2016, 14

(Zagreb, 1992.) studira psihologiju, piše kratke priče i pjesme. Njena poezija i kratka proza objavljena je na mnogim portalima i časopisima u regiji. Kao najveće uspjehe ističe pohvalu rukopisa zbirke na Goranu za mlade pjesnike 2016. i osnivanje mlade književne grupe 90+

Sendvič

Dvije kriške pravog kruha za tost, obje tanko namazane majonezom. Pureća prsa i listić topljenog sira. Sve to jače zapečeno u tosteru, gotovo reš: Krunin sendvič ima tamne pruge kao kakva opasna životinja iz džungle. On si zadnjih godinu dana sam sprema užinu za školu, kao i za glazbenu školu i mama ga često gladi po tjemenu kad ga zatekne u kuhinji kako sav ozbiljan čeka da se toster veselo oglasi. Mama govori kako je sada stvarno veliki dečko, a kad se sagne da ga poljubi dah joj miriše na mentol i višnjevaču iz ormarića nad sudoperom. Kruno zna da je boca s višnjevačom baš tamo jer iz bilo kojeg dijela stana može čuti lupanje vrata ormarića, kao dva nervozna otkucaja srca kada si mama toči čašicu. Za živce. Njegov je sendvič tako temeljito slijepljen topljenim sirom da se uopće ne raspada kada udari o zid desetak centimetara lijevo od Admirove glave. Na svježe okrečenom zidu učionice ostaje tanak mastan trag, kao izblijedjeli ožiljak. Kruno je pomalo razočaran.

„Tko tebe kamenom ti njega kruhom!“ 

„Jesi gladan? Ha? Priznaj. Ima toga još.“

Integralno pecivo sa sjemenkama, premazano putrom i domaćim ajvarom. Debelo narezana zimska salama i malo krastavaca, baš kako Matej voli. Njegov se tata poprilično trudi otkako je izgubio posao. Kada ga netko sretne u zgradi govori kako i nije toliko loše: njegova žena još radi, a on se sada može posvetiti slikarstvu i svojim dečkima, Mateju i njegovom starijem bratu, raditi im sendviče, pričati s njima i voditi ih na utakmice. Matejev je stariji brat već završio i osnovnu i srednju školu i sve ga to baš ne zanima previše. On svoj sendvič uredno zapakiran ostavlja na stolu svako jutro i vraća se tek kad Matej već spava. Na utakmici nisu bili od prošlog proljeća, slikarsko platno kao slijepo oko stoji u dnevnoj sobi, ni sam ne zna što da ih više pita osim kako je u školi, ali barem su sendviči još uvijek tu. Matejev sendvič pogađa Admira točno u prsa i ostavlja crvenu mrlju veličine dječjeg dlana. Matej je uvijek bio najbolji u graničaru.

„Opa, bravo majstore!“

„Boom! Headshot!“

„Kako headshot, majmune? Pa nije ga pogodio u glavu!“

Četvrtina bijelog kruha, kečap i salama. Obično dobije i list salate, ali Jelena, Maksova sestra, danas je očito zaboravila. Ona svako jutro reže jedan čitav bijeli kruh na četiri dijela i radi sendviče za sebe i braću. Danas se porezala i Maksu je gotovo pozlilo od pomisli da bi njena krv mogla kapnuti na njegov sendvič i podmuklo se pomiješati s kečapom. Jelena je najstarija i svako jutro treba odvesti Maksa i blizance do osnovne škole. Blizanci idu tek u drugi razred i stalno su prehlađeni, neprekidno kašlju i ispuhuju noseve u rukav kao kakav bizaran puhački duo. I Jeleni i Maksu idu poprilično na živce. U zamjenu za to da ne kaže tati kako mu je on ukrao cigarete, Maks šuti o tome kako Jelenu svaki dan na križanju njen dečko čeka i autom odvozi u školu. Ili gdje već. Njegov sendvič promašuje Admira i ostavlja mrlju od kečapa na zidu.

„Koji promašaj!“

„Kako sam fulao, ne vjerujem!“

„Još malo pa ćeš i ti po prilagođenom programu.“

„Drito! Možeš skupa učiti s Admirom!“

„Ne seri.“

Jedna tanka kriška polubijelog kruha, premazana čajnom paštetom. Damir jede u školskoj kuhinji od početka školovanja, njegovi primaju dječji doplatak. U nižim razredima su ga puno zadrikivali i rugali mu se, ali pretprošlog je ljeta izrastao preko deset centimetara i počeo trenirati borilačke vještine. Tako je malo dovoljno. Damirov tata je ratni vojni invalid i rat je jedino o čemu priča. Budući da se Damir tada nije ni rodio, tata o njemu nikad ne priča, gotovo da ga ni ne vidi. Damiru je svejedno. Jedino što voli, onako stvarno, utrke su Formule jedan i svaku večer prije spavanja ponavlja imena pobjednika tog natjecanja, od 1950. nadalje. „Farina, Fangio, Ascari, Ascari, Fangio, Fangio...“ mrmlja Damir sklopljenih očiju umjesto molitve. On svojim kruhom s paštetom pogađa Admira u koljeno. Naravno, namazanom stranom.

„Ma to, kralju!“

„E znaš što je najsmješnije? Retard se ne miče uopće.“

„Fakat. Ovo postaje prelagano.“

„Oćemo do kioska po Coca colu? Još ima par minuta do povijesti?“

„Nemam love.“

„Pusti to, imam ja. Ajmo. Pusti retarda.“

Admir je mirno stajao još punu minutu nakon što su otišli. Razred je još bio prazan i tako će i ostati sve do samog školskog zvona. Svi su drugi bili na igralištu: povijest je predavao dobrodušni stari čiča i smjelo se kasniti, pogotovo na ovako divan proljetni dan. Admirove velike smeđe oči bile su suhe i širom otvorene. Ogledao se oko sebe, obrisao rukama ajvar s majice i sjeo na pod među komade kruha, kao maleni bog među žrtvene darove. U daljini se čuo ritam gumenih potplata po betonu i neke svadljive ptice. Pipajući kao slijepac, Admir je dohvatio Krunin tostirani sendvič, puhnuo u njega da skine prašinu, lagano, kao u svjećicu na torti i zagrizao.

 


 Festival se odvija uz potporu Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje Grada Zagreba

 

Back to top