Zarez, 416

većinu je života proveo u Labinu, nakon čega odlazi u Rijeku, gdje trenutno živi i studira. Objavljivao priče u kolektivnim zbirkama, zbornicima i časopisima. Piše za web­stranicu gradske knjižnice Rijeka i žanrovski portal Inverzija. Jedan je od autora kolektivnog romana Flumen Obscura grupe Fluminati

 

Poziv na ručak

Kada majka nazove odmah ujutro i kaže "Sutra ručamo skupa", znači da je stari došao. To je jedini razlog da svi sjednemo za isti stol, jer inače svako jede u svom kutu. Brat pred računalom, mama pred televizijom, a ja sam uvijek za stolom, sama.Tate nema. Otišao je kada sam imala šest godina. Brat devet. I nije otišao onako to rade očevi na filmu, nego je našao posao u Njemačkoj pa, kao, biti će bolje. Ne, ne trebamo svi ići s njime, jer već imamo kuću, već se školujemo, mama već ima posao... Iznajmit će on stan, tako će biti jeftinije, a novaca ćemo imati više. Isprve je dolazio svakih dva tjedna. Onda jednom na mjesec. Onda kada bi već stigao. Tri puta na godinu, ponekad dvaput. To su bili naši obiteljski ručkovi. Nikada se nisu rastavili, ali znam da je moja majka nakon četiri godine zombi­braka počela dovoditi druge muškarce u stan. Ne postoji ništa gore od sadističkih pokušaja spavanja dok moja majka orgazmično vrišti iz svoje sobe. Sljedeći bih se dan spustila do kuhinje popiti kavu, a za stolom sjedi David. Pa Ivica. Pa... Pa sam jednostavno prestala upoznavati ljude koji u tom trenutku iskreno misle da će mi oni jedan dan, uskoro, postati očevi. Za tim istim stolom onih dva­tri puta godišnje jede moja obitelj. Ne znam ako moj tata u Njemačkoj ima druge žene, ali budimo realni... Svi znamo očitu istinu. Laganje i šutnja nisu iste stvari. Zato sjedimo u tišini i žvačemo piletinu koja u toj umjetnoj okolini djeluje gotovo plastično. Vilicama ubadamo šeri rajčice pa ih guramo u usta i nekako uspijevaju imati isti okus kao sve ostalo. Žvačemo tu plastiku i gutamo je, a kasnije ćemo je posrati i zaboraviti, baš kao i cijeli taj naš susret. Tih nekoliko dana stari zna pokucati na vrata moje sobe, a ja šutim i pravim se da me nema. Uvijek je isto. Nakon dva kucanja pokuša otvoriti vrata. Onda šapne nešto što nikada ne razumijem i otiđe. To napravi jednom dnevno, oko osam puta godišnje. S bratom se druži nešto češće. Edvin mu rado priča o video igrama, svom bendu, o novim tetovažama kojima je ukrasio svoje tijelo. O curama. Valjda. Ja šutim jer ne znam što bih mu mogla reći. Imam razgovor u glavi. "Ej, Irina", mogao bi on reći meni. "Bok, tata", mogla bih ja njemu. "Kako si?" "Dobro. Ti?" "Dobro. Što radiš?" "Ništa. Ti?" "Ništa." I tako u krug dok oboje istovremeno ne umremo od depresije. Najviše se druži s mamom, naravno. Nekada, prije nego je otišao sve te godine ranije, dosta su se svađali. Više toga nema. Uvijek su mirni jedan pored drugoga, a njihovi osmjesi čak izgledaju iskreno. Kao kad vidiš nekog prijatelja nakon jako dugačke rupe. Očito ti nije dovoljno stalo, jer da je, te rupe nije bilo, ali svejedno si sretan što ga vidiš. To je taj odnos. Možda smo lažna obitelj, ali prilično sam sigurna da se stvarno volimo. Jer da, volim ga. Oduvijek jesam. Sjećam se da sam mu napisala pismo kada je odlazio. Nacrtala sam auto, jer bio je kupio novi kako bi njime mogao otići. Vjerojatno sam naškrabala nešto dosadno i patetično, ono što samo dijete može napraviti. Možda "Volim te" ili "Vrati se" ili nešto jednako glupo. Možda još ima to pismo. Možda ga je izgubio isti dan. Nebitno je. Stvarno. Nekada, kada bi došao, igrao bi se s psima. Ipak, psi umiru i pojavljuju se neki novi. Druga imena, druga boja krzna. Drugačija ljubav. Stari su ga voljeli, a novi samo laju koliko god pokušao biti dobar prema njima. "Nisam znao da imamo tako lijep vrt", rekao je, jer mama je u međuvremenu po cijelom posadila cvijeće. Tamo gdje je moj djed, njezin tata, sadio krumpire i salatu prije nego je umro, sada se prostire more ljubičastog, ružičastog i zelenog. "To nije tvoj vrt", rekla sam mu u svojoj glavi. "To nije zemlja po kojoj si nekada hodao. Sve što je nekada tu raslo, dok je to, kao, bilo tvoje, je odavno uvenulo. Ove nove biljke nisu dijelile isti zrak kao i ti. I uvenut će do tvog sljedećeg povratka." "Naravno da je lijep, moj je", rekla je moja majka. Oboje su se nasmijali na to. Zagrlili su se. Čak su se i poljubili, a ja sam prilično sigurna da sam malo povratila u sebi. Cijelo to vrijeme moj brat, onaj kojemu je najviše stalo, ubija naciste u svojoj sobi digitalnim snajperom. Nakon par dana srednjovjekovne torture moj stari nas svih izgrli i izljubi i uđe u auto dok mi stojim u liniji i mahanjem najavljujemo samo još jedno strijeljanje. Steady. On gura ključ i okreće ga. Aim. Stišće papučicu gasa. Fire. I odlazi. Ostavlja nas mrtve na ulazu u dvorište kuće koja odavno nije njegova. Cijeli taj dan svi se osjećamo šuplje i isprazno. Već sljedećeg stvar je više­manje ista. Svi smo sretni koliko to već možemo biti. Već tri dana poslije toga moju majku će jebati Tomislav ili Nikola ili... Zato sjednem na prvi bus za Rijeku i nestanem. Možda sam ipak tatina kćer. Danas je samo još jedan normalni, dosadni dan. Baš se spremam otići u Ulicu kada me majka zove. Kaže: "Sutra ručamo skupa." Pitam: "Stari je došao?" Odgovara mi: „Ne baš. Umro je.“ "Aha. Okej." "Da." "Hoće biti neki pogreb?" "Pa... Da i ne. Pokopat će ga u Njemačkoj. Tamo ima novu obitelj i oni će to obaviti." "Tako dakle. E, mama... Smijem ne doći na ručak? Imam dosta posla i to..." "Da, nema problema." "Okej, kul. Bok, mama." "Bok, bok." Malo se ubrzam jer inače neću stići na bus i samim time na posao. A možda... Samo možda... Je danas baš savršen dan za dati otkaz. Možda je vrijeme da moj život ide u nekom drugom smjeru, vrijeme da obavim svoje posljednje mahanje. Steady...


 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top