2017/ 04

(1983., Rijeka) objavila je zbirku poezije „Iskrivljena ogledala“(2011.), a 2013. dobila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ na natječaju Matice hrvatske u Osijeku, koji je objavljen 2014. godine. Zbirku facebook statusa „See more...“ objavila je 2016. Bila je urednica časopisa „Re“. U zadnje vrijeme najviše piše erotske priče i poeziju i moderira u Rijeci književne večeri pod nazivom „KvirPoetRi“.
 
Portret moje obitelji
 
Životna mudrost o obitelji je jednostavna: svatko voli svoju obitelj kad joj dolazi u posjet, a još više kad odlazi.

Sva nasmijana, vozim auto uz prilaz prema kući. To se ne događa često, ali nekako mi fale starci i sestra. A i mama je baš bila super što mi je pričuvala psa dok sam bila na putu. Pred kućom je akcija preparkiravanja auta: sestra preparkirava mamin auto unatrag prema gredicama lavande kako bih ja mogla parkirati svoj auto ispred njezinog. Ja gledam preko volana. Tata stoji iza maminog auta i mašući rukama daje sestri upute do kuda može ići unatrag kako ne bi zgazila lavandu. Sestra ide unatrag, sve dok ne udari stražnjim branikom tatu, a on padne u grm. Ona panično izlijeće iz auta i viče: „Tata, jesi li dobro?! Tata! Tata!“ Iz grma lavande čuje se histerično vikanje: „Zgazila si me autom!“ Sestra bijesno viče: „Pa zašto si uopće stajao tamo?!“ i kreće plakati. U tom trenutku, na terasu izlazi mama, vidi što se događa i pridužuje se vikanju: „Isuse Kriste, pa uništio si mi lavandu!“ To je to. To je moja mama. Jebeš muža, jebeš auto, ali – lavanda! Tata se diže iz grma i kreće u protunapad: „Jebi se i ti i tvoja lavanda!“ Sestra odmahuje glavom i dramatično odlazi u kuću govoreći: „Ja više neću voziti!“ Usred njihove svađe, ja uparkiravam svoj auto i ulazim sa stvarima u kuću misleći kako mi baš više i ne fale. Iza sebe čujem mamin komentar: „Tvoj pas mi je pojeo sve paradajze iz vrta.“

Gladna sam i stvarno se nadam da je mama danas nešto skuhala. I jest. Kaže, napravila je salatu. Pokazuje na staklenu zdjelu punu prekuhane pašte pomiješane s hrpom neidentificianih i najvjerojatnije nekompatibilnih sastojaka. „Ma samo ću probati, jela sam kod bake“, kažem. „Što si jela?“ pita mama. „Juhu“, odgovaram. „Juhu? Pa rekla je da ima sarmu.“ Dakle – bakina sarma. Niti jedno bakino jelo nikad ne izgleda kao jelo s ovitka kuharice na kojoj piše „Bakini recepti“. Bakina sarma je izgledala kao rijetka salsa na čijoj površini plutaju listovi nečega što ne liči na kupus. „A nije baš...“, rekla mi je baka podižući poklopac, „ali možeš probati.“ Samo sam pomirisala i rekla: „Ma nisam baš gladna, pojest ću samo juhu.“ Baka je nedavno bila bolesna i svi smo se jako zabrinuli da će umrijeti. Posjetili smo je u bolnici i našli je kako se vozi po bolničkom hodniku u invalidskih kolicima. Problijedili smo. Nismo znali da joj je tako loše. Onda je odnekuda dotrčao starac, krenuo vikati na nju, oteo joj kolica i posjeo u njih ženu koja je izgledala polumrtvo. Baka mu se pravdala: „Šta sam ja znala da su njezina, našla sam ih tu na hodniku...“ To je to. To je moja baka. Delinkvent koji u bolnici krade kolica invalidima i vozi se po hodniku jer joj je dosadno. Jebeš bolest i umiranje ako se moraš dosađivati uslijed te drame. Argumentirala je svoje ponašanje licemjernom izjavom: „Hrana je ovdje odvratna.“

Tata se odlučuje osvetiti mami tako što je tužaka: „Da vidiš kako ti je čuvala psa... posrao se turistima pred vrata. Vidi kakvu sam poruku dobio od njih danas kad sam pio jutarnju kavu.“ Pokazuje mi poruku na mobitelu: „Please tell the person who owns a dog in your apartment building to remove the dog shit from our entrance and to take him to do it's business somewhere else. Thank you! Kind regards.“ Onda se smije i ponavlja: „Dog shit!“ Svi se smiju. Pseće govno zbližava familiju. Okrećem se oko sebe i pitam: „A gdje je mačka?“ Tad se ušute i gledaju u pod. Tata promuca plačnim glasom: „Ne mogu, ne mogu...“ i odlazi, a mama sa suzama u očima kaže: „Više je nema.“ Situaciju mi nasamo razjašnjava sestra: „To je bilo pred tjedan dana. Bila sam u gradu, tata me nazvao na telefon i plakao. Zamisli, mama mu je išla skraćivati bradu i desilo se sranje. Stavio je onu neku plastičnu stolicu s terase na pločice u kuhinji i sjedio na njoj, a maca je bila radoznala pa se igrala oko stolice i pokušavala dohvatiti žicu od trimera. Šta je ona znala, još je bila mala, a bila je i gluha pa nije ništa čula. Uglavnom, ona je bila ispod stolice kad je noga od stolice odjednom pukla i stari je zajedno sa stolicom pao na nju. Mama i tata nisu ni skužili dok se tata nije dignuo s poda. Kad sam došla doma, mama je još plakala i grlila mrtvu mačku, a tata je sjedio u fotelji napola skraćene brade i šutio.“

Moje pitanje o mački vraća na repertoar tjedan dana staru svađu. „Jadna, bila je gluha, pa nije čula kad je stolica pukla...“, govori mama. „Da si je potjerala, ne bi bila ispod stolice“ – tata se brani iako ga još nitko nije optužio. „Šta?!“, pizdi mama, „kad je stolica pukla, još si se valjao po njoj na podu! Da nisi, možda bi još bila živa!“ „A kako misliš da sam se trebao izvući iz stolice! Još me bole leđa!“ „Mama, mačka je sigurno bila na mjestu mrtva kad je pao na nju“, zaključuje sestra. Tata viče: „Prestanite više pričati o mački! Ionako se osjećam kao ubojica!“

Pas me gleda njuške oslonjene o šape i tužno uzdahne. Upućujem mu suosjećajni pogled kojim valjda želim reći: „Znam kako ti je bilo.“
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top