2016, 13
(Sarajevo, 30. prosinca 1981.) Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje završila je u Splitu, gdje radi i živi. Autorica je zbirke pjesama Kontraprotivna (Biakova, 2016). S pričom "Mitke" osvojila je nagradu Ulaznica 2014 godine


 
Krvoloci
 
Rub, tamo gdje uzvisina prelazi u kotlinu, gledam ih posložene u redove na kraju nasuprot.
Samo obični ljudi, žene, muškarci i poneko zalutalo dijete tek s naznakama prvih brkova. 
Dogodit će se. Znam.
Zatvorim oči. 
Otvorim.
Ispred mene stoji sura vojska. Zbijaju redove, naginju se prema naprijed, zašto? Da me prije dohvate? Imam vremena koliko je široka kotlina.
Dugo sam čekao ovaj trenutak. Dok su se drugi smijali, ja sam znao - pokazat će se, kad-tad.
Gladni su. Žedni. Vape za krvi. Od njihova glasanja koljena me izdaju. 
Zgažene, tanke poput svilenih ženskih čarapa, ležale su zbačene maske običnih ljudi: žena, muškaraca i ponekog zalutalog djeteta tek s naznakama prvih brkova.
Krvoloci!
***
Našao sam dijete u polju. Uzeo sam ga u naručje i odveo u kuću s križem. Tamo su se čudili, što radim s djetetom koje nije moje. 
Jedna žena se izgurala pred gomilu. U trupu je nosila rupu na mjestu gdje tijelo inače čuva srce. Plačući je uzela dijete. Ugurala ga u rupu. Toplina njena tijela konačno je oslobodila smrznute dječje glasnice. 
– Dostajat će, rekla je smireno dok su drugi šutke umicali mom pogledu. 
***
Strvine nekoć veličanstvenog grada mrmorile su svoju tužnu pjesmu, zvale pod srušene zidove, trgove, al' ne nađoh nikoga. Kad sam posve odustao izviri ta prašnjava njuška s tek pola uha na glavi nastojeći tijelo osloboditi tereta drvenih vrata što su je čitavom dužinom poklopila.
***
Huči rijeka. Jedino živo na što smo naišli u zadnjih nekoliko dana. Uz njeno korito našlo se i nešto zelenila. Boja, konačno!
Probudi u meni zaboravljenu snagu sva ta voda koja nekud brza. 
Iznenadna spoznaja slike koja munjevito izmiče uništi ljepotu doživljaja – među daskama i granjem vire ruke, plivaju rasparene noge. 
– Ne gledaj, stišćem oči govoreći svom četveronožnom prijatelju Jabolku. 
Rijeka juri, za nju nema stajanja. Ali, nedovoljno brzo. Nedovoljno.
***
Zakopao sam posljednje tijelo koje nas je u tom selu dočekalo. 
Svijet je zauzet, njega se ova borba ne tiče, za ovu točku na karti u kojoj živimo ne isplati se maknuti prstom. Taman krvolocima na ruku. Oni i idu točku po točku.
– A šta ti gore radiš?! Digao sam pogled nebu. 
Najednom se stadoše rastvarati rake, iz njih iskakati tijela. Zemlja ih je povraćala puno više nego sam ih ja zakopao. 
Jabolko je pišao, a brate ni ja nisam bio daleko. Priljubio sam se uz njegovo toplo krzno. Drhtao je u tolikoj mjeri da mi je glava poskakivala. Šaptao sam mu na uho. 
Skupa smo Jabolko, skupa smo. 
***
Koliko već dugo gnjurim u Jabolka, dišem kroz njegovu dlaku? 
Nitko nas nije rasparao, raščetvorio, ma niti me povukao za kosu… 
Oprezno dižem pogled. Izobličena tijela nježno su se doticala: rukama, batrljcima, čelima. U točkama dodira, kroz katarzu susreta izlazila je energija. Kod nekih – praskovito, munjevito, a na mjestima bi napuštala svoju čahuru polako, ali samouvjereno. Potom bi jurnula u sigurnost goleme mase nad selom iz koje su frcale iskre. I da nije bilo tog zlokobnog zvuka komešanja, tih neprepoznatljivih probadajućih krikova, čitav prizor izazvao bi maltene opipljiv osjećaj ugodnog olakšanja, pa čak u jednu ruku i divljenje, kakvo bi iskamčio neki spektakularan vatromet. 
Okrenuh se Jabolku, s olakšanjem – čitavi smo, ipak! Njegovo mršavo tijelo visjelo je na mojim rukama poput plahte, kako do sad nisam primijetio? 
Tanki mlaz topline izli se iz mog prijatelja dok sam ga obuzet ludilom tresao ne bi li ga uspio dozvati natrag, vratiti onaj osjećaj sigurnosti; očeša me naizgled usput i krenu zastajkujući; približi se masi i tek nakon par trenutaka stopi s njom. 
***
Prekrila je svod iznad sela. Kako se približava mjestu od kojeg smo Jabolko i ja toliko bjesomučno bježali, tako joj zemlja povraća nova tijela, rijeke ih izbacuju sa svoga dna, stabla okićena tijelima, groteskne slike božićnog drveća, spuštaju svoje grane ne bi li se oslobodila tereta, dala što mogu i ona od sebe. Priroda se ujedinila, kad ljudi neće. 
Mrtvi imaju naknadnu pamet. 
Energije se skupljaju, riču i rastu, putuju svojim krvnicima. 
***
Ljudi su ponovo izgradili svoje betonske kocke, digli ograde i svakojake zidove. 
Odabrao sam šumu, punu neprohodnog raslinja. Moja kocka je od drveta. U njoj skupljam oštećene životinje koje ljudi odbace. Jučer me našlo štene s tri noge. Ali ono kao da toga nije toga svjesno. 
Zovem ga Jabolko. 
***
Duboko u šumi miruje jezero, na njegovoj obali tužna vrba. U krilu joj ugledah skoro golu ženu. Grlila je vrbu, trljala se o njenu koru, pričala joj o velikoj prljavoj hali i kako se boji zvuka otvaranja vrata. Onda bi se stala smijati glasno i bez mjere, potom plakati. Odlučih joj prići. Bar da je pokušam izliječiti. Jabolko je prvi požurio, grlom u jagode, kad ga vrba svojom kosom nemilosrdno ošinu i odbaci onako sitnog skroz na drugu stranu. Zatim sagnu krošnju i sakri svoju tajnu. Što je tijelo pokriveno granama jače drhtalo to je lišće više šuškalo proizvodeći neki gotovo prijeteći zvuk. Skupih ošamućenog Jabolka i odosmo. Okrenuh se na sigurnoj udaljenosti, čvrsto držeći svoje blesavo štene; vrba otkri svod svojoj štićenici, a s ostalima granama je milovala nježnošću kakve brižne majke. 
*** 
Ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo. Šute o svemu. Gledaju svoja posla. Ništa nisu naučili. Trče za savršenim, gaze sve u trci za svojim bogovima.
Svaku večer kad zaklopim oči sjetim se maski. 
Ljudi se smiju. 
Jabolko i ja čekamo.
 


 Festival se odvija uz potporu Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje Grada Zagreba

 

Back to top