2016, 10

rođen je 1988. u Rijeci. Diplomirao je na Odsjeku za Kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Finalist je natječaja "Vranac" Knjižare Karver (2016.) Piše kratke priče

Pogrebni marš

Jednoga ljetnog prijepodneva – vani je od sparine sve utihnulo – M. je sjedio na kauču, bezbrižno zavaljen. Promatrao je nepoznatu djevojku kako leži na podu njegovoga stana. Hladne, keramičke pločice, uspijevale su donekle sniziti temperaturu njezina tijela pa se onako sva razgolićena rasprostrla pred njega te izložila pogledu. Vidno je uživala u Chopinovoj sonati br. 2 u b-molu koju je izvodio Ivo Pogorelić u otvorenome Youtube prozoru mladićeva kompjutera. Dopuštajući melodiji da u potpunosti zagospodari njome, započela se valjati po podu. On, jasno, i dalje zavaljen, uzme motati cigaretu, zamolivši istovremeno ovo kotrljajuće djevojče da mu dobavi rizle sa sasvim niskoga stolića u njenoj blizini.

Ona posluša. Otkotrljavši se sve do stolića, na trenutke sporo, zatim veoma brzo i energično (pratila je Pogorelićev ritam), uzme rizle pa mu ih iz ležećega položaja baci preko više od polovine stana. Učinila je to izrazito precizno; dočekavši rizle u otvorenoj šaci na onaj način na koji smioni hvatač dočekuje bejzbol lopticu, M. joj zahvali pa ustane zagrijati vodu za kavu.

Tada, napokon, ustane i djevojče.

M. ostane iznenađen. Bijaše to visoka djevojka, atletske građe i definiranih mišića. Riječju, skladna, ali ne na onaj način na koji to sama priroda umije da ostvari, već na onaj drugi, teži i naporniji, znojem ispran način koji uključuje sate treninga te iznimnu posvećenost. Ostalo je tu, spomenimo, i ponešto od ženstvenosti; obradovaše ga rupice na donjim leđima (kao da ih se sjećao od protekle noći), elegantne ruke (žuljevitim dlanovima unatoč, pomislio je) i fino, reklo bi se, aristokratsko lice, nalik onima kakve je pamtio iz radova slikara viktorijanskoga doba.

Stoji li to ovdje, upitao se u ranojutarnjem poetskom zanosu, čuvena Beata Beatrix, muza Rossettijeva? Ili je to sama Prozerpina – kći Jupiterova, zarobljenica Plutonova? Ah, to može biti jedino Minerva - ispravi se koračajući ka kuhinji, uvjerivši se još jednim pogledom u njeno isklesano tijelo. Koju minutu kasnije stajao je nad štednjakom, zabavljen pripremom cigarete i kave, razmišljajući o očiglednom nerazmjeru njezina lica i tijela, kada mu zazvoni telefon.

– Halo? – reče M., ubacujući žličicom kavu u zakuhalu vodu.

– Halo brate, dolazim za deset, nadam se da si sam – uzvrati mu glas iz telefona.

– Fuck – izgovori M., diskretno povišenoga tona, prisjetivši se istovremeno posla kojega je dogovorio koji dan ranije.

- Fuck – reče još jednom posve tiho, natoči kavu sebi i djevojci pa pripali i cigaretu koju je u međuvremenu zamotao.

Ivo Pogorelić je ulazio u drugi stavak Chopinove sonate br. 2 u b-molu.

 

***

 

Poznato je da se nemirni duh teško nosi sa siromaštvom mogućnosti, kao i da mašta lako zaobilazi ovozemaljska ograničenja. M.-ov je duh bio više nego razigran – nije mu bilo milijega od traganja. 

Isprva se lako snalazio. Obilazeći lokalne kavane, teatar i umjetničke izložbe sveudilj se zabavljao. Činio je to vrlo intenzivno (taj nije znao mjere ni u čemu), i sve mu u jedan čas dosadi pa poput svakoga rođenog tragača poželi više. 

Zastanimo na trenutak ovdje i proučimo njegovu prosječnu sudbinu. Kao sinu učiteljice i učitelja bijaše mu predodređeno da i sam tako nastavi. „Bolje idi utabanim putem“ – znala mu je govoriti majka, a i otac se rado nadovezivao sa svojim mudrolijama, spominjući kojekakve životne pravce za kojima bi mladić tobože trebao ići. M., takav kakav je, nije puno od toga razumio; jedino što ga je od svega doticalo bijahu riječi kao što su put, ili pak pravac (zamišljao je Transsibirsku željezničku prugu, sebe kako luta Nižnjim Novgorodom, Omskom, kako se razrogačenih očiju divi plavim kupolama nekakve crkve u Irkutsku).

Ali bi po majci i ocu. Za gimnazijskim je obrazovanjem tako uslijedio studij povijesti umjetnosti. Spomenimo ovdje kako se u to vrijeme počeo družiti sa salonskim filozofima i pjesnicima, s književnim kritičarima, poznavateljima raznih umjetnosti i pušačima hašiša. Budući da nisu imali naročitoga dara za neke naplative vještine ili znanja, provodili bi dane i večeri sanjareći o teatarskim senzacijama i prostranim galerijama; o lučkim gradovima na afričkoj obali Mediterana; o neprekidnome lutanju i udaljenim kutcima svijeta; o slobodi. 

