2017/ 06

(Travnik, 1988.) osnovnoškolsko obrazovanje završila u Novom Travniku, a umjetničku školu (modni dizajn) u srednjoj školi „Ivan Goran Kovačić“ u Kiseljaku (2003.-2007.). Ondje 2007. godine objavljuje pjesmu „U ašramu“ u sklopu zbirke pjesama „Mlade poete Kreševa, Fojnice i Kiseljaka“. Po završetku srednje škole, seli se u Zadar i tamo jedno vrijeme studira Povijest umjetnosti na zadarskom Sveučilištu. Ispisuje se s fakulteta i upisuje slikarstvo na likovnoj akademiji u Širokom Brijegu (2011.-1016.). Trenutno živi i radi u Zagrebu.
 
Zašto nisam upisala tečaj njemačkog jezika?
 
Volim Zrinjevac! Krasne pjegave platane što za Božić svijetle bijelim lampicama, glazbeni paviljon i puteljke što vode do njeg'. Aleju klupa koje griju zaljubljene stražnjice i zelenu travu za oko i za nos. Svaki put kada se vraćam s tečaja noću, začara me njegova romanca a mala se tuga omota oko pretklijetki moga srca. Onda mi misli dozovu Joséa. Mogla bih mu poslati poruku  i predložiti  da me posjeti. E baš hoću!
- ...“Hej, prije nego što odeš spavati imam jedan prijedlog o kojem bi mogao razmisliti. Ali prije toga mi reci, viđaš li se trenutno s nekim? - ekran mi govori da piše, pa briše. Pa stanka pa opet piše. 
„Imam jednu prijateljicu s kojom se viđam ali nije ništa ozbiljno, tek smo izišli na tri, četiri spoja. Što je tvoj prijedlog?“
Od svih Bandićevih parkova, ja baš moram prolaziti najdepresivnijim! Na semaforu do njega je uvijek crveno, besmisleni puteljci i besramni parovi koji uzdišu i maze se na kvrgavim drvenim klupama. Šest smrknutih poprsja mi se smije u lice. Mrzim Zrinjevac!
 
 
Najbolja cura u selu
 
Bilo je priča da sam reinkarnirani Napoleon i da imam svoje ljude u Glini. Da sam u KGB-u i da svake srijede pred zoru uspostavljam kontakt s Vanzemaljcima. Kao, išla sam u Travnik motorom po Plavu vodu, a za mnom Vezirov slon. Da umjesto kostiju imam gumu i da mi je u glavi laptop. Kažu još i da nikad ne plačem a samo se rijetko smijem. Da sam mutna k'o Grlonica i da me nitko zapravo ne poznaje. Priča se da imam neke moćne rodbine po Švici, što se bave trikotažom a da sam ja dala početni kapital. Kažu-nema gdje nije bila, od Radonjića, preko Slavonskog Broda do San Franciska. Priča se još i da mi je rođak bio Tesla, da sam otkrila pneumatski čekić i da je Okovani Prometej moja autobiografija. Kažu da sam zdrava k'o dren i da sam u samo pola sata preživjela malariju, te otad imam nadljudske moći. Ako me tko sretne, uvijek pozdravi s oprezom, jer navodno šaljem visokofrekventne zvukove što zbunjuju slučajne prolaznike. Kola i mit da sam se rodila kao sirena, ali ona prava-pola ptica, pola žena, te da je zbog toga tata počeo s karijerom sportskih golubova pismonoša. Nagađaju još i kakve veze imam s egipatskog Sfingom, te je svima čudno koliko Nefertiti podsjeća upravo na mene. Navodno sam sretne ruke i da sve što posijem raste ko Janov grah. Da sam male hrane a snažna ko vol, da imam 47 kromosoma i da koristim 100% mozga 24h na dan. Koga god dotaknem svi se osjećaju bolje i čega god da se dohvatim postane hit. Imam sposobnost mimikrije i kosim se Fibonaccijevom zakonu. Kažu da sam se rodila poprečno i imam plavu krv. Da sam dizajnirala žutog smajlića i napisala recept za Travnički sir. Još kažu i da sam  pametna, lijepa, šarmantna, karizmatična, dobra, zanimljiva, hrabra, marljiva, odvažna, uporna i uvijek u pravu. Da samo ja znam tajnu smisla ljudskog postojanja i da se nikada neću udati jer samo sjedim u kući, fejsam se i gledam tv. Da s vremena na vrijeme provirim na terasu i sjedim za stolom čupava u trenirci i frotirnim papučama na plus trideset. Da nikomu ne idem i da se samo ponekad čuje pozdrav s moje strane ograde. Samo me pokatkad vide na kavi sa sestrom. I kako s rijetkima pričam, mnogi imaju podijeljena mišljenja, ali svi se u jednom slažu, kada kažu da sam ja najbolja cura u selu!
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top