Poeziju i u znatno manjoj mjeri prozu piše uglavnom kontinuirano od početka srednje škole. Pjesme je dosad objavio u časopisima Poezija (1-2/2014) i Zarez (387-388/2014). Za pjesnički rukopis radnog naslova „Na kraju taj vrt“ nagrađen je Goranom za mlade pjesnike za 2015. godinu.
Živi u Samoboru.

Goran Čolakhodžić: Svakome je potrebno pozabaviti se vlastitim dvorištem

Pisanje formalno strogih pjesama zadovoljstvo je svoje vrste: osim uzbudljivosti zvučnih efekata koji se tako postižu, tu je i čista radost manufakture

Vispren, povremeno čak zaigran u svojim pjesmama, ali pokušamo li mu zamisliti lice dok čitamo njegovu poeziju, na njemu neće biti smiješka. Goran Čolakhodžić, student anglistike i rumunjskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nagrađen je Goranom za mlade pjesnike, a u obrazloženju njegove nagrade Davor Ivankovac je napisao:
„Svjestan da jedino ljubav može nadvladati (ili bar odgoditi) smrt, Čolakhodžić čini frojdovski obrat u poimanju erosa i thanatosa te ih, kao pravi majstor stapanja, neprekidno dovodi u istu tematsku i egzistencijalnu ravan, problematizirajući ih kao neodvojive životne datosti i potvrđujući ih opet iznova u najneočekivanijim situacijama.“

Gorana za mlade pjesnike osvojili ste zbirkom „Na kraju taj vrt“ u kojoj na ograničenom prostoru, i u ograničenom životnom iskustvu, odgovarate na egzistencijalna pitanja. Je li Goran za mlade pjesnike priznanje da je fokus na vlastito dvorište u globalnom selu potreban i pohvalan?

Samo pokušavam na