2016, 17
(Zagreb, 1982) diplomirala je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu, zaposlena je u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Bavi se sociologijom prostora. Doktorirala je 2012. godine. Autorica je brojnih znanstvenih članaka te izvršna urednica znanstvenog časopisa "Sociologija i prostor". Također je i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe). Autorica je znanstvene knjige "Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka analiza" (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013.), zbirke priča "Odjavna karta" (CeKaPe, 2014.), romana "Slijepa točka" (CeKaPe, 2015.) i zbirke priča "Ticala" (Hena.com, 2016.). Članica je Hrvatskog društva pisaca.


 Rub
 
Hej,
Oprosti, nisam ti se javio prošli tjedan, svašta se događalo. 
Nešto nije u redu sa mnom. Tako kažu moji dragi šefovi. Navodno su kod mene otkrili znakovi psihičke bolesti. Bili su vrlo uporni pa su me poslali i na testiranja. Testovi su navodno potvrdili njihove sumnje pa mi doktori više ne daju niti da vozim auto. Jasno, svi su skeptični oko toga mogu li uopće dalje išta raditi u firmi. 
Znam da nisam bolestan. Mislim, i ti znaš, zar ne? Oduvijek sam ja, isti ja. Neću ti ni reći koje su dijagnoze počeli ispaljivati nakon samo pet minuta razgovora sa mnom. Kako to uopće smiju? Kako mogu? Ti možda znaš- imaju li uopće pravo na to?
Zamisli, dali su mi i tablete. Nekakav miks koji bi me trebao smiriti i pomoći mi. Ali, u čemu? Oduvijek sam ovako razmišljao i ništa se nije promijenilo za mene posljednjih mjeseci. Popio sam dvije, samo da vidim kako djeluju i, naravno, nije mi bilo dobro. Kako bi mi bilo dobro u ovoj suludoj situaciji? Otupljeno sam legao. Mislim da se danima nisam budio. To im je valjda i cilj, da me pribiju uz krevet. Znaš da nikada nisam vjerovao doktorima, vrag ih odnio. A ni ovim šefovima. Sjećaš se, pisao sam ti kako su mi sumnjivi i kako mislim da nešto kuhaju protiv mene. Imao sam pravo. Mrzim kad imam pravo, ali što da radim? Ja sam prokleti Mel Gibson u onom filmu o teoriji urote. To je moja sudbina, izgleda.
Kako si ti?
Ne mogu vjerovati da su mi tako nešto dijagnosticirali. Teško i neizlječivo, uglavnom. Pobrinuli su se da bude takva, nego što. SVE mi pati zbog toga. Obavijestili su svu ekipu na mom poslu i sada uopće ne mogu dobiti nove projekte. I svi me, naravno, čudno gledaju na hodniku. Imam dojam da me izbjegavaju. Kada ulazim u WC, nikada nikoga nema. Oslobađaju mi prostor. Klone me se. A znaš da mi je taj posao sve. Konačno sam se počeo pobijati i onda ovo. Pričao sam s dvojicom najbližih kolega i kažu da ništa ne mogu učiniti, da im je žao. Kako, u kurac? Nije im žao. Mogli bi, ali neće. Najgora je stigmatizacija. Nisam im smio vjerovati niti pričati s njima. Svi su oni tamo isti. Pazi da se nikada ne nađeš u blizini neke produkcijske kuće. 
Uostalom, što bi ti tamo radila? Imaš pametnijih stvari u životu, svoj hobi. Slikaš. Zarađuješ li dobro s tim? Sumnjam. Ali, ako te veseli... dođu li ti barem ljudi na izložbe? Slabo, jelda? Kod nas se takve stvari ne cijene, svi samo lete za novcima. Oduvijek sam znao da ćeš postati umjetnica, i to kvalitetna. Sjećam se tvojih crteža na likovnom u školi. Profesorica te hvalila, istina, ali ja sam vidio da se tu sprema nešto veliko. Govorio sam ti. Eh, kad bi se sada mogli vratiti u to vrijeme. Sve bih drugačije napravio. Planirao sam ti doći na otvorenje izložbe, vidio sam događaj na Facebooku, ali nije mi bilo dobro taj dan. Često imam napadaje panike. Imao sam ih i kao mali, sigurno se sjećaš. Uvijek mi se čini da je s njima gotovo, ali onda se opet pojave baš u nekom nezgodnom trenutku, kao recimo kada moram otići na neku svečanost.
