2016, 7

 

(Rijeka, 1985.) završila je stručni studij vinarstva u Poreču, nakon čega je radila razne poslove. Piše oduvijek, ali dosad je objavila samo ulomak iz romana u časopisu Re. U književnosti je zanimaju SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi (Rijeka, 1985.) završila je stručni studij vinarstva u Poreču

 

Čekaonica 

Čekaonica. U njoj naravno kokošinjac, milijardu žena i pokoji jadni muškarac. Naručena sam u 13 h (ali naravno da će to čekanje potrajati malo duže od očekivanog). Sjedam. S lijeve strane sjede zamotana muslimanka, mlada cura sa svojim hodžom (uvijek sam muške muslimane zvala hodža, to mi je bilo fora). Imaju nekakvo njihalo za dijete u kojem je naravno dijete. Dijete kriči, pišti, dere se, ubija decibelima. Ne volim djecu. Njih kao da nije briga što će dijete poderati glasnice glasanjem mladog zmaja koji je tek ispao iz jajeta. 

      S desne strane mladi bračni par (bez prstenja, imaju tetovirane verice jer je to sada u modi).Ona ispeglana, crne kose, nakićena zlatom, čak i na štiklama ima zlato. Trudna, već u prvih pet minuta svi su znali da ima mjesec dana do tog okota malog, budućeg pretencioznog bogatunčića. Na njoj drečavo crvena haljina sa dubokim dekolteom. Ajme neukusa. On sasvim običan muškarac, čak pomalo neugledan. Da nije oblijepljen Lacosteom i Armani markicama, ne bi ga niti jedna žena pogledala na cesti. Do mene dvije stare pljesnive babe udaraju po sustavu, medicini, doktorima i ginekologici koja je moja jako dobra prijateljica. Htjela sam biti naprasna pa preko reda uletjeti unutra. Nisam, nekako mi se svidjela bagra u čekaonici. Preko puta mene mama i sin. On dvadesetak godina, ona oko četrdeset. Vjerujem da čekaju zubara čija je soba preko puta ginekologa. Ginekološko-zubarska ordinacija? Sjetila sam se filma "Zubi" sa djevicom koja je imala zubalo u svojoj vagini. Jedino na taj način je moj mozak mogao povezati ove dvije vrste doktora. 

      Jednoj od pljesnivih baba zazvoni mobitel. Melodija, neka brdska ojkalica. Mama i sin se nasmiju. Nasmijem se i ja. Prikrijemo rukama osmjehe da ne ispadnemo malograđani. Nakon pet minuta opet ojkalica. Mama i sin su vrisnuli od smijeha, pa sam im se i ja priključila, morala sam, bilo je jače od nas. Mama i sin plaču od smijeha dvije do tri minute. Dižem se i spremam na niski start ulaska preko reda. Sestra izađe iz ordinacije i prozove Magnetu Hodžu. MAGNETA HODŽA? Pa ona se preziva Hodža! Što sam ja, vještica? 

      Uđem unutra kod sestre i čekam Magnetu da završi. Naravno da štanca još jedno dijete, što će drugo, treba se razmnožavati, šteta takvo prezime pustiti da propadne. Sestra pozove gđu Ferrari. FERRARI? I naravno tko uđe? Osmomjesečna trudnica u crvenoj haljini sa zlatnim cipelama. Netko se stvarno gadno igrao sa prezimenima i životima. 

      Piša mi se već dva sata. Wc-a nema nigdje. Ulazim u kabinu i pripremam se za pregled. Piša mi se!!!! Na zidu natpis- KLJUČ JE KOD SESTRE. Odem kod sestre, sestra na pauzi. Naravno. Vratim se u kabinu i čitam sljedeći natpis- KAD BI SVAKI DAN SJALO SUNCE SVUGDJE BI BILA PUSTINJA. Sviđa mi se ta rečenica. Magnetino dijete i dalje odzvanja, ne gasi se, dere se kao mali zmajčić. Zamišljam sunce jer mi se piša....




 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top