2010/10
 
rođena je u Virovitici 1982. godine. Sudjelovala na međunarodnom festivalu suvremene poezije u organizaciji udruge Brutal 2009. godine pri čemu su joj pjesme uvrštene u zbirku Topla tama među prstima. Objavljivala je u brojnim časopisima, sudjelovala na čitanjima te bila sudionica radionice pisanja poezije pod vodstvom Dorte Jagić 2014. godine, koja se kasnije prometnula u pjesnički kružok. Vodi yogu, pleše suvremeno, pjeva u zboru. Živi i radi u Zagrebu.
 
Topla tama
 
 
JESEN.
 
To mora biti sutra. Danas ćemo pobrati ostatak jabuka i pustiti životinje na ispašu. Dok ne zapuše sjeverac  drveće  mirnije sanja i životinje nekamo utihnu. Obići  ambar, zapaliti vatru ispred skladišta za alat, gledati tvoje igranje i tvoju tihu sjenu kako pada po travi, drvenom zidu (licu koje te hrani).
To će biti sutra. Kada se spuštaš, vrtiš, padaš / pazi na koljena. I šećernu vatu obećajem, da, ali prvo nježno s jabukama. Nježno sa svom tom bukom.
 
 
LJETO.
 
Poželim nekome reći, ali oni su otišli na more i ostavili me pusto sa životinjama. Obukla sam cipele na petu pa kružim po dvorišnom kvadratu već spremna za plesanje.Vlažan miris dopire od šume zatim od krzna životinja. Dani su sapunasti pijetao, žlica maslaca gurnuta u dno pupka. Kružim u nabreklom puču dosade perunika. 
Mogu nacrtati žilu na ruci i onu ispod oka, sasvim precizno uvući vršak olovke pod kožu. Kako bih se otrgla toj misli gledam toplo oko onoga koga čuvam.
 
ZIMA.
 
Polje se pruža poput staklene površine unedogled. Tamo gdje oko miješa nebo s tlom prostire se ploča bjeline. Tamo gdje se oči privikavaju na svjetlo, umire nebo. Nebo se guši prezasićeno podražajem
dah nam postaje vlažan zatim para. 
Primi  me za ruku. Sestro, primi me za ruku! 
To bogato što idemo činiti s našim muževima više nije nježnost
To velebno što prosijavamao djeci samo je tama. Ponekad radim na pošast, ponekad se pustoš pretvara u inje i sabija u koru. 
Vražje djelo.
 
 
TELESKOP.
 
Vidio sam drveće i krošnje su se tiho zibale na vjetru sam vidio noć
I zvijezde svaku u drugoj boji nadjenuo im ime
I opet je sve bilo dobro.
 
 
JEDNOM.
 
Kada mu dopustim da prehoda močvaru i kada se rat privede kraju
Ovaj uvjet postat će točka
Ono što je nagrizalo korijenje spustit će svoja koplja
I svaka daljina bit će pitomo krzno.
 
 
LEKCIJA I.
 
Dobro zahvati tu dubinu
Divljina je otvoren prostor mogućnost oderane
Kože zeca ili rep lisice naslonjen na  toplo čelo
Ogledaj se oko sebe
Uberi crni trn, vučiku i  poljski slak 
Uskoro ćeš negdje leći
kad nadođe san zapamti 
meko tijelo prijanja zidovi se cijede od dosade
Sabljarka reže vodu srebrno.
Nezamjetan u tom okolišu  puštaš da te obuzmu 
duhovi Amerike
I sve te riječi koje si kušao 
nanesu ti zlo.
 
 
LEKCIJA II.
 
Kao ni ljubavi nisu nas naučili ni radu.
Kako uzorati polje, postaviti zamku, oderati kožu životinje,
Sasjeći meso, uzgojiti plod i od tog ploda jesti.
Zapaliti vatru koja će grijati dom. Nisu nam pokazali što dom sačinjava i kako ukrotiti prašinu,
Sažeti misao u točku i s tom točkom čvrsto stupiti u život.
Nisu nas naučili da divlje ne poništava divlje i da spas ne postoji u tuđim rukama.
Tamo gdje se događa rad tama zaobilazi pukotine. Rad se pravda sam u sebi kao što jezik
Proizvodi  čvrsto ni iz čega
Nas nisu naučili da se s jutrom pušta stoka na ispašu i ne tjeraju krave
U rosnu djetelinu.
 
 
TORANJ.
 
želim da nestanu sve te stvari
kažem: nestanite stvari, idite u drugi smisao vi stvari
pa ih skupljam na hrpu
te stvari
pa gradim toranj od stvari
hodam
da, baš to, hodam
to velebno zdanje, ta vjera u sebe
nepomičnost
gorda suma stvari/toranj -kažem
promatra, sudi, briše
nadodaje  još jedan dan
prst u oko
grlo
sjećanju.
 
hodam, da baš to
hodam oko gorde sume stvari, tornja
neprobojnog, tjelesine tornja
mudro oko grada.
 
želim da nestane
kažem: ratove, palež, časne ljude – sve zbrišite
sa zemljom oblasti
ptice, pijavice, rugalice
ono što gmiže i leti
kanale vodom/mudro oko grada
hodam
da, baš to.
        
 
                                              ***
 
 
Topla je utroba broda. On će  večeras s četiri slijepa putnika pristati u vodama Malage. 
Sve se ziba od vruće krvi, četiri mlada tijela spavaju, sanjaju o Lagosu i plažama Dona Ane. 
Tako započinje san. Sanjam četiri slijepa putnika u utrobi broda. Sve je toplo od krvi što se slijeva niz čelo po rukama i onda u šuplje drveta i površinu mora. 
Tišina pada na tamu, tama guta vrh Gibralfaro, sve se nekamo smjestilo ili oko topola južno ili na zapad oko Rimskog kazališta. Psi u svom vlastitom radu napadaju ono malo ljudi na ulicama, otkidaju meso, prenose neko ludilo s kojim ni sami ne znaju što bi. 
Četiri se mlada tijela zibaju u vrućoj noći Malage.
Neka je žena odlučila odnijeti cvijeće na grob svome djetetu, evo druga se češlja uz otvoren prozor, treća zavlači iglu u kosu dok ispire lijenost noći. 
O Lagosu i plažama Dona Ane sanjaju. Tamo ću uroniti prste, 
u oblo crveno oko i sanjati kako me sanjaju u Lagosu na plažama Dona Ane. 
Daljine, dakle.
Surovo jedinstvo spavača.
 
 
TOPLO.
 
U meni je žena
U meni žena pulsira toplim srcem
U meni toplim srcem pulsira noć
se ruši nad nama jede grad i ulice su žena koja voli
Toplo pulsirajuće svjetlo
Tvoje oči, 
one su Times Square, blještava britva na dnu usta
Žena uranja u nešto toplo nalik krvi
Nešto toplo poput zemlje nešto oblo nalik lubenici ostavljenoj na toj zemlji
Koja pulsira nježnim mesom je žena koja se želi rasuti u noć se ruši nad nama
Guta ženu, zemlju, lubenicu, tvoje oči
Trg na kojem neon šamara šumu u mojoj
Kosi spavaju krijesnice
U mojim nosnicama dišu pčele 
Puna sam meda i toplo je od smrti
Moja žena je suho zlato saće koju guta blještava britva na dnu usta
(ona se smije ne spava ne jede)
Guta moje u meni
Čini savršen rez.
 

 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top