Kako ti je u braku? Moram ti iskreno reći- nisam nikada vidio dvije različitije osobe od tebe i tvog muža. OK, vidio sam vas samo na slikama, ali svejedno. Mislim, ne znam. Objasni mi. Ti si introvert, on djeluje ekstrovertno i bahato. Kao da se bavi boksom teže kategorije, a ti si nježna poput pahuljice. Koliko je visok? Na slici sjedite, ali čini mi se puuno višim od tebe. Vjerojatno s tobom liječi svoje komplekse, jer djeluje kao da ih ima. Nadam se da nećeš to pogrešno shvatiti. Znaš da imam tu odličnu intuiciju. Ne bih te ponovno htio vidjeti povrijeđenu. Mislim, nisam nikada razumio kako se nađeš u tim nekim groznim situacijama s muškarcima. Ti si divna. Oni nisu. Jednostavno su pogrešni za tebe. Grubijani, egomanijaci. Ti si romantična, ali baš uvijek zaglaviš. Mislim da je to zato što inzistiraš na tom playing house aranžmanu. Uzmeš ciglu i izgradiš čitavu kuću sasvim sama. I tako opet... i opet. Moraš voditi dijalog, ne monolog. Ne možeš stalno pričati o jednim stvarima, dok oni pričaju o drugima. Razumiješ? Znam, znam, ne tiče me se, ali kako objašnjavaš dva propala braka? Čuo sam od onog Zokija koji je išao s nama u razred, sreo sam ga u dućanu prije pola godine, da si se već dvaput razvela. Ja sam siguran da je to zbog ovoga što sam napisao. 
Uglavnom, volio bih ga upoznati. Ovog tvog sadašnjeg muža. Ako to ne bi bio problem. Volio bih provesti neko vrijeme s njim. Ako se slažeš. Vidjeti jesam li u pravu. Osjećam da jesam, ali znaš da sam uvijek bio nesiguran. 
Nego, kako si inače? Kako ti je na poslu? Moram ti reći: taj tvoj posao mi djeluje grozno. Mislim, evo, iskreno: nedovoljno novaca i previše rada za nešto što se ne cijeni. Tvoja istraživanja su važna i vrijedna, ja to razumijem, ali nitko drugi ih ne uzima ozbiljno. Ja bih htio da ih cijene, baš kao i tvoje slike, ali siguran sam da to nije slučaj. Čitam malo po Internetu čime se bavite i kako i divim ti se kako sve uspijevaš i stižeš. Uvijek si bila vrijedna. Pčelica. Tako sam te zvao, sjećaš se?
Na žalost, ja znam kako te stvari funkcioniraju. Evo, prije ovoga što se meni dogodilo na poslu, barem sam imao dojam da sam 'poseban', da sam netko i nešto. Znaš - plaća, ljudi, poznanstva, sve. Zato me ovo još više pogađa. Kao da mi žele oduzeti nešto što još uvijek zaslužujem. Zaslužujem to sada čak i više, razumiješ? 
No, neću se vraćati na to.
Uopće ne razumijem kako se to dogodilo, kako je došlo do toga da su me počeli prozivati da se čudno ponašam, da sam živčan, agresivan, paranoičan, da sam na rubu, da moraju oprezno sa mnom. Zamisli. Oprezno SA MNOM. Kao da sam tempirana bomba, što li. I nisam lud, jebiga, promislio sam to svoje 'ponašanje', nisam se ponašao nikako drugačije nego inače. Znam da to uvijek kažu luđaci: nije mi ništa, nisam kriv, ali ovdje je to stvarno slučaj. Radio sam i sa svima razgovarao kao i inače. Zato i mislim da mi smještaju, da su mi smjestili. Žele ubaciti jednog novog lika na moje mjesto, to je. A sada će i moći, čim me se riješe. Nikad im nisam bio simpatičan. Previše sam radio, premalo tračao, bit će. Nisam se uklopio.
