2017/13

rođen je u Trstu, 1987. godine. Objavio je zbirke pjesama: Nebo nad Drinovcima (2010), Загрепска анатомија на самотијата (2013) i Zagrebačka anatomija samoće (2015). Na FFZG diplomirao je 2012. godine. Poeziju i kratku prozu objavio je u više časopisa, među kojima u Poeziji i Zarezu. Pjesme su mu prevedene na makedonski, njemački i talijanski jezik. Živi i radi u Zagrebu.  
 
Otoci u snu
 
 
Sunce
 
Sunce, televizor, radijacija, svjetlost.
U svjetlosnim krugovima maloga sunca
na njenim grudima vidiš budućnost čovječanstva.
More. Sunce, prvo more u zrnu soli.
Mala sunca u himalajskim zrnima iz Pakistana.
Kažu da su zrna ove ružičaste soli,
što si je jučer nemarno prosipao sa svog dlana,
ostaci svega živoga i neživoga iz prajuhe svijeta
ali ti o tom ne znaš baš ništa dok se budiš
kao da ti je prvi put a nikako da se probudiš
u mekoj kotlini
pod maglom što se spušta s uzvišene zidne televizije
tiho, bešumno, polako a Sunce gori, govori i kaže
ti si poput Kocbekove pjesme,
najtužnije pjesme o ženi s kojom ćeš provesti jednu noć
i nikada je više nećeš sresti pa nadoda dijete
jer još si uvijek dijete i ne znaš, zaista ne znaš
tko si ovdje, sada, u ovom međuprostoru
nakon sna, prije jave.
A mogao bi biti bilo tko, bilo gdje, bilo kada.
Sunce, televizor. Mogao si se probuditi
pored bilo koga jer ne znaš ni svoje ime
no ona zna da te još nema
i šapne ti to svoje i tvoje.
To je njen način, tako te oduvijek vraća
premda te nikada ne uspije vratiti.
 
 
Mravi
 
Mravi su dani okončani mirisom čaja.
Capricho Andaluz, Cordoba, najljepši cvjetovi.
Cordoba, mravi. Stihovi iz matice pjesme.
Najljepši cvjetovi, posjetitelji iz stranih zemalja.
Njihova jedina zastava Sunce.
Ili mi se bar tako čini, sada, ovdje, u šalici
tankog češkog porculana. Capricho Andaluz.
Cordoba, balkoni, prozori, selfie-štapovi.
Autoportreti s našim gradovima kao pozadinom,
gradovima sa slike, gradovima
koje smo nakratko posudili drugima.
Nisu nam ih nikad vratili.
Raste tako bonsai Zagreba
u nečijem domu na Hokkaidu
i sluša priče o Onima,
gladnim duhovima što pohode brze vlakove
u potrazi za izgubljenim dušama.
Nikad neću vidjeti Japan.
Nisam nikada zaista vidio ni vlastiti prostor postojanja,
ma gdjegod on bio. Mravi, pa da!
Zato sam vidio mrave u jednom brazilskom vrtu
i vidio sam Adisona,
starčića koji se češkao po ožiljku preko trupa.
Promatrao sam Adisona odlaziti pred zoru pod visoke kokose,
vidjeti je li koji pao, nama kao dar za doručak.
Kokosi su ga porazili toga dana.
Praznih ruku povukao se s podnožja njihovih visina
i uzeo ključeve da bi se odvezao do supermarketa.
Cijelo vrijeme svirao je tu jednu jedinu bijelu žicu preko svog trupa.
Otkud ti to, pitao sam ga prije no što će ući u terenac.
„Imam preteško srce“, odgovorio mi je,
a u očima mravi, crni mravi čežnje
što me obuzima pri dnu ove šalice, dok polako blijedim
iz tog čudesnog i dalekog Adisonovog vrta.
 
 
Prelazak na drugi svijet
 
Prelazak na drugi svijet, naizgled 
bezazleno slijevanje tijela u tijelo i mi. 
Nepregledna mekoća mnoštva nogu 
i nebrojenog perja, tri ruke te jedno oko, 
prozor duše. 
Bježali smo kroz prozore 
od loših priča, pogrešnih žena, 
napornih dječaka, planinara u japankama, 
policijskih postaja i doktora znanosti 
a prozori bili su visoki, nedostupni. 
Nisu predstavljali prepreku našim krilima. 
Obmanjivali smo sami sebe 
da će s godinama prestati ta naša potreba, 
godine su u bijegu, mi ispred njih, kolovođe. 
Gmazovi milovali su nas svojim ljepljivim jezicima, 
gmazovi su naprosto takvi po svojoj prirodi, 
čistili smo se od prljavštine suncem i vjetrom. 
Jednom će nas vjetar ogoliti do kraja. 
Jednom kad postanemo bosonoge ptice, zaplesat ćemo. 
Prelazak na drugi svijet, posljednji ples.
 
