Zarez, 419
rođena je u Zagrebu 1981. Diplomirala je germanistiku i anglistiku, radi u marketingu. Čita. Piskara. Gleda nogomet. Ne nužno tim redoslijedom


 
Ovih dana
 
Piše pjesme po cesti
Piše pjesme po cesti
Cijeli život trudila se ne 
ponašati luckasto
I kamo ju je to dovelo?
 
Piše pjesme po bijelim rubovima
Modnih časopisa
I omotnicama neplaćenih računa
Utvara si da je hrabra
Još može složiti
Koherentnu misao
Samo je sve manje onih
S kojima je može podijeliti
Ovih dana
 
Piše pjesme po cesti
Loše
Nečitke
Hrvatske su ceste pune rupa
 
12.05.
Napola popijene šalice kave
Nedjeljni ručak nataložen
U želucu
Tata komentira kako
u Peugeot 307
ne možeš ući a da
ne udariš glavom
Tata komentira bicikliste
koji se mostom voze
suprotno propisanom smjeru
Tata komentira čovjeka
koji je jedini morao ugraditi
smeđe prozore
A svi drugi na zgradi su bijeli
Teta je sitnija nego inače
Ruka joj je smežuranija nego inače
A mi smo još mlađi
Nego inače
I ne znamo joj ruku stisnuti
Dovoljno čvrsto
Da boli nešto manje
 
Stan
Stan još miriše po svježoj boji, jesen je
pločnike oblijepila mokrim lišćem
prolaznici poznaju definiciju svrhe, čini se ali nerado je
dijele
Vrata škripe u 40 kvadrata, nije
to uzvik
koji se mora odazvati jekom
Trebalo bi ubiti sve lončanice
Vratiti zemlju zemlji
Sa stubišta napadno vrijeđa vonj
kupusa i svađa
Vrebaju siluete trošnih dječjih tricikala
Stan je još obavijen finim slojem
prašine
Trebalo bi ispucketati sve omote 
s mjehurićima
Prepustiti materijal elementima
Ili možda ostati još minutu, dvije, deset
Izvan pokreta
 
Muž
Pričale smo o minulim danima
Kad smo bile one druge. Gotovo im se divimo.
Njihovoj nevinosti i vjeri u vlastitu važnost.
Ona ima muža i dijete i hipoteku,
Muči je dinamika u parku,
Šef je idiot. Muža ne spominje.
Mali je divan. Poslušno dijete, ima i
Smiješnih epizoda. 
Prepričava u detalje.
Glumio je u vrtićkoj predstavi i osvojio srca publike.
Jako je pametan. Muža ovlaš spominje, zakasnio je.
Sjećam li se one cure s kojom smo danonoćno visile, krale bogu dane i noći i telefonske 
impulse, 
Snimale si kazete i grlile se nakon ljetnih praznika
Dugo i čvrsto?
Djeca grle najčvršće, ne prave razliku.
Sjećam je se, naravno. Istovremeno izoštreno i lišenu pojedinosti.
Kao da je dio tuđe povijesti.
Slike s društvenih mreža viču da živi naše snove.
Barem netko, kažem ja.
Uzdiše.
Mali je počeo razabirati slova. Jako je pametan.
Za muža ne pitam.
 
Tvoja je posljednja
Sad ću te malo mrziti, oprosti mi.
Tu se preglasno diše. Općenito ljudi prevelikim bučenjem, šmrcanjem, uzdisanjem, 
smijanjem, hroptanjem
osvještavaju postojanje svoje tjelesnosti.
Nerviralo me kako si odbijao puhati nos jer bi time priznao bolest. Ne, radije si sistematski 
usisavao tjelesne izlučevine do želuca. Vjerojatno su i oni s trećeg kata znali kad pucaš od 
zdravlja. Nisam znala koliko ti je sporedno. Mislim da nisam. Pitam se.
Zbog tih pitanja te mrzim. Postupno.
Tu je i mljackanje. Jer svaki životni miljokaz mora se obilježiti barem vanilin-kiflicama. 
Ovaj put su, priznat ću im, došle kao dar s neba, brige o kilaži bačene u vjetar. Kad su im usta 
zaposlena, ne moraju smišljati koju će mi iduću frazu servirati. Samo me krajičkom oka 
usplahireno promatraju.
Učinio si nas strancima.
I zbog toga te mrzim. Potajno.
Nepovjerljivo se promatramo preko nevidljive barijere kolateralne žrtve i UN-ovih 
promatrača, nesigurni u idući uvijek pogrešan korak, zatečeni u životu.
Možda osluškuju, iščekuju tren da nešto poduzmem, pa da se prisjete tko sam. Bila. 
Stavio si me u perfekt i zbog toga te mrzim. Potmulo.
Naoko strpljivo nagovaraju vrijeme da opet počne kapati negdje u pozadini. Da opstanak 
prestane zvučati kao psovka.
Odvojeni čekamo zajedno.
Trebala bih nešto reći. Tvoja mama to očekuje, znam.
Ali kako da joj kažem da te mrzim?
Kako da kažem išta...
Tvoja će uvijek biti posljednja.


 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top