2017/ 01

(Split, 1987.) živi u Kaštelima. Po zvanju magistra primarnog obrazovanja. Piše za djecu i odrasle. Priče i igrokaze za djecu objavljuje u časopisima Prvi izbor i Smib. Dobitnica nekoliko nagrada za kratku priču.
 


Bombonijera

        Darija je „vječna“ studentica i upravo je primila poziv za promociju. Dakako, ne zove je dekan Fricl (ako je on uopće još uvijek na funkciji) da bi joj uručio diplomu, već je zove njezina stara kolegica koja je, eto, nakon pet godina studiranja zaista i postala što je naumila. Dakle, Dariji je poći na Marijinu promociju, na vlastiti fakultet, biti publika svim kolegicama koje su postale studentice iste godine kad i ona, i čestitati im na tituli magistre dok ona i dalje ostaje samo studentica. 
        »No, dobro. Red je otići«, pomirila se Darija sama sa sobom i prešla na sljedeći korak zadatka, a to je: što ponijeti? Nije red pojaviti se praznih ruku, ali što da sad traži i kupuje. Niti ima ideju, niti je pri novcu, a niti joj se da ići do grada. U nedostatku volje za potrebnom akcijom, Darija se, sve nešto neobavezno, počne povlačiti po stanu. Dobro je promotrila vazu na stolu pa kristalnu zdjelu u regalu. Međutim, zaključi da joj je vaza, kao jedina u kući, potrebna, a zdjela je ipak preskupa da napusti mjesto prebivališta. Njuškajući po zakučastim dijelovima stana, Darija pronađe slamku spasa – veliku, davno, od Bog zna koga, dobivenu bombonijeru još uvijek lijepo zamotanu u šareni omot. – Eh, ne treba je ni ukrašavati! – slavodobitno klikne Darija i pljesne dlanovima. Stvar je riješena.
        U petak se sve sretno odigralo. Darija nije previše žalila za diplomom jer se sa sobom složila kako joj studentski život zapravo trenutno najviše odgovara. Mariji je čestitala, uručila darak 'da se zasladi' i već u 12:30 bila na kauču uz omiljenu španjolsku sapunicu. Sve je dobro što se dobro svrši, rekli bi.
        Ni šest mjeseci poslije Darija nije propuštala „sate španjolskog“, pa je razumljivo kako je tim jezikom puno bolje vladala, nego prijateljica joj Marija, koja se tek nedavno uključila u program. I baš nekako u to vrijeme kad je magistra namjeravala naučiti koju novu i ponoviti usvojene riječi, oko podne dakle, zazvoni joj nesretni telefon. Nesretan zato jer je obitavao u hodniku, daleko od tv-a, i nesretan jer nije bio bežičan. Ni sam poziv nije bio nimalo sretniji jer je majka javljala vijesti sve goru od gore. Prva je bila o izlijevanju žuči osamdesetdvogodišnjeg barba Mate, svekra dvaput viđene tetke Anice s Babinog Kuka, koji se sad, eto, nalazi u splitskoj bolnici i sam je na svijetu. Druga i još nesretnija vijest zapravo je, što se po majčinu tonu dalo naslutiti, zapovijed. Ona obznanjuje da 'netko iz kuće' mora posjetiti barba Matu i ponuditi mu pomoć ukoliko će, ne daj Bože, biti potrebno. Jer – 'red je'. 
– A, tko bi drugi? – gospođa je na kćerino negodovanje povisila ton. – Jedino ti ne radiš! – uslijedilo je pojašnjenje odabira. 
        Unatoč svim negodovanjima i izmotavanjima, Marija se sutradan točno u 17:00 nacrtala na mjestu za neposredno izvršavanje zadatka. Koža joj se ježila od bolničkih parfema, a kosa se digla na glavi kad je iza sebe čula poznat kreštavi glas. Bivša susjeda Zdenka, medicinska sestra baš na ovom katu, zgrabila je svojim mesnatim ručetinama i stala naricati:  
– Eee, draga moja, otkad tebe nisan vidila! Bome si izrasla! Nu je, prava cura, nema šta! A šta radiš ode, a? Ma ne mogu virovat da san te srela! A di je mater? Biće radi? A ti? Radiš li di? Ima li šta momka? Normalno da ima, reci! Taka cura…
Kad je Marija zaustila odgovoriti barem na jedan od upita, tj. reći da je u posjeti, energična teta Zdenka već je jednom nogom bila u dizalu, jer 'nema ona kad ćakulat''. Dok su se vrata dizala zatvarala, vikala je da će 'ovih dana naletit na kavu kod njih' jer se nisu vidjeli 'sto godina'. 
– Bogu hvala – procijedi Marija sebi u bradu, namjesti košulju, obriše ruke o hlače i krene na zadatak. 
        Ubrzo se sa svom pristojnošću predstavljala, i to tri puta zaredom, nagluhom barba Mati. Šezdeset minuta razgovora, odnosno, slušanja o običnim i neobičnim bolestima, ratnim danima, političkoj sceni danas i općoj nepristojnosti mladih, Mariji je prošlo kao tisuću i šezdeset. Sreća da su posjeti dopušteni isključivo do 18:00, inače bi Marija za svoje postupke vjerojatno morala odgovarati pred sudom. Nakon što se, opet triput zaredom, pozdravila s bolesnikom i odmaglila, ovaj je zavirio u vrećicu što mu je ostavila kraj kreveta. Kilogram banana, tetrapak soka i lijepo upakirana bombonijera. Kroz šareni se omot ne vidi je li prva ili šesnaesta klasa, ali nije ni bitno jer će je on ionako proslijediti medicinskoj sestri. Ta, red je. 
Spomenuta se sestra nije previše oduševljavala 'znakom zahvale' jer nekoliko takvih 'zahvala' već ima doma. Shvatio je to i sam barba Mate kad mu je onako „muški“ iščupala iglu iz ruke kad se spremao za odlazak.
        Samo godina i šest mjeseci prošli su do realizacije najavljenog posjeta tete Zdenke, a prošlo bi vjerojatno i više da joj baš tada nije trebala usluga od Marijine majke. 
Kao za pokoru, Marija se tog popodneva zatekla kod kuće. »Normalno«, njezina je majka uvijek imala spremno obrazloženje, »Pa ne ideš valjda na posao!« 
Jedan sat i četrdeset šest minuta trajao je monolog tete Zdenke. Tek nakon što je Marijina majka zijevanje podigla na više od tri puta u minuti, bivša je (hvala Bogu) susjeda najavila odlazak jer 'nema se kad zadržavati'. U isti tren kad je majka zaključala vrata za ispraćenom gošćom, Marija je zavirila u vrećicu koju im je ova donijela, jer, kako je rekla – 'neće valjda doć' praznih ruku'.
        Već sam pogled u unutrašnjost papirnate vrećice najavio je katastrofu. Onaj omot unutra Mariji je previše poznat…  
– Ne vjerujem – gotovo je plačnim glasom izgovarala dok je iz vrećice vadila svoju bombonijeru. 
Prije nego se dala u mučna razmišljanja o vraćanju onoga što si poslao u svijet, a želeći te iste misli blokirati prije nego se rascvjetaju, Marija instinktivno potrči u kuhinju pa ljutito baci nesretnu stvar u kantu za smeće.
        Ona je mislila kako baca bombonijeru, a zapravo samo onaj tko je prije sedam godina umotavao tu kartonsku kutiju u šareni omot zna da ono što unutra šuška nisu čokoladice.
 
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top