2017/ 03
(Zagreb, 1985.) završila je filozofiju i religijsku kulturu. Piše kratke priče i poeziju. Objavljivala u Zarezu, Quorumu i Riječima.


DAMA OD TKANINE
 
      Jednom, ali ne tako davno, znanstvenici su razvili tehniku prerade odjevnih predmeta od pamuka, svile, kašmira i viskoze u špagete koje, ne samo da su bile hranjive, nego je njihova nutritivna vrijednost utažila glad punih četrdeset i osam sati. Ovakvo recikliranje odjeće omogućio je mnogima da u svijetu, u kojemu vlada glad, pronađu novi način činjenja dobročinstva, a najbolje je to znala Dama od tkanine. Ta je dobra žena obožavala kupovati odjevne predmete preko eBay-a. 
      Događalo se ponekad, kada bi  još pospana uz jutarnju kavu radila narudžbu da kupi komade čiji tonovi, boje ili uzorci nisu baš u potpunosti odražavale osebujnost njenog karaktera ili barem raspoloženje toga dana kad ih je raspakiravala. Tada bi ih sa zadovoljstvom donirala potrebitima koji su je ili nosili ili prerađivali u hranu. Dama od tkanine nije se opterećivala ovim krivim potezima jer je imala visoku svijest o tome da je svaka narudžba, ispravna ili pogrešna, čin dobročinstva, bilo da je ono usmjereno prema njoj samoj ili drugima. – To je tako divno, često je mislila naglas. - Ja hranim gladne svilenom hranom… Upravo su se radi toga njene opažajne sposobnosti toliko razvile da je čak i u mraku mogla razaznati mjere nepoznatih tijela koja bi slučajno susrela i model odjeće koji bi najbolje sakrio nesavršenosti, te ih u kodovima smještala u skladište svoga pamćenje. Kolone nagih tijela bez jasnih obilježja šetale su tako ispred nje čim bi zaklopila oči, a najjasnije iskrsavale iz njenog kataloga sjećanja u snovima u kojima bi šetala velikim hangarom punim odjeće i krčila putove između ljupkih tkanina. No, kako bi vrijeme prolazilo, te bi lutke počele poprimati sve stvarnija obilježja ljudi koje je trebalo hitno sakriti i odjenuti, jer Dama nije voljela mirise tijela, izlučevine, crvenilo, celulit ni masnoću. 
      Dane je ispunjavala sjedeći pred laptopom na eBayu. Namjestila bi filter pretrage na najpovoljnije cijene i krenula na nezaboravna putovanja uzorcima od kojih bi svaki otvarao novi spektar tkanina, krojeva i uzoraka. Sa svakim klikom i novom slikom rastao je njen zanos, a i broj predmeta u košarici. Rastvarala se zavjesa i ona bi u glavnoj ulozi ponosno koračala obavijena svjetlucavim novim odjevnim predmetima uz fontanu iz koje bi samo radi nje pljuskala voda, dok bi je s divljenjem promatrala sva ona besprijekorno odjevena tijela. 
      Kada bi pronašla najbolju verziju željenog predmeta i ostvarila najveći pljesak, provjerila bi stanje na računu, pa križala svakodnevne potrepštine i nadodavala krpice kao fine poslastice samo za nju. U tom je svijetu sve bilo pregledno, jasno raspoređeno i zavodljivo do trenutka kada nije morala odabrati, a tada bi Dama otplovila u san u kojem su je tkanine nastavljale zavoditi svojim vrckavim bojama, a ona nije morala birati nego samo uzimati sve što bi joj došlo pod ruku i slagati na svoja leđa. Ti su snovi uvijek bili lišeni ogledala ili nekog sjajnog predmeta koji bi joj ukazao na nosivost odabranog komada. I tako bi lutala, birala, odvajala, slagala hrpe na nove hrpe. U snu nije osjećala težinu niti umor, no budila bi se s ukočenim vratom i utrnulim rukama, ali s radosnom mukom obavljala svoj nezaobilazni jutarnji ritual u kojem je uzduž i poprijeko metar puzio kao ružičasta zmijica oko njenog tijela, provjeravajući je li noć odnijela koji milimetar i današnji odabir učinila pogrešnim. I tada bi Dama kretala u odabire. 
      Unatoč velikom zadovoljstvu jave i njenih slatkih snova, uvela je pravilo odmora jer bi joj boje toliko zamutile pogled da su joj ispred očiju svjetlucali oblici i šumili kao prošlostoljetni kutijasti televizori bez programa. Tog se šuma toliko plašila da je svaka dva sata zazvonio alarm koji bi je prenuo i otjerao na prijeko potreban polusatni odmor u kojemu je razmještala naslagane stvari u stanu i odjeljivala ono što će dati potrebitima. Ali nikada bez grča, jer Dama je uvijek bila svjesna da ne daruje samo odjeću, nego s njom i dio sebe.
      Iako je svoje dane provodila tražeći, birajući, odbacujući, kupujući i maštajući, kruna njenog nastojanja ipak je bilo iščekivanje. Kako nekome objasniti onu slast koja se čini kao da kapilare pucaju od uzbuđenja, a dlanovi se znoje, dok se budi točno u devet sati, jer to je vrijeme u koje stiže poštar i možda baš danas donosi paket za nju? Dama je bila majstorica iščekivanja, a ujedno i majstorica stvarnosti jer snovi, koliko god bili slatki, ne bi joj davali slast iščekivanja. Njena prva i posljednja misao dana bila je - poštanski sandučić. Hoće li je danas iznenaditi slatkim poklonom? Ta je neizvjesnost činila dane dinamičnim i užurbanim – nešto dolazi i dolazi samo za nju, poput majčine pohvale, ali ne zna se u koje vrijeme i hoće li uopće stići, s uvijek s istom zebnjom - što ako je zapelo na granici, što ako nije onaj materijal koji je prikazan na slici? No, u svim tim godinama, svaka je pošiljka stigla baš onda kada je stigla i uvijek zapakirana u isti bijeli papir. - Imam te! Procijedio bi se usklik sladostrasnog zadovoljstva. 