Nisam stvoren za malu sredinu, jebi ga. Nisam taj sklop. Ni tamo ni na drugim radnim mjestima mi jednostavno nije išlo. Trebao sam otputovati van dok sam još imao šanse i snage. Prilika je bilo. Zapravo sam trebao raditi od kuće i to bi sve riješilo. Ovako, nije moglo dobro završiti.
Na rubu. Kako su me samo označili. Jednom kad čovjeku kažeš da je na rubu, on i prijeđe na nekakav rub, u to sam isto uvjeren. Kako i ne bi. Sve je to mobbing, firme i ne znaju drugačije. 
Na kraju će me sve ovo stvarno izludjeti. Šta da radim? Dobro je da se koliko-toliko svladavam inače bih im došao tamo sa strojnicom. Znam, sad pišem klišeje, ali mrtav sam umoran od opreza i brige. Pokušao sam biti dobar i ljubazan sa svakim tamo, trudio sam se, raspitivao, radio sve i više od onoga što sam trebao... i dočeka me OVO. 
Ne, neke stvari u životu jednostavno nisu pravedne. Nema pravde. Nema sreće. Nekome se sve savršeno posloži, a netko hoda po suncu na lijepoj livadi, ugrize ga otrovna zmija i umre na mjestu. 
Evo, tebi je sve sjano. Mislim, ne kažem da nisi zaslužila, uvijek si bila jako inteligentna i bio sam siguran da ćeš uspjeti u svemu čega se dohvatiš. Ja sam obična budala u odnosu na tebe, oduvijek. Sjećam se naših dječjih razgovora, tako sam kasno sazrio u odnosu na tebe. Bila si puna ideja, kreativna, briljantna. Sve si pametno inicirala i još pametnije završavala. A ja, retard. 
Nisam zavidan, samo ti kažem kako su stvari oduvijek izgledale. Naravno, tu je i faktor sreće, Imala si i to. Izgled i simpatičnost. Nije bilo šanse da se nekome ne svidiš ili da ti nešto pođe po zlu. Pa i ovo sve što ti se, pretpostavljam, događa s muževima i s poslom, sve ćeš to srediti. Neki ljudi jednostavno hodaju po onoj istoj livadi i nađu 10 000 eura. Ne kažem da nisi zaslužila te stvari. I ne kažem da nisi ništa teže prošla u životu, svatko prolazi nešto. Ali ovo što ja prolazim... nitko ne bi smio. Ja sam na onoj prvoj livadi. Sto tegoba. Neki imaju teži put, a neki lakši. Očito
Nisam spavao već dva tjedna. Oči su mi toliko natekle od podočnjaka i podljeva da izgledam pretučeno. Ne mogu ni jesti, a ne želim uzimati te tablete koje su mi uvalili. 
Bojim se izaći iz sobe. Što ako me čekaju dolje? Ako se spremaju negdje me odvesti, tko zna gdje? 
Pisat ću ti dok ne odgovoriš. Nikada neću stati. Znam da si zaposlena, da imaš obaveza, ali pisao sam ti svih ovih godina pa mogu i dalje. Srećom, e- mail adresa ti je ostala ista, barem ona od firme.
Stvarno se nadam da ćeš mi uskoro ipak odgovoriti. 
Bojim se ovog ruba. Kao da se rastajem s nečim. 
Molim te nemoj se ljutiti što te svaki tjedan tražim jedno te isto.
Nemam nikoga drugog, znaš to.
Znam da ćeš razumjeti. Ti si najsuosjećajnija osoba koju znam.
Divna, pametna, moja najdugovječnija prijateljica.
Završit ću zato ovo pismo kao i uvijek:
Dođi.
Dođi.
Dođi.
 


 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top