Prošlo je tako tih nekoliko akademskih godina. M. je išao kroz njih naoko staložen – spokojnog i načitanog, mirnog lica, kojime je vješto sakrivao vragolastu i, mnogi bi rekli, divlju misao, koja ga bijaše sva u ono vrijeme opkolila.

Teško je bilo ovome mladiću. Nije se taj mogao pomiriti s ničime što uključuje nekakav vid normalnoga života koji se sastoji od niza ustaljenih, do savršenstva dovedenih navika i teži kojekakvoj, kako je to njegova majka znala nazivati, sigurnosti. Uzmimo to u obzir pa pretpostavimo i njegovo razočaranje u onaj dan kada se pojavila tetka, uvijek odveć pametna, s idejom njegovoga zaposlenja u nekakvoj maloj, seoskoj školi, udaljenoj stotinjak kilometara od grada u kojemu je živio.

Učinilo mu se tada kako je stvar izgubljena; odselit će u taj obližnji, zaboravljeni zaseok – mogao se vidjeti kako ondje stari pomiren sa sudbinom – ne bi li provincijalnu dječicu učio razlici između romantizma i ekspresionizma. Zamislite ga, primjerice, kako ih podučava bečku secesiju, stotinama kilometara udaljen od Beča samoga, od njegovih okićenih zgrada i širokih bulevara.

Nije li to jedna od životnih ironija, znao je govoriti sam sa sobom, podučavati bečku secesiju u seoskoj školi?

Zgrožen, M. čvrsto odluči da tako ne smije i neće biti. Suočen s vlastitom uvjerenošću on nije imao izbora – prihvatit će ponudu jednoga mladića kojega je ranije upoznao, istina, u više no mutnim okolnostima, a koji je tražio nekoga upravo poput M.-a ne bi li s njime poslovao na obostranu korist i zadovoljstvo. 

Nije požalio. Po obavljanju svega je, sasvim bezbrižno, počastio majku i oca odmorom u jednim termalnim rimskim toplicama, a sebi poplaćao račune pa otišao u Rusiju da se razrogačenih očiju divi plavim kupolama nekakve crkve u Irkutsku. 

Svidjelo mu se poslovati na ovaj način. Tragač je zajahao s vjetrom u leđima i nije bilo izgledno da će se uskoro zaustaviti.

 

***

 

U trenutku kada se začulo zvono na ulaznim vratima, djevojka je na sebe navlačila posljednje komade svoje odjeće. Izgledalo je pomalo kaotično; razumjet će u potpunosti ovaj prizor svi koji su imali prilike uroniti u strast na onaj način na koji u vodu uroni uvježban, iskusan skakač nakon atraktivnoga skoka s visokih stijena ili litica.

Ali baš kao što udarac u vodu prilikom skoka s veće visine ovoga našeg skakača može ozlijediti ili ošamutiti, i skok u strast može završiti kobno, pogotovo izvodimo li ga na nepoznatome terenu, ondje gdje nije provjerena dubina vode i gdje ne znamo postoji li dovoljno prostora za siguran uron.

M. nije pojma imao tko je zaista djevojka koja mu se pred očima valjala sve do maločas. Posljednje čega se iz protekle večeri jasno sjećao jest ulazak u noćni klub, kratko nakon izlaska iz stana u kojemu se s jednim društvom okupio i započeo večer. Sjećao se on, doduše, i ponekih detalja nakon povratka kući s nepoznatom djevojkom, no nesposoban je bio zaključiti kako je do svega došlo niti gdje su se njih dvoje upoznali. Ono što je sa sigurnošću mogao ustvrditi, ipak, jest da ovu ženu-ratnicu, sada već i sumnjivo miloga lica, ne poznaje od ranije niti ju je ikada po gradu viđao.

S takvim je mislima M. otišao otvoriti ulazna vrata. A Ivo Pogorelić je već dobrano bio zagazio u Marche Funèbre, treći stavak Chopinove sonate br. 2 u b-molu.

– Pa gde si brate? – izgovorio mu je po otvaranju vrata Gashi, njegova albanska veza za najfiniji, najčišći i najtraženiji kokain u ovome dijelu Europe.

– Ma pusti me jučer sam pretjerao, zaboravio u potpunosti na ovo danas – opravdao se M., s primjetnom nesigurnošću u glasu i očima. 

I prije nego li je uspio bilo što drugo izreći Gashiju, ovaj se već našao u stanu. S njime i dvije aktovke, dupkom ispunjene bijelim prahom. Gashi, sasvim ležeran, i M., sada već potpuno drhtav, stajaše u hodniku, kada ih zaskoči djevojka, s minijaturnim dillingerom u jednoj, i policijskom značkom u drugoj ruci.

M., potpuno zaleđen, ne mogaše ništa osim kratko joj dobaciti:

– Beata! Prokletnice!

Upravo u trenutku u kojemu je Ivo Pogorelić energično zatvarao Marche Funèbre (prsti su divljali po klavirskim tipkama), u stan je, uz veliku buku, upalo policijsko pojačanje. Oborivši Gashija i M.-a na pod, staviše im lisice, a posljednje što je M. od nepoznate djevojke vidio bijahu njena izdajnička, još uvijek bosa stopala.

 

 


 Festival se odvija uz potporu Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje Grada Zagreba

 

Back to top