      Prolazili su mjeseci, a metar je postajao sve duži u odnosu na njeno tijelo koje je postajalo sve tanje. Što je stan bio zatrpaniji, to je sve manje opterećena svojim tijelom lelujala prolazima kroz njega. Dama je već postala poznata u susjedstvu i šire, pa su se pred njenim vratima skupljali potrebiti i skromno čekali trenutak kada će odvojiti odjeću koju će oni preraditi u hranu. Ali, unatoč tome što je nova hrana četrdeset i osam sati zatomljivala glad, njih je bilo u sve većem i većem broju, tako da je sada samo po dva sata dnevno mogla odabirati, a to je ipak bilo premalo. Pokloni su stizali sve rjeđe, a neumorne ljude nije bilo lako nahraniti. S vremenom ju je počelo ljutiti što su opet počeli hodati polugoli i svu njenu dobrotu pretvarati u hranu, na zadovoljstvo radnika i direktora Prerađivačnice odjeće koji su varali važući tkaninu, a kvalitetu procjenjivali nikad dostatnom za najhranjiviji obrok. Nitko od tih gladnih ljudi nije ima izbora. Morali su prihvatiti ono što im se nudi. Preostajalo im je samo čekanje na njeno dobročinstvo. 
      Napetost je rasla sve do jednog jutra kada je gladna gomila uletjela u stan. 
***
      Bila sam u prvima redovima, odmah iza policajaca. Srušili smo drvenu banderu na ulici i danima čekali da se mala kuja sjeti i nas i proviri iz svoje krletke od tkanine. Zna li ona kako je to kada ti kruli u želucu? To je samo početak i nije ni tako loš. Ali tada nezaustavljivo krene, obuzima te cijelog, grči ti lice, zavlači se poput zmije u udove koji postaju sve teži, urla dok škrgućemo zubima, mahnitamo i pokušavamo je sažvakati otkidajući si meso i ližući čireve i rane koje dlake nikada ne mogu sakriti.  Bez zraka čovjek umire u trenu. Ali bez hrane? Bilo bi bolje da nas pobije šmajserom nego drži na kratkom povodcu da, u potpunosti ovisni o njoj, veličamo opako dobročinstvo. 
      Čekali smo pred vratima, a glad je rasla i rasla, dok smo, poput vojnika, slijedili njene zapovijedi, buncali i urlali. I tada smo razvalili vrata. Iako je bilo dovoljno za sve, grabili smo više no što smo mogli zadržati, ne gledajući što uzimamo. Isprva se nismo tukli, ni uzimali jedni drugima ugrabljeni plijen, ali kako se stan praznio, počeli smo si međusobno otimati. Moj bijes je došao do točke usijanja kad mi je neka žena počela trgati iz ruku komade odjeće kao da mi dere ostatak kože. - Ne znaš ti, ja imam djecu doma, urlala je, na što joj je odgovorila: - Nisam ti ja kriva što si ih okotila! Nisam ja birala da se rodim! Nitko nije kriv zato što postoji! Netko te ispljune na svijet i ti trebaš okajavati cijeli život kao da si kriv radi toga, dok netko treći odlučuje o tvojem postojanju, to sam joj govorila, to joj je moja glad govorila. Ne znam što se kasnije događalo jer mi je glavu razbila o rub zida. Kad sam se osvijestila, stan je bio potpuno prazan, jedino što su po podu tu i tamo ležali komadi odjeće koji su nekome ispali u bijegu. U daljini sam čula rotirke policajaca, onih istih koji su prvi ušli i pokupili najbolju robu. Sada su se vraćali praznih ruku i megafonom javljali da se svi lopovi predaju. Zgrabila sam svu odjeću s poda i pomoćnim izlazom izletjela iz zgrade. Odnijela sam je u Prerađivačnicu odjeće i cijelu hrpu bacila u stroj koji ju je sažvakao pred mojim očima. Za tu hrpu dali su mi puno manje hrane no inače pod izlikom da su pretrpani i da je sada cijena manja. Ipak, na putu do kuće pojela sam špagete i tako se umirila za sljedeća dva dana.
      Jednom, ali ne tako davno, prije no što su znanstvenici razvili tehniku prerade odjevnih predmeta od pamuka, svile, kašmira i viskoze u špagete, uvijek sam se nekako snalazila kada su hrana i odjeća bile u pitanju. Glad mi tada nije bila neprijateljica, podsjećala da sam živa. Poznavale smo se i nikada nije bilo straha između nas. No, čim se otvorila Prerađivačnica, preuzela je monopol tako da su cijene svakodnevne hrane počele rasti do neslućenih razmjera. Mi smo postali ovisni o ljudima poput Dame. Sada, i kada spavam, glad bdije nada mnom, i kad sam sita, podmuklo me promatra spremna da me pojede. 
***
      I dok se žena, izgrižena do kostiju i s licem prepunim masnica od udaraca, posljednji puta sagnula i uzela zadnju izgaženu krpu s poda, tren prije dolaska policajaca, nije čula ono što čovjek koji preživljava nikada ne čuje: - Ja nisam tkanina, ja sam Dama od tkanine, šapnula je u prazno dok joj je tijelo vijorilo na vjetru pod čvrstom rukom neumoljive gladi.
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top