 
Ptičji pogled
 
Ptičji pogled, lom svjetlosti u atmosferi, Kristalnacht razuma, prevođenje tišine. 
Rana uspomena: buduća prva žena moga brata sjedi na prozoru prema dvorištu 
i nehajno se naginje nad prazninom poput Julije Roberts u „Zgodnoj ženi“ 
a ja bih najradije s njom tako, nogama po zraku, kao moru, na molu. 
Starina more jedino pamti zaboravljena djela matematičara s otoka Sama. 
Jednom je kod mene prespavao čak i Pitagora, mladić sa srcem umjesto doma. 
Beskućnici, zatvorski čuvari, profesorske kćeri, pjesnici i drugi pijanci: 
moje društvo, moja sloboda. 
U društvu slobode, kad bi ovo bio savršeni svijet, svi bi imali vile u Opatiji 
i nakon podnevnog buđenja sjedili u svojim raskošnim vrtovima 
te jeli artičoke zalivene refoškom. 
Svi osim mene. 
Već bih pronašao način da ne budem tamo 
jer sve sam to već vidio, sve 
to vidim i sve to vidi mene 
u ptičjem pogledu.
 
 
Spirala života
 
Spirala života. Šuplji obraz pod zrakama planeta. 
Iza nas ostat će sjene u ljušturama gradova. 
Gradovi. Postoje, kažu, gradovi 
u kojima helikopteri slijeću na nebodere. 
A postoji i ovaj naš grad. Vjerojatno se negdje nalazi 
grad u kojem pjesnike ne pitaju pišu li i prozu 
a prozaike zašto su tvrdoglavi. Stari gradovi. 
Bilo kako bilo, svaka razglednica 
s motivima povijesne jezgre starih gradova drugačija je, 
na svoj način, ali sva su im predgrađa ista. Blokovi cementa, 
nepregledne betonjare ravnih krovova 
s pukotinama popunjenima ljudima deru nebo, beskrajnu spiralu. 
Spirala života, crni vulkan. 
Vidim ga jasno, nadvija se nad vremenom zla. 
Jednom tamo, ono pogrešno prolazi mijenu u pogrešnije. 
U Trumpovoj Americi Nader i Simin se ne rastaju. 
Naprosto nisu tamo, otjerali ih oni s jednakim tetovažama. 
Preobrazba razuma, vrijeme i mi. 
Vrijeme je balerina, nisi ju znao ostvariti u značajnom zagrljaju. 
Vrijeme je prostor, dvorana u kojoj svatko pleše kako ga zakotrljaju. 
Vrijeme je rat po Orwellu, nema tu pobjede, tek neprestani kontinuitet. 
Zmija zmiji grize rep. Korijenje povijesti raskomadat će joj utrobu 
ali što znam ja o svemu tome? Sve što znam i sve što mogu znati 
jest da krstili su me škrobnom vodom a potom odložili na površinu mora. 
Mislili su da ću još uvijek biti tamo kad se vrate.
 
 
Otoci, u snu
 
Otoci, u snu. Putovanja i druge ptice. 
Pod ptičjim okom grabežljivi otoci 
zakrilili su sami sebe pa spokojni leže 
u tvome krilu, u dalekom snoviđenju, 
udaljenom od tebe kao otočanima postojanje. 
Polako vraća ti se govor kao nakon dugog puta, 
vraćaju ti se riječi i crno oko ptice. Ona. 
U njenom oku otočni slojevi. Slojevitost otoka. 
Ponekim otocima teku rijeke. Ponekad oko otoka more. 
Na nekim otocima bademi. Na drugima lisice. 
Na jednom jedinom ona, širi krila svoje mladosti. 
Više joj nisi potreban, više nisi potreban nijednoj od njih. 
Njeni otoci bili su samo san, u snu ostat će sve, 
ptice, oči, krila, daljine, sve riječi koje si joj uputio, 
svi slojevi, rijeke, mora, mandule, lisice 
i naposljetku svi ti otoci, grabežljivi otoci, u snu.
 
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top