2017/19
 
rođen je u Karlovcu 1984. Piše i objavljuje poeziju, prozu, publicističke i teorijske tekstove. Za prvu objavljenu pjesničku zbirku Cirkular dobio je nagradu Društva hrvatskih književnika za najbolji književni debi u 2008. godini. Živi u Zagrebu. 
Goebbels & Lebowski


Osiromašeni radnik razgovara s Mad Maxom negdje na teritoriju Republike Hrvatske u bliskoj budućnosti poslije Velikog Događaja
 
 
Znam kako ti je. Kad kasno kreneš, kad dođe noć. Kvocanje sata iskljuje 
ti tjeme, ova zemlja zamrznuto zijeva. Nikakve motike, nikakva snaga, 
ništa ne može okrznuti njenu mrku koru. Trudimo se, da. Ciljamo, 
udaramo, trpimo i tučemo. Ponekad je najlakše prestati. Na rubu 
horizonta bageri usporeno pretrpavaju. Gdje su ti dobrohotni starci kad nam 
zbilja treba pomoći! Kako se zove ova zemlja i tko je nama dao njeno ime?
 
Svakako, radi se o neumoljivoj istini: Suncu je već odzvonilo. 
Nahvata se inje za trepavice, a niz glavu se kotrljaju posječeni balvani.
Samo prhka piljevina ostaje od misli. Tko će mijenjati rasporede, koja sila 
može ponovno upaliti semafore? Mi to ne možemo, tko bi nam dao 
snagu i ovlasti! Dopušteno nam je skuhati, pa se poslije posvađati: netko je uvijek 
dužan oprati posuđe. Truju nas totalni elektroni. Kakve nas još strahote očekuju? 
 
Jer učili smo i upijali. Ratovi su grmjeli, očevi su umirali, a izgrižene 
usne govorile: treba ubrzati. Prerijetki su imali snage da zaplaču. Slušali smo i 
piljili pred sebe. Visjeli smo privezani, a kao šunke su nas posušili vjetrovi.
Sad je sve nevidljivo. Zvijezde izlaze i kao mjehurići Coca-Cole na tamnoj 
površini prskaju. Prebrzo se nestaje. Ne ostaju tragovi, samo pitanja: kojom rukom 
prekrižiti ovo malo prašine, čija je ova zemlja i zbog čega nas toliko želi progutati?
 
Krugovi
 
ptice cvrkuću crvima, ja i moj ćaća beremo vrganje
u šumi. tri smo sata u šumi, daleko nam iza leđa, na cesti 
u šutnji postoji naš auto, na makadamu. mi ga ne vidimo. 
ćaća se kreće prvi, treperi lišće. ja sam stao na tvrdu grančicu,
na tvrdu grančicu sam stao i 
kvrckaju sati u šumi, tri smo sata u šumi,
mi imamo: punu košaru vrganja
vojnički prsluk, cigaretu, korake, pljuvačku i ruksak. 
bukvu lugar nafarba krečom: to će se posjeći
kad dođe vrijeme, to će se posjeći, u gradu se ugrijava cirkular
(o asfalt se troše gume, džepovi izlizuju novčanike, kokakola
proizvodi mjehuriće, gospođe čupaju obrve), treperi lišće
u šumi, tri smo sata u šumi, ja sam sjeo na panj
jer sam umoran. ćaća je stao uz lješnjak
jer mu se piša. on zalijeva lješnjak
jer mu se piša 
 
 
Bilješke o posjetu majci
 
 
- „Ja volim smrt, ona mi je majka“, načuo si u prolazu. Baš su tu rečenicu izgovorila
Usta mladića, obraćajući se čovjeku koji je hodao uz njega. Okrenuo si se,
Ali nisi dospio pogledati. Nisi vidio lice ni prvom, ni drugom. Ostao si na ulici, 
Načas zbunjen – što je on to rekao? Je li on to rekao? Zašto
Je on to rekao? Pa su ti misli odlutale dalje, trebalo je još toliko toga učiniti. Redom:
Trebalo je kupiti dvije žarulje i novu kvaku, trebalo je u maminom stanu popraviti 
Vrata, trebalo je skoknuti u banku, na tržnicu, u mesnicu, na posao, na šišanje. 
Ukorak s prolaznicima, krenuo si dalje.
 
- Kao i obično: mama je sama, sijeda, i miriše na znoj. Najprije si u kuhinji i kuhaš kavu,
Televizor guta tišinu, voda kod mame najsporije vrije. Unatrag, kao da odumire. 
Prozori su goli, bez zavjesa. Mama voli svjetlo. Ali zuri li zbog toga netko
U tebe? U tkoznačijoj priči, zavjese su jednako nepoželjne: Živio usamljeni svećenik,
Živio s bogom, i molio se, vjerno se molio. Ali bio je umoran i spavalo mu se,
Tako mu se spavalo. I njegove oči su se izdajnički sklapale. Nije si mogao pomoći.
I onda se dosjetio. Svećenik uzme nož, prinese ga licu i odreže si vjeđe. S očima bez
Zavjesa, nastavi budan moliti. Kava je kuhana.
 
