crno bijeli portreti predaka prekriveni čipkasto ispletenom paučinom, sve me to skupa pomalo plaši... Umijeće i vještina njenih ruku možda nisu dar nego vradžbina, a baba Nedjeljka je možda neprokazana vještica.

Strujanje vonja lozovače zrakom koju ona koristi za još nešto osim proizvodnje likera, podsjeća me zbog čega sam zapravo tu. Skvrčujem se, uvlačim u sebe poput ranjenog puža, zaludu me meketavim glasom ohrabruje: ˝Opusti se, opusti nogu...˝

Masira mi stopalo svojim trsovitim prstima, rakijom hladi vreli zglob. Dok ga lagano vrti, ispituje me šta ima nova u selu. Ni ne čeka moj odgovor, on zaostaje tamo negdje  u usnoj šupljini, na polovici jezika. Zglob škljoca, a ja jaučem brojeći pukotine na stropu.
 
Kod babe Nedjeljke oporavak traje smiješno kratko... 
 
˝Stavljaj obloge... nakon par dana skini zavoj i moš di oćeš˝, izgovara naputke.

S druge strane, u ortopeda ako i dođem na red, iscjeljenje se zna razvući i po mjesec dana. S krivim zarastanjem, dakako. 

˝Baba Nedjeljka mu je napravila nogu, zamisli samo!˝ kaže s neprikrivenom ironijom kada dolazim u njega po ispričnicu za tjelesni.

Medicinska sestra se smije usiljeno, njen sin košarkaš stalni je pretplatnik usluga babe Nedjeljke.

Ortoped se i dalje cereka dok mi izolira gležanj silikonskom trakom. Njih to nisu učili na fakultetu, to namještanje zglobova, nisu ih ni mogli naučiti takve stvari jer se takve stvari ni ne mogu naučiti, s tim se rađa, s tim vižljastim koščatim rukama, s tom varkom da te zapriča i opusti, i ŠKLJOC!, poput pravog ključa u bravi, zglob je namješten.

Ortopedu se zahvaljujem na ispričnici, a dvometarsku traku skidam već nakon par minuta i odlažem u kontejner. 
 
Poslije takvog tretmana kod babe Nedjeljke, stranci su nekako zadovoljniji, življi, sretni su  što im ostatak odmora neće proći u hodočašćenju Doma zdravlja, a osim toga, naknada za sve to skupa su dva zavoja i pedeset kuna ako imaš, ako nemaš, donit ćeš drugi put. Ipak, moglo je biti i drugačije, jer ne znaju da su mnogi prije njih u kanjonu ostavili kosti.
 
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top