2016, 11 

rođen je 1990. u Splitu, živi u Omišu. Po struci je magistar ekonomije

Kolačići

Uvijek pazim kad ulazim u stan mog rođaka Debisija. On se zapravo zove Siniša, ali u ulici ionako nikoga ne zovu po imenu, pogotovo ne ako je ono ružno. 

Patike ostavljam ispred vrata. Ne zvonim, jer zvono je odavno izvan funkcije. Također, ni ne kucam; nije potrebno, vrata su uvijek otključana. Predsoblje je mračno, orijentiram se po vonju tripica što dolazi iz kuhinje slijeva, i dalje, prema baršunastim tonovima pianina.

˝A ti si dušo˝, šapće ne baš tako oduševljeno teta Davorka dok izlazi iz kuhinje. 

Ima jedan veliki podočnjak ispod oka, vjerojatno slabo spava u posljednje vrijeme. Iako, oni tonovi koje Debisi proizvodi na svom pianinu, tako su smirujući i uspavljujući... 

˝E, dobar dan teta. Ma evo doša san po Sinišu˝, pokazujem joj balun, onako namazan kolomašću i slaninom kako bi ga kolko-tolko očuvali od hrapavog asfalta, ˝konta sam da odemo malo na balun tu isprid kuće?˝ pitam je molećljivo.

˝Ma ne može, dušo, šta ti pada napamet! On se mora spremat, ima koncert, nema on vrimena za te pizdarije.˝

Kaže da Debisi mora učit, a prije manje od tjedan dana su nam počeli praznici! To mi sve skupa kaže tužnim tonom, držeći se za obraz i odmahujući sućutno glavom kao da me žali što i ja nisam tako talentiran, pa da po cijele dane samo mlatim po tipkama.

˝A dajte, molim vas teta... Samo po ure da odigramo par puta na guze!˝

˝Ma ne, ni govora! Nema šanse da Siniša izađe vanka˝ odlučno kaže dok me gura prema izlazu, ali tiho, da je niko osim mene ne može čut.

Ipak, ne toliko tiho. Sviranje prestaje, čujem naglo struganje stolice po parketu. Otvaraju se vrata dnevnog boravka.

˝Ej rođak, doša si!˝ kaže mi Debisi razdragano dok mi daje šakom penicilin u rame.

Kosa mu je slijepljena od znoja, pomalo i smrdi po tufini. Toliko je dugo tu u kući, da je poprimio njen vonj. Tetino lice se mrači, osvrće se iza sebe.

˝Vidiš šta si sad napravia!˝, kaže mi ljutito probadajući me očima, pa se brzo obraća nazad njemu, ˝Siniša, ubit će te ćaća ako te vidi vanka s mularijom!˝

Ali Debisi ravnodušno oblači patike za balun, neumoljiv je pred njenim molbama da se vrati vježbat. Nimalo ga ne straše njene prijetnje da će vidit Boga svoga kad se ćaća vrati kući.

˝Ajde jebi pasa jarca, pusti me na miru˝, odgovara joj iznervirano.

˝Siniša! Kako se to ponašaš?!˝

Strina ne dobiva odgovor na svoje pitanje, već smo na ulici gdje razdragano urlamo.

U svim okolnim ulicama su drvoredi i uređeni vrtovi iz kojih proviruju strelicije, po krovovima se pentraju bugenvilije, a česme zvonko žubore na sredini travnjaka. Svugdje osim u ovoj; ovdje aleje platana zamjenjuju nizovi ruzinavih garaža, koje u našem slučaju, imaju savršenu primjenu: svaka garaža je jedna branka. Tako da nema zime, jer kad nas vlasnik jedne potjera, mi brzo prelazimo na drugu, skoro pa ni ne prekidajući igru. Mnogi vlasnici te svoje garaže uopće ne koriste za držanje auta; u njima nalaze svoj mirni kutak, a poneki čak i spavanac. Svaka garaža čuva svoju tajnu.

Iz poredanih prizemnica nalik torovima za konje, kao po dogovoru izlazi još par dječaka, tako da nas ima dovoljno za igrat na guze. Guze se još zovu i kolačići, a cilj igre je golmanu zabit šest komada, odnosno, mora bit na branci dok god ne obrani, ili dva puta uzastopce ne dotakne balun. Tada na branku dolazi sljedeći, onaj kome je balun obranjen. Svaki gol se ne računa jednako; petom je dva, kroz noge tri, a petom kroz noge, pet. Glavom je isto pet. Kada golman popije šest golova, onda se mora naguzit uza zid, dok ga mi ostali nastojimo pogodit balunom. Iako je cilj ove igre zabit što više golova i napravit što atraktivniji potez, mi se više koncentriramo kako ćemo što jače probit balun nogom i pogodit žrtvu u trticu. Često golmana pogodimo u leđa, ili čak u glavu ako se balun odrebati od limenih vrata čiji je zvuk simfonija za naše uši a ludilo za babe iz susjedstva. Taj dio igre je najslađi, zato i ima tako slatkast naziv.

Debisi je tokom cijele igre vjerojatno najuživljeniji ali i najagresivniji.

˝Alo! Dodaj meni, glupačo jedna! Kravetino!˝ viče, iako s nama nikad ne igraju ženske.

Zna sve s balunom: radi role, dodavanja petom, koljenom i guzicom katkada, puca s obe noge podjednako, a cijelo vrijeme dok prolazi suparnike, elegantno njiše kukovima pomalo podsjećajući na zmiju. Ponajbolji je među nama, zbog čega ga moramo kosit da bi ga zaustavili.

Baš kad je najzanimljivije, kada krećemo s probijačinom, dolazi teta Davorka. Ima crne sunčane naočale i bijeli šal omotan oko vrata, iako je ljeto i svima je pakleno vruće.

Moli ga da ide kući vježbat svirat, prijeti mu ćaćom koji će doć konopom po njega. Debisi s neba ruši procesije svetaca, plače od bijesa, i konačno, odlazi kući skupa s balunom i limenim gongom što sve slabije odzvanja.

Bez njega, iako imamo drugi balun, guze nisu više iste. Nisu zanimljive kao onda kad ih on začinjava slasnim beštimama. Igra bez Siniše je kao kad se na utakmici ozlijedi glavni igrač. A kako da se utakmica nastavi bez njega? To više nije to... Gledatelji polako napuštaju tribine, nezadovoljno mrmljaju odlazeći svojim domovima.

Na putu prema kući, moram proći pokraj rođakove prizemnice; škure na prozorima su zatvorene, zavjese navučene. Jedini dokaz da tu netko živi su lepršavi tonovi Debussyjevih kompozicija i ženski jauci od kojih se ježe dlake na potiljku.

 


 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top