2018/15

rođena je 1992. u Zagrebu. Poeziju i prozu objavljivala je u mnogim časopisima i na portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Osnivačica je književne grupe 90+ koja nakon mnogih javnih čitanja izdaje zajednički zbornik Netko podvikne, djeca odrastu (Fraktura, 2018.).  Dva puta pohvaljena je na natječaju Goran za mlade pjesnike. Trenutno živi i radi u Manchesteru.
 
 
Ježinci
 
Debeli dječak na autobusnoj stanici
Pleše na sirene hitne pomoći, udara se rukom,
Udara me nogom, majka se ispričava pločniku
Oči su mi se zaglavile ispod obrva,
Jezik kod slomljenog zuba:
Izgledam opasno, izgledam glupo.
 
Da sakrijem lice saginjem se zavezati vezice
Pa shvatim da sam bosa
S tri bodlje ježinca u svakom stopalu
Baš tamo gdje se po tradicionalnoj Kineskoj medicini
Nalazi centar za želudac
Kad autobus napokon dođe, nitko ne sjeda do mene
Double-deckeri ne dolaze s vrećicama za povraćanje
 
Pitaš: kako sam? Pišem li što?
Moja poezija je debeli dječak bez osjećaja za ritam,
Moja je jakna nepropusna,
Moji su dani ispunjeni, prolaze me nježno
U toplim uredima i pubovima koji se zatvaraju u 11
I sve je dobro, sve je daleko, sve je kako sam zamislila,
 
Šteta samo što mi netko svako jutro iznova
Šupljim bodljama ježinaca
Na ogledalo tetovira lice.
 
Dan u kojem nije bilo ništa novo
 
Iz klinca na podu muzeja veselo se smiju uravnoteženi školski obroci
Otac ga uči da se umjetnost gleda i ne ometa
Hoću ti reći: „Ne starimo po godinama nego po pogreškama“
Ali osjetim kako mi pigment kose kaplje za ovratnik, 
Kako mi nokti postaju lomni, leđa pognuta
Pa gledam i ne ometam.
 
Sve je isto kao i uvijek
Mlađe se sestre iskradaju kroz prozor,
Puše u kupaonici i udaju se tek nakon nas
Mrki medvjedi jedni drugima griju hladne šape
Umjesto zvijezda koje nisu izašle
Gutaju strast ka odlasku premorenih lososa.
 
Sve je isto:
Navečer će umjesto naših ruku na plahtama biti isprepletena
Dva para muzejskih slušalica i govorit će:
„oko dvjesto staklenih predmeta u ovim prostorijama“
„s osam granata koje su počinile priličnu štetu“
„nakon čega je sve prekrilo more“
„dođite nam opet“
 
Za kraj
 
Tužni katolici čekaju srpanj da se rode
Iza bijelih stražnjih vrata i na stepenicama knjižnice,
S priborom za lov i vremeplov ispod jastuka
 
I onda četvrt vijeka poslije
Majke na konopac ponosno vješaju
Karirane košulje, sportske grudnjake i majice bendova
Dok se oni kojima pripadaju 
Goli igraju kauboja i Indijanaca:
Kauboji zubima izrezuju oblake u konje s kojih kaplje
Indijanci piju kolonjsku vodu i spavaju pored autoputa
Pogledavaju se ispod oka, ali ne izlaze iz uloga,
Sve češće usklade korake, plate zakasninu za sve posuđene knjige
I više ih nema
Pred zalazak majke skupljaju odjeću s konopca, 
Privijaju je uz prsa i grle sve dok ne iscuri toplina
 
Vratit će se kad isteče Kronika dana,
Kad prestane tinitus od zračne opasnosti i večernje propovijedi
Zalazak će povratiti u mlazu svo kiselo vrijeme,
Ispljunuti natrag i konje i jahače
Pravo u njihovo krilo:
Tako misle majke i navlače zastore 
Kako nitko s ulice ne bi zamijenio njihovu budnost 
Za čekanje.
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top