2017/ 02

(Mostar, 1983.) živi u Varaždinu, a studij hrvatskog jezika i književnosti u Rijeci. Radi kao novinar kulture u županijskom tjedniku Varaždinske vijesti. Predsjednik je književne udruge Katapult, koja se nedavno iz Rijeke preselila u Varaždin. 
Objavljivao je u fanzinima i časopisima Sloboda, Zarez, Ulaznica, Književnost uživo, u zbirci Izvan koridora – najbolja kratka priča 2011. Ulomak iz nedovršenog Romana u nestajanju uvršten je u pregled novih hrvatskih prozaika Bez vrata bez kucanja. Dobitnik je 1. nagrade Slavko Kolar za kratku priču – satiru (2015.)
 

Tijelo od soli
(ulomak romana)


***
 
Posljednja knjiga pod stepenicama koju čitam mamina je knjiga. Zove se Gospođa Dalloway. Ne razumijem ništa u njoj, to su likovi iz drugog svijeta, u kojem svi žive u njemačkim kućama i odijevaju se kao ljudi koji na televizoru čitaju vijesti o zvijezdama. Poznate su mi samo crne limuzine s kotačima velikima poput točkova na traktoru mojeg oca, voze se ulicama pred dobrim ljudima i pokazuju im tko je glavni. Razumijem samo vojnika koji se zove Septimus. On ne živi među zvijezdama, nego u crnim rupama kao moj otac. Prije rata volio je čitati. 
Roditelji ostaju da umru na groblju svojih mamuta, na poljima, tamo gdje liježu tijela građena od mesa i kostiju. Moje groblje nije tamo. Nije ni na planini, u čija se bljeskanja zalijeću tijela građena od prkosa i hitinskih ljuskica. Tijela građena od zrnaca soli raspadaju se u vodi. Mama kaže da je žena koja je napisala Gospođu Dalloway imala tijelo od soli. Zato je džepove napunila kamenjem i odšetala u najbližu rijeku.
Slijedim miris soli i stajem u prvom gradu koji zamiriše na Tuzlu. Velike stijene okružuju vodu u uvali i krv kao da nabuja kad slano srce osjeti plimu. 
Grad ima svoju Jalu u kojoj ribe plivaju s govnima, zove se Rječina. U glavnoj struji plutam malen kao ameba. Na tržnici prodajem paradajze i paprike koje rastu na Alojzijevim poljima, prisjećam se mirisa ulja i benzina, pored mene su orade i brancini koje izvlače ribari koji se s Rječine otiskuju na more, prema Italiji, gdje živi Erri de Luca, pisac koji je u Jugoslaviji za vrijeme rata gradio obale od suhih keksa.
Priznao je da je iz moje zemlje uzeo tri oraha i kadulju s kamenjara, a na zidu u Konjicu ubrao je geler kao da je jabuka. To je blizu Ljubuškog, tamo gdje su ljudi u crnim kapama držali pištolj tati među kljovama. 
Ribari isplovljavaju u metafore i pretvaraju se u bića od soli. 
  „Čudno da komunizam nije kao simbol uzeo more.“
   U ljudima nema zlata, zna Erri de Luca, ali ga more ima u velikim količinama, otopljenog i pravilno raspoređenog. To je najbolja raspodjela bogatstva. Komunizam je srpovima i čekićima podigao seljake i radnike, ali je učinio nepravdu ribarima. Ni na jednoj crvenoj zastavi ne vijore se mreže i udice.
  Skačem u njegovu poetiku kao u more s vazda mokroga betonskog doka na Žurkovom. Tamo Morski vuk izranja školjke i izvlači ribe, diše vatrenim dahom, pozdravlja sunce, tušira se pod glavom limenog suncokreta, stoji i šljapka pred hrđavom cijevi. Škarpina je zamahnula brkovima. Ležim na mokrom doku, hrđava cijev u paseu je s maljavim nogama Morskog vuka i u paraleli s kranovima – željeznim ždralovima – čuvarima grada, kljunovima okrenutima prema moru, ali nespremnih za obranu. Škverani imaju remont.
  Uvalom se vučem kao mršavi pas koji je pobjegao iz šinteraja. Na stijenama se sunčaju djevojke koje na tržnici prodaju suvenire. Gušterice su se izvukle ispod hrpe kamenja. Nose crne oči kao muhe i pokazuju rebra. Jedem jabuku koju sam pronašao ostavljenu na štandu. Drugu pružam djevojci. 
  „Uzmi ili ćeš zauvijek živjeti u raju.“
   Ljudima nakon lijepih gesta tijela omekšaju, to se vidi po obrazima koji se opuste i mišiću koji se hvata za kožu u kutu usta. Skida oči muhe i pokazuje oči djevojke. Jedno joj je oko ranjeno. Dječaci muče gušterice iz obijesti. Religije i očevi na to ih ohrabruju. Ja ne vjerujem u boga, ali vjerujem u ljude.
  „Ti si Isus.“
   Nožem Zwilling režem jabuku napola i pružam ju kao da sam dužan ispriku. Udario ju je onaj kojeg su učili da je ljubav slabost, nešto poput čitanja knjiga. Osjetim se krivim jer sam muško, poželim da mogu ponovo ispisati priče, biti stvoren iz njezinog rebra.
   Govori da to nema veze.
  „Svi smo istog roda. Ono si kako se osjećaš.“
   Djevojke pričaju o knjigama koje nisam imao u skrovištu. Govore o ljudima koji svoja tijela gledaju kao da nisu njihova, kojima se gade vlastite grudi i udovi, kao da su izbili od bolesti, neželjene nakupine tkiva i bakterija, poput zubnog plaka ili viška soli u venama. Ponekad uklanjaju spolovila, žive u celibatu. Prolaze matamorfozu kao žabe i daždevnjaci. Gubari. Takve bi trebale biti haljine, mudri i bez spola. Nisam čuo za nekog koji je pobijedio nagone. Haljine su kao kažnjenici u zatvoru ili nogometaši u Generalima. Kad nema žena, zaljubljuju se u mladiće ili dječake. Ako ikad upoznam mudraca ili sveca, bit će to čovjek bez spola, oni su najbliži tome da postanu anđeli, u svećenikovoj knjizi piše da samo anđeli nemaju spol.
 
