2016, 9

(1983., Rijeka) završila je fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu te poslijediplomski specijalistički studij „Gluma, mediji i kultura“. Pored glume, bavi se pisanjem poezije i proze.

 Glumac i gospodin u sivome odijelu

 

– Vi. Znala sam da ste mi odnekud poznati – kaže djevojka koja je nosila kratku crvenu haljinu, čašu bijelog vina i široki osmjeh.

– Stvarno? – upita glumac glumeći čuđenje.

– Svidio mi se dio sa djevojkom na samrti. Bilo vas je divno gledati. Tako jednostavno, a opet, tako snažno. Način na koji ste prikazali svoj unutarnji svijet... – zastala je i otpila gutljaj vina.

– A vi ste isto glumica?

– Nisam ne. Hvala Bogu. Ja to nikada ne bi mogla. Tako se izlagati... Ali vi ste bili divni. Strašno ranjivi, a opet snažni u isto vrijeme. Vrlo moćno – nasmiješila se gledajući ga u oči trenutak dulje od uobičajenog, a zatim mu pruži ruku. – Lana. Mislim da možemo prijeći na „ti“?

– Josip, slažem se.

– Znam – nasmije se koketno. – Ja sam hostesa na ovoj zabavi. Posao mi je da znam sve. I da zabavljam goste.

– Pa dobro ti ide – nasmiješi se glumac. 

– Misliš? Tata mi je u organizaciji pa se ne moram previše truditi. 

– Stvarno? Onda sigurno znaš i gospodina u sivome odijelu, onaj tamo, vidiš?

– Tko je on?

– Veliki režiser, ukratko. Nisam ga još imao prilike upoznati, ali radi odlične filmove. 

– Da? – Lana će znatiželjno, te otpije još gutljaj vina. – Sigurna sam da bi i tamo bio divan. Jesi li možda za kratku šetnju? 

– Zapravo – odvrati Josip zbunjeno – nisam. Znaš, glumci su danas u vrlo nezavidnoj poziciji. Mi neprestano moramo biti u srži događanja i stvarati kontakte, što je zapravo, neopisivo zamarajuće. Volio bih prihvatiti poziv vjerne obožavateljice, ali naprosto, to je van mojih mogućnosti. Vidiš taj gospodin u sivome odijelu, veliki režiser, volio bih otići popričati s njim, da ga uhvatim dok je još tu. Ako uopće bude htio razgovarati samnom – promrmlja više za sebe a zatim doda – svi su oni malo napuhani, znaš? Treba znati s njima...

– Naravno, razumijem – zatrepće Lana i otpije još jedan gutljaj vina.

– Ali možda kasnije? Svakako ne odbijam druženje – nadoda Josip neuvjerljivo i obasja je svojim najboljim osmjehom. Uto im priđe mršavi mladić noseći dva šarena koktela i sumnjičav izraz lica.

– Zabavljaš se, vidim. Izvoli svoju cugu. Gospođici nisam ništa donio, ali vidim da je ona već vesela.

– Lana, drago mi je – kaže i pruži mu ruku.

– Đuro. Đukica – odvrati mladić, zabaci pramen crne kose i nezainteresirano protrese Laninu ruku – Josipe, koliko još moramo biti ovdje? Sutra moram rano ustati.

– Ja moram ostati još neko vrijeme. A ti idi ako si umoran.

– Eto, odem na sekundu i on se već zaljubio – iskesi se Đuro. – Nevaljalac jedan. Vidiš draga, takvi su ti glumci, stalno u nekakvim ulogama. 

Lana kimne glavom i ljubazno se osmjehne.

– Đuro, nemoj raditi scenu. Lijepo sam ti rekao da ne ideš sa mnom ako ćeš me gnjaviti – protisne Josip kroz zube.

– Zašto me zoveš Đuro? – zatim se obrati Lani – Sada je ljut na mene. Upropastio sam mu druženje s njegovim dragim glumcima! – Đukica se sav izvio izgovarajući posljednje dvije riječi.

– Lana, žao mi je. Možda da se sada posvetiš drugim gostima? Bilo mi je drago. Uživaj u ostatku večeri – promrmlja Josip mrzovoljno.

– Svakako, slažem se – odvrati Lana s razumijevanjem. – Bilo mi je drago, Josipe. Đuro. Ili Đukica. – osmjehne se Đuri. – Idem do tate. Naime, htjela sam vas upoznati, ali vidim da sad ipak imaš malo većih problema od napuhanih režisera – namignula je i elegantno, noseći svoj osmijeh, haljinu i čašu vina, odšetala do gospodina u sivome odijelu.

 


 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top