- U maminom stanu nema ni mačke, ni slika, ni biljaka. Ni keksa, ni soka, ni
Zvukova. Nalazi se tamo jedna velika peć. Jedan teški ormar. Na zidu uočljivi 
Pravokutnik: tu je nekoć stajao kalendar. Negdje je i mama. Sad u ovoj sobi, sad u
Onoj, nikad je ne vidiš. Pa onda popravljaš kvaku, vrata se ne mogu otvoriti.
(Vrata se ne mogu otvoriti.) Konačno! Mama, vrata se sada mogu otvoriti! 
S lica ti se od napora kotrlja užarena kaplja i pada, pada u rupetinu. Mama 
Će ubrzo stići i pogledati, ti ćeš stajati sastrane i čekati. Više joj nisi potreban.
 
- Uskoro, možda već za minutu, osjetit ćeš: ulica je hladna kao mamine ruke. 
Konačno si izašao. Isto tako, kao mamine ruke, ulica je tiha. Isto tako, 
Kao mamine ruke, izgleda i nebo, i zgrade, isto tako i odijela i lica. Tvoj prvi,
Sveprisutni strah: ne postoje stvarne razlike. Stojiš i osvrćeš se. Što je
Sljedeće? Banka? Tržnica? Mesnica? Birtija? Šišanje? To su pitanja. Gore, negdje
Gore, mamin je prozor. Naježiš se. Odozgo, vidi li se već što ćeš odabrati?
 
 
 
Dnevnik prigradskog župnika
 
 
3 sata, 1 rakijicu, 4 jabuke, 2 prijatelja, album fotografija, nekoliko ideja, 
pa onda na kraju očekivano i tri osobe: oca, duha svetog, i trećeg, koji je čovjek, 
ako je za vjerovati natpisu na ambalaži, sve to skupa, nježno i pažljivo, 
brižljivo kultiviranom metodičnošću, što sam je kao karakternu 
osobinu počeo razvijati već vrlo rano, boreći se otpočetka njome protiv kaosa 
(u kojem živimo), strpao sam, opravši prethodno posuđe u polumraku 
kuhinje masne od prženja girica izmaklog kontroli, i nemajući u toj situaciji
drugog izbora, u kontejner jednostavnog uređaja, kuhinjskog aparata poznatog kao 
„stolni mikser“, marke „roadstar“, modela „psb 420 p“, snage 400W i s dvije brzine, utaknuvši prethodno utikač uređaja u utičnicu što se rastvarala, zjapila
u praznini zida, pažljivo kontrolirajući svaku kretnju koju ću napraviti. 
napeta, gladna, okrutna, pohlepna i luda: utičnica! što sam drugo mogao? primaknuvši 
prst „on-off“ prekidaču, zastao sam, a bubnjiće mi proreže pucketavo siktanje: 
„sada, sada!“ zaiskri u zraku, „zašto je odabrala mene?“ prestravljeno pomislim, 
i onda se dogodi, i onda se dogodi... 
 
 *
   *     *
 
promatrajući spiralno rasipanje dima što se k stropu penje iz tuđe ruke, 
s gorućeg vrha cilindra usitno narezanog duhanskog lista zamotanog u tanki papir 
visoke kakvoće, slab, oznojen, i tužan, kupam se u elektronskoj pjeni: 
svjetlo s parkirališta plavi zagušljivu sobu, dogodilo se najgore. predamnom, 
u visokoj plastičnoj čaši, integriranom kontejneru stolnog miksera velikog kapaciteta, 
homogeniziran u nježnožućkasti frape, čitav je moj život. 3 sata, 1 rakijica, 4 jabuke, 
2 prijatelja, album fotografija, nekoliko ideja, pa i tri osobe: otac, duh sveti i treći. 
kako govoriti o onome što se ovdje dogodilo? ona ustaje, u prolazu mi dotičući obraz,
vrijeme je isteklo. 
 
