2016, 6
rođen je 1984. u Slavonskom Brodu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i kroatistiku, a zadnjih četiri godine živi i radi u Kini kao novinar i lektor hrvatskog jezika u Hrvatskoj redakciji China Radio Internationala. U trenucima dokolice prepušta se pisanju proze i poezije


Budućnost nije što je nekada bila
Mir i tišinu je u dnevnoj sobi prekinuo prastari zidni sat, koji bi uvijek vrlo bučno
označio točno vrijeme i prekinuo svaku njegovu misao, što bi ga neminovno natjeralo
na promišljanje o vremenu kao takvom. Njegov stav je oduvijek, barem što se tiče
ovog srednjeg razdoblja života, bio jasan: vrijeme ne postoji – ono je konstrukt
ljudskog uma, dakle subjektivan osjećaj, i prije svega je arbitrarno određen čistom
ljudskom voljom i željom da ograniči sve oko sebe, s obzirom na to da je čovjek
ograničen svojim kratkim bivanjem na ovom svijetu. Ona kukavica, koja bi počela
glasno naricati da je to-i- to vrijeme dana, uvijek bi ga također podsjetila i na njegov
osobni kukavičluk, barem kada je riječ o tome što se vremenu nikada nije odupirao
koliko je htio i mogao. Najčešće bi ga puštao da teče kao rijeka, da prolazi, odlazi i da
nikada više neće biti ista i na istom mjestu, pri tome misleći na vodu, a zapravo se
osvrćući na sebe. Kukavica je i to kukavica svjetskoga glasa – kukao bi u njemu onaj
glasić, koji se tako često zna javiti u ljudima koji su skloniji moralnoj dvojbi i
kritičkom propitivanju svega oko sebe, a ponajviše vlastitog sebstva. Buka sata je
lagano jenjavala. Knjigu koju je čitao, odložio je na stol. Zaboravio je označiti
stranicu na kojoj je stao i to je nakratko ponovno pokvarilo trenutak i uzrokovalo
malu buru samokritike. Naime, nije ga toliko mučila činjenica da je po tko zna koji
puta zaboravio umetnuti bookmarker između stranica, već to što je zapravo prošao
toliko stranica knjige, a da je pri tome toliko puta u mislima odlutao tko zna gdje i
zaboravio ono što čita, makar je svo to vrijeme čitao vrlo predano, ali ujedno i
razmišljao o tisuću drugih stvari. Kukavica! – opet je počeo samokritički u sebi o sebi.
Toliko puta bi se pokušavao usredotočiti na čitanje, u kojem je uistinu uživao, ali čim
bi aparat čitanja počeo akcelerirati, mozak bi krenuo obrađivati podatke koji nisu
nužno bili vezani uz štivo. Nerijetko bi sam sebe ulovio da razmišlja o tako trivijalnim
stvarima i to u trenutku dok čita krajnje ozbiljno štivo. Ne treba zaboraviti spomenuti
da se jedan od unutarnjih monologa o tome kako se ne tako dobro posrao, a da je
ostao sjediti na školjci još nekoliko minuta, vrlo vjerojatno bi taj čin čišćenja obavio
vrlo uspješno, dogodio upravo za vrijeme čitanja Hegelove Fenomenologije duha.
Netko tko nije toliko sklon težoj riječi, ili je protivnik mogućnosti apsolutnog
filozofskog sustava ili sustava filozofije, rekao bi da je razmišljanje o sranju bilo
podsvjesno potaknuto upravo naravi samog štiva koje je čitano u danom trenutku. No,
takve komentare ćemo zanemariti i ostaviti ih na dušu onima koji su manje skloniji
ljubavi prema mišljenju o mišljenju. Promatrao je knjigu na stolu i pokušavao se
sjetiti zašto ju je uopće odložio i što je htio uraditi. Pa da! – uskliknuo je! Bilo je
vrijeme za poslijepodnevnu kavicu i puštanje mašti na volju. Skuhao je kavu i sjeo na
balkon, kao što je to obično radio, jer nije volio da dim cigareta zasmrdi dnevni
boravak. Lagano je srkao gutljaje kave i uvlačio ne tako duboke dimove cigareta,
sjedeći na balkonu i promatrajući prirodu i društvo oko sebe. S balkona se jasno
vidjelo proljeće u punom cvatu. Najljepše vrijeme u godini! – pomislio je u sebi i
odmah nakon završene mislio počeo sam sebe kuditi kako vrijeme ne postoji. Uspio
se smiriti, zaustaviti kritički aparat i nastavio uživati. Kava i cigareta! Što čovjek više
može poželjeti? – razmišljao je naglas. Iako je iznimno i s punom strašću uživao u
svojem malom balkonskom ritualu, morao je priznati da ga pomalo živcira sva ta buka
automobila, galama dječurlije u parku, koja zapravo nije bila galama već krikovi
oduševljanja dok su na svojim vidno pametnijim uređajima gledali kojekakve video-
uratke i klatarali se kao ranjene zvijeri. Pa zar se ne mogu jednostavno napušiti i
uživati u suncu? – kritički se osvrnuo na današnju mladost. U moje vrijeme (i opet se
prekorio!), mi bismo se zavlačili u parkiće i skrivećki povlačili dimove, smijali se
oblacima, pričali viceve, anegdote, ismijavali starčeke, lokalne klošare i pijance, a
naše majke bi kuhale ručak. A vidi ti ovo sada! Zasjeli su u parkić i samo zure u te
gluposti! Gdje je tu kritički osvrt na svijet? Gdje je tu mladenački duh? Što bi rekao
Marx na to... ma kakav Marx... Što bi rekao Nietzsche na sve to? Znate li, djeco, što
bi striček Friedrich na sve to rekao? Pa treba vas sve bičem po turu i dati vam
ogledalo da pogledate ružnoću modernog čovjeka-konzumenta, komfornog potrošača,
pasivnog subjekta koji je svoje jastvo objektivizirao do krajnjih granica i pretvorio ga
u potrošni lajk! – sjedeći na balkonu, ispijajući kavu i grčevito potežući dimove
cigareta, polutiho je držao predavanje mladim ljudima u parku. U vašim godinama mi
smo se budućnosti radovali i iščekivali je! Budućnost je bila tako ljepša od prošlosti i
tako bolja od ustajale stvarnosti. Budućnost je bio Goran Bare! On je bio ono čega
nema, ono što ti se sprema, neizdrživa glad, on je bio nekad i bio je sad. Budućnost je
nekada bila tako bolja! – završio je svoje predavanje, ustao i protestno napustio
balkon.


 Festival se odvija uz potporu Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje Grada Zagreba

 

Back to top