***
 
   Djevojke žive u stanu velikom kao ormar. Tako ga i zovu. Ormar. Kažu mi da mogu prespavati u jednoj od ladica. Ispričavaju se što nisu na glavnoj sceni. Ormar je premalen za pozornicu. Unutra igraju samo komorne drame. Igram njihov scenarij i pitam ih jesam li prošao na audiciji, imamo li išta zajedničko. One su studentice, ja sam radnik. Znači komunisti, rekao bi Erri de Luca. Prolazim, ali moram poraditi na improvizaciji.
 „Staromodan si i govoriš čudno.“ 
   U ormaru čuvaju lijekove i zaključavaju tuge. U njemu pisma sanjaju vatru i neplaćeni računi prijete protjerivanjem. Dodajem im svoje svjedodžbe iz škole. Brojke na njima odgovaraju količini ulovljene ribe u brodicama na Rječini, po njima plivaju labudovi i lete lastavice, kad gledaju rezultate ulova, ribari su namršteni kao i moji učitelji. Rijetko se koja kuka spusti na površinu, jedna od rijetkih zapela je pored kućice u kojoj žive jezik i književnost. Djevojke kažu da tom kukom ne mogu ništa upecati, mogu samo pisati po vodi.
   Ormar je sarkofag u koji odlažem kosti. Tu sam i želio biti, iz mrtvačkog sanduka promatrati svijet kojem ne pripadam. Na njemu nema portreta pokojnika, samo obrisi lica prijašnjih stanara, pokopani u prašini. Dahom bojim prozore i prstima crtam tri lica. To smo mi, živi.
   Sol rasutu po sudoperu i parketu vraćam u staklenku, spašavam mrave koje su željele ubiti. Mravi su gradili stan u kojem živimo, a sad se s nama moraju skrivati u porama betonskih blokova. Ujutro se rastežemo kad se probudimo, a oni se rastežu od kuhinje do crne rupe u hodniku. Na spavanje idu oko ponoći, na komadić kruha mažem med i dajem im kad nema mrvica na sudoperu. Ponekad promijene stazu, ali zamolimo ih da to više ne rade pa sve bude u redu.
   Mrav maršira preko kuhinjskih elemenata i izgleda kao da zna kamo ide i što treba učiniti. Nosi mrvicu kruha kao student pizzu iz menze. Studenti cijepaju drva u kućama blizu mora i primaju plaću za svoj rad. To je lijep posao jer su im cjepanice već pripremljene. Ne moraju sami piliti trupce i zatim ih prepiljavati na manje komade kao ja u državi Grofovo. Pritišćem zvonca na zidovima kuća koje izgledaju kao ladanjske rezidencije grofova Bombellesa, ljudi koji u gumenim klompama otvaraju vrata kažu da poslove daju samo studentima.
 
***
 
   Kukom iz svjedodžbe pišem po vodi, a zatim ju potapam među profesore u učionici na fakultetu. Razgovaramo o knjigama iz skloništa, spominjem Mešu, ali oni ne grizu za mamce iskopane istočno od Save. Upecali su se na Autodidakta i Napoleona, željeli bi rijekom Kongom u engleske kolonije, ne žele u tihi Don ni preko mosta na Drini, ali sretan sam ulovom, postajem student. 
   Svaki se dan rastežemo prema zapadu u iskrivljenom odrazu na televiziji i zidovima fakulteta na prezentacijama profesora, mi smo svjetlost koja želi pobjeći iz crne rupe, ali crna rupa toliko je snažna da ju ni svjetlost ne može napustiti. Nurudin je govorio da samo slobodni elektroni u atomu sprečavaju ugašene zvijezde da se pretvore u crne rupe. Znanstvenici ih nazivaju degeneriranim elektronima. Televizor degenericima naziva one koji ne vjeruju u boga i ne rađaju djecu, one koji vjeruju da smo svi istog roda. Kad je gravitacija presnažna, degenerici više ne mogu pružati otpor i planet se urušava, kao naše amebe nastale od Jugoslavije, pod balastom povijesti drmusamo trepetljikama prema konačnoj singularnosti.
   Rascjepljivanje na elementarne sastojke je neminovno. Lik gnjevnog mladića iz ruskog romana koji sam čitao pod stepenicama raskoljen je na dvije osobe, pisac mu je zato i dao ime Raskoljnikov. Nakon što staricu ubije sjekirom, njegova svijest ne isparava na planinu, nego se rasipa na petsto stranica.
   Cijepam drva čovjeku u gumenim klompama. Rad rukama duplo je skuplji od rada umom ako si muško, djevojke metlama kao sobarice u hotelima zarađuju puno manje nego ja sjekirom. Čujem kako klompe šljapkaju dok mi čovjek donosi oruđe iz kuhinje.
  „Držite sjekiru na istom mjestu kao Aljona Ivanovna.“
  „Je li to ruska tenisačica?“ 
   Cjepanice su poredane uz kamenu peć. Širim noge prije nego zamahnem jer tako povećavam površinu oslonca. Dižem sjekiru iznad glave dok se ruke u potpunosti ne istegnu u nebo, prijetim lihvarskom bogu koji nam posuđuje slaba tijela po neotplativim kamatama. Tako smanjujem silu potrebnu da se prepolovi drvo, udaram s pola snage. 
   Papire koje dobijem mijenjam za vlasac na tržnici i sjemenke paradajza. Sijem ih u tegle na prozoru; kad prokliju, ne moraju se propinjati na prste da bi vidjeli sunce kao što su trebali u podrumu. Prozor je velik i na njemu se hihoću tri lica iscrtana prstima, živimo u zraku i nitko ne mora savijati glavu da bi mu bilo dopušteno rasti.
   Mravi smo koji žive na ruti kuhinja – crna rupa, njima nitko ne upravlja. Mravima ratnicima ne zapovijedaju generali. Mravi radilice nemaju nadglednike, jedan dugome pružaju mrvice i zrnca. 
   Školovani ljudi s fakulteta za takav sustav kažu da je samoorganiziran.

***

 Festival se odvija uz potporu Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje Grada Zagreba

 

Back to top