2016, 15

(1992.) objavljivala je pjesme u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u regiji. Za rukopis Bilješke za vodvilj o ozbiljnim odlascima (nož, sunce, tanjur) bila je među pohvaljenima na natječaju za nagradu Goran 2015. godine. Nedavno je počela pisati priče. Za jednu je od njih ove godine bila pohvaljena na natječaju MetaFORA. Studira Komparativnu književnost i Pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Čovjek koji je nešto izgubio

Oko nas su sjedili muškarci dlakavih podlaktica, s pokojim dredloksom koji se kao uspomena mišjeg repa na urbane dane spušta iz uredno podšišane, kratke sive dlake. Oni bi mogli rukom  ubiti muhu iz prvog pokušaja jer znaju da otvorenom šakom treba, kao šinterovom mrežom, zamahnuti ususret muhi, a ne podmuklo, s leđa. I učinili bi to, radi opće dobrobiti, da istu tu stvar, iz puke dosade, nisu učinili ćelavi muškarci koji su sjedili na drugom kraju prostorije. Mlađi ljudi to ne znaju, njih to nije naučio profesor tehničkog koji se zvao Đuro i bio u isto vrijeme i domar i ravnatelj. Oni uče besmislene stvari, meta-stvari, tipa kako učiti. Zbog populacije tihih, vještih i podšišanih koji mirno piju svoja pića osjećala sam se kao da sam i ja starija nego što jesam. Noć je dobro ugodila ovaj ugođaj, u pola jedan po noći dogodila se krasna atmosfera – kao kad se ljudi u stavu razilaze, ali poslušaju tuđe mišljenje i razmotre ga.

Bio je među nama čovjek koji je tražio. Onaj tip osobe koja dođe na neko mjesto gdje se okupljaju ljudi i onda obilazi prostor, traži nekoga. Ovaj je to doveo do savršenstva. Toliko je dugo i pomno tražio da su se već ljudi zabrinuli za njega. Počeli su gledati oko svojih stolova da vide nije li nešto izgubio te mu je to izgubljeno možda tamo ispalo, ili je jednostavno traženje zarazno kao zijevanje ili gledanje u mobitel. Nakon što je obišao prostor oko šanka naručivši tamo pivo (u bocu je, naravno, pogledao – nije li se ondje skrilo), otišao je do zvučnika i tamo stajao neko vrijeme. Motrio je prostoriju s tog dotad zanemarenog mjesta – inače ljudi ne žele stajati kraj zvučnika jer ne čuju jedni druge dok razgovaraju, pa ne mogu, dok drugi govore, smišljati što će im na to odgovoriti. On je baš stao što bliže zvučniku, tik do njega, rekla bih da bi se uvukao u njega kad bi mogao, samo da može obuhvatiti pogledom što veći dio prostorije. Okrenuo se naposljetku i pogledom premjerio zvučnik te se neko vrijeme nešto premišljao (vjerojatno o tome treba li se popeti na njega), ali mu se ta ideja vjerojatno učinila suviše radikalnom, kao da bi takva radnja prekršila neko njegovo načelo neuočljivosti ili nešto slično. Nakon što se nagledao prostorije iz pozicije zvučnika, zaputio se dalje, prema drugdje.

„Pogledaj, opet promatrač“, sretno sam pokazala prstom kad se vratio. Postao je za nas zvijezda večeri. Sad dolazi puteljkom koji vodi iz WC-a, sad se saginje do poda i gleda u šare na potplatu. Viri u pepeljare i ispod njih, obilazi i najgušće natiskane stolove. Kao veličanstvena vjeverica kićenog repa, taj nezaustavljivi tragač promatrao je sve što se moglo zamisliti.

„Izgleda mi kao da nekog čeka.“ – „Izgleda mi kao da je izgubio ključeve.“ – „Zašto toliko dugo hoda i promatra?“ – „Mislim da sam išao s njim u srednju.“

Šankerica je zatvorila šank, ali su je neki od gostiju i dalje nastavili smatrati šankericom. To joj se nije svidjelo te je, svaki put kad su je zamolili, odbila otvoriti „još samo ovo“ pivo. Što se, pak, naručiteljima nije sviđalo pa su je pitali glasnije i glasnije, sve manje biranim riječima, misleći valjda da ih nije dobro čula ili razumjela. Ona bi ih, začudo, uvijek uspijevala nadjačati – i glasnoćom i bezobrazlukom. Što sam je duže promatrala, to mi se manje činila šankericom, a više pravom bezobraznom ženom. Sad mi je čak bilo drago što je uvijek ljuta kad je vidim, što u kutu usne pri svakoj narudžbi tinja „jebi ti sebi mater, ćelavi“ koje čeka jedan i trideset da izađe van. Znala je da lice pristojnog čovjeka u pola deset, pred kraj radnog vremena postaje lice seronje koji pita glupa pitanja. Počela sam čak u sebi navijati, potajno maštati da se „ćelavi“ posklizne na putu do šanka, ali samo nakon jedan i trideset, kad se pretvara u zločestu svinju. 

Došao je konobar ruku punih jastučića za sjedenje i ispod glasa rekao šankerici da ne može tako razgovarati s gostima. Gosti su gosti, a radno vrijeme i dalje traje, pa iako je šank zatvoren, ona je i dalje ovdje na radnom mjestu, a ne na ulici. U ime očuvanja dobrog ugleda birca (onog minimuma koji je preostao), izvadio je iz frižidera buket piva, elegantnim potezom skinuo zatvarače s tučaka i svečano ih podijelio gostima. “Ali ovo je doista zadnja, dečki, i ubuduće ljepše pričajte s damom.“

Promatrač se negdje bio zagubio. Mene je doista žešće potjeralo na WC jer smo pričali o tome kako će od toliko piva teći potoci mokraće, a po prirodi sam empatična pa sam otišla ispišati svoju kvotu iako ne pijem. Ženski je WC bio u kvaru. Ušla sam u muški bez trunčice srama jer ne vjerujem u podjele među ljudima.

Kad sam se vratila, zaustila sam da komentiram genijalne natpise na vratima muškog WC-a, uglavnom naglašene performativnosti i nedokučive poante. Kad bi postojao negdje zakopan arhetip tih tekstova, glasio bi vjerojatno „ja, koji sam ovdje, pišæm“. Međutim, prije nego što sam se stigla izraziti, Vinko me trknuo laktom. Pogledala sam u smjeru u kojem je gledao i vidjela kako promatrač nešto izvodi prstima iznad piva svakog od onih muškaraca, kao da čara, a zatim odlazi neprimjetno kako je i došao. Jedan za drugim, ćelavci su potezali gutljaje iz boca, i prije nego što bi gutljaji doista to i postali, pljuvali bi ih zgađeni, vrištali – „muha!!!“. Previjali su se i kreveljili, izgledali su kao djeca koja su prvi put vidjela kako mačka u ustima nosi ubijenog miša.

„Kako si znao?“ 

„Vidio sam ga kako, dok su oni gnjavili ženu na šanku, ide od stola do stola i skuplja muhe koje su ubili tokom večeri.“ 

„Je li to onaj s kojim si išao u razred?“ 

„Mislim da nije.“

Kad je promatrač odlazio, u prolazu nam je kimnuo glavom. Dredloks mu je vijorio na vjetru. Zamislila sam da ima šešir, maramu koja ga štiti od prašine, kaubojske čizme i one smiješne kožnate navlake za nogavice.

 


 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top