 
Duh Steve Filipovića lebdi nad vodama
 
Tko je ona? Ni na zemlji, ni na nebu je nema, tko je ona? Nema je iza mene, 
ni ispred, tko je ona? Trideset sam tisuća godina koračao ovim svijetom. 
Zagledao u pećine, sjekao žito, uspravljao se, na struju kopčao žablje krakove, 
tko je ona? Krvario i nestajao, na ulične lampe vješao protivnike, osvećivao se,
strijeljao i zakapao, vapnom posipao, tko je ona? Rađao se, gušio, pupčanom vrpcom
se spajao na toliko tijela, na oble planete, tko je ona? Izlazio na ulice, minirao mostove,
glodao kosti i vičući plašio tenkove. Pljuvao sam u ruke pa se prihvaćao lopate, 
bježao iz škola, asfaltirao, marširao, razbijao prozore, hodao prebrzo, i presporo
ubrzavao, tko je ona? Tko je, tko je ona? Skidao sam se gol, polijevao se benzinom, 
pio snijeg, i šaptao valovima. Tri sam dana ranjen i žedan drhturio u WC-u spaljenog
supermarketa, ležao sa zmijama. Gledao sam kako bura raznosi sol, mržnju kako raznosi, 
hrđao sam neutješno, tko je ona? Pucale su površine jezera, a razbijala se ogledala. Palili su 
knjige, u blato gazili pepeo i krhotine, ja sam to gledao. Tko je, tko je ona? Barutom sam 
blagoslivljao podmladak, čeličnim noževima rasijecao roditelje, pod ušljivim gunjevima
pronalazio svoje mladenke, tko je, tko je ona? Prodao sam svoje tijelo, pustio da me
vode kud žele, tko je ona? Na mojoj su koži štampali novine, kroz moje oči
projicirali filmove. Prste su mi uzeli, ruke, kralježnicu i koljena, napravili od tog
svoje nešto, nisam nikad vidio. Škrgutao sam zubima: tko je ona? Oslijepio. Oglušio. 
Tko je ona? Zaspao, poludio, borio se, volio, bolovao i mrzio. Tko je ona? Ipak, 
umro nisam nikad. Znam da umro nisam nikad. Šutio sam. Slijepo sam molio. 
Braću i sestre nosio sam na ramenima. Uzalud sam u njih gledao.
 
Vode me tamno šume. Šume me tamno vode. Tko je, tko je ona? Tko je, tko je ona?
Goebbels & Lebowski
 
u televizorima žive plaćenici i vrlo dobro obavljaju 
svoj posao. kuće su u tišini, posvuda je prašina, a oni 
ispucavaju elektrone. debeli ljudi leže po sobama 
s daljinskim u ruci i ti ih elektroni u brišućem letu
pogađaju u glavu. zbog toga imaju bolest zvanu bušilica!
oni kažu: „mi imamo migrenu“, ali dobro se zna što je to! 
 
ovih se dana osniva novo i efikasno Ministarstvo obilježavanja.
zemljom će se razmiliti sistematično uvježbane jedinice
s gustim dlakavim kistovima. oni će prvo sve popisati, 
pa prefarbati sve u bijelo. bijelo je dobro, crno je loše!
 
po gradu ćeš hodati s naočalama za varenje zakovanim za glavu.
no u banci čak ni s njima ne treba gledati ženi na šalteru u oči. 
ona je meduza! zapravo ona je visokosofisticirani replikant 
iz čijih se očiju emitira kodirani poziv na reprodukciju! ti se napališ,
a zapravo ti golom želi uzeti bubreg! on se dobro prodaje na crno 
u dućanu.
 
zrnca šećera nepažnjom si rasipao po tanjuriću. ne, 
ne smiješ ih promatrati! dolazi ih pokupiti dvjesto trideset i 
devet tisuća nanokonobara. fantastično su organizirani,
tako ih je lijepo gledati. oko tvoga stola skupljaju se drugi gosti
terase i zadivljeno plješću. velika je opasnost od štetnoga rasipanja.  
 
doći će i taj dan i onda je gotovo: dok zbunjeno lebdiš gradom, 
na ulicu će te oboriti protuavionski top PAT. doviđenja!
mogao si na vrijeme obavijestiti službe o svom kretanju. kad bi 
svatko išao kud hoće, uskoro bismo imali anarhiju, a to ne želimo. 
mi želimo da za božić iz dućana svako dijete nešto dobije.
 
 
Priča neidentificirane ljudske glave, pronađene kraj kontejnera u
zagrebačkoj Rendićevoj ulici,
AD 2008
 
 
u sjećanje na Tomislava Išguma
(1981.-2008.)
 
 
 
Sve što sam sanjala, ja sam to zaboravila. 
Na bradi mi se suši kora ostarjele sline, raspucala kao zemlja: neka jalova i nestala 
zemlja kojoj se pod površinom možda mogu pronaći zakopane lopate, koplja,
nakit, kosti, komadići grnčarije, kremeni vršci strijela, neke nepokretne, teške istine.
Sve što sam sanjala, ja sam to zaboravila. 
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
A sanjala sam sve, sanjala sam vreće brašna i umiruća sela, pretke kako 
griju ozeble prste uz ognjišta, Slavoniju, Mađarsku, roktanje svinja, svibanj i
studeni, i snijeg kako se topi od pušeće krvi. Sanjala sam okolicu Foče, 
kravlju kožu na podu radionice, susjedove prljave nokte, potkošulje 
u kojima je prevruće, prvi Psalam, uspaljena svećenička usta i ničiju djecu 
koju šalju u odgajalište. Zaboravila sam sve to, a nisam se pravo ni probudila,
pa onda odmah zaspala i ponovno sanjala. Sanjala sam Pedra Parama zamotanog
u grubu meksičku deku, sanjala blistavog Gendžija kako se utapa u ljubavima, 
sanjala Vitalija Krasnovskog, jednom velikog umjetnika, a onda zapišanog starca 
i plagijatora, kako u kolicima čeka da ga sluga posjedne na školjku, 
i onda sam i to zaboravila. Sanjala sam srijedu i nedjelju, četvrtke i prvi dan 
ferija, sanjala sam gromadno gorje leda pod prstima, nahvatalo se s donje strane 
sanjki koje su mi kupili, sanjala sam rat i bombe i neobrijane, krezube pijance 
kako kolju radnike i kradu frižidere, i onda sam zaboravila. Sanjala sam 
kako potkresujem krila patkama, stajem u pseći drek na tratini ispod sive 
zgradurine u Novom Zagrebu, zaboravila sam to, pa sam tako čista sanjala 
zvona u oblacima, naftne platforme u oceanima, brojeve escort službi 
i dvije prekrasne, oble kurve kako mi govore: „Volimo te kao što i ti nas voliš“, 
i bila sam sretna pa sam ponovno sve zaboravila i sanjala automobile 
niže srednje klase, kredit i leasing, prozore, šofer-šajbe umrljane smolom, 
čemprese, Jadransko more, vikendicu koja se vječno gradi, i uz nju masline, 
kamen i makiju, a uokolo škorpione, katastarske službenike s libelama, 
i troglodite koji su mi šapnuli: „Zaboravi“, i ja sam zaboravila. Zaboravila sam i 
pljačku pošte i supermarket sa začaranim policama koje se nasumično
premještaju, zaboravila da sam u njemu vidjela Matoša, Martíja, i Whitmana, 
zaboravila sam gdje je kava, gdje je šećer, gdje su čips, Kiki bomboni 
i vrećice za usisavače, gdje povrće, gdje četke za wc, gdje sir, a gdje 
pureća prsa, ocat, grožđice, tijesto i papar. Zaboravila
i onda opet sanjala, kao prvi puta, bjelinu papira, snijega i vidovitosti,
zelenu Kupu, zelenu školsku ploču, Muhameda, pohlepu i nedozrelu jabuku,
crvene noseve ozeblih ljudi, crvene noseve pijanaca, etiketu Coca-Cole, pa 
crvene oči majki, zlatnih ribica, i tek rođenih štakora. Ne treba ponavljati
da sam sve to zaboravila. A upravo sam o zaboravu razmišljala tonući u
san, sanjajući CD ROM-ove, bukovu koru, knjižnicu, izgorjelo skladište,
muzej, janjeću kožu, bakinu priču, ćirilicu i karte s blagom, izmišljene karte
u koje sam ucrtavala iksove, dok su ipsiloni i zeovi bili ono što sam tražila.
Zaboravila sam. Za-bo-ra-vi-la. Zaboravila da sam sanjala leteće aute, 
nuklearnu fuziju, kljaste ruke Burkharda Heima kako se kao rakova kliješta 
hvataju za zvijezde. Zaboravila planetarne konurbacije, identifikacijske 
mikročipove, nedodirljivu, nepismenu svjetinu izvan kristalnih kupola naših gradova.
Sve, ne jedno po jedno, nego u naletima, toplim gustim zapusima, sam najprije
sanjala, a potom zaboravila. Sebe, sebe svog oca, sebe majku, naš podrum,
naše krumpire, naš fen, našu vatrostalnu posudu, naše principe, naš otirač,
našeg psa i sebe svoje dijete. Zaboravila. Sanjala sam tada lišće,
lišće kako se ujesen otkida s mojih ispruženih ruku. I vjetar, dok nakratko lišću u padu
podmeće leđa, i onda sam i njega zaboravila. Sve što sam sanjala, ja sam to zaboravila.
A lišće mirno pada, na cestu, preko njega prelaze auti, i polako, moj se korijen suši.
Sve što sam sanjala, ja sam to zaboravila.
 
 

 Festival se odvija uz potporu Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje Grada Zagreba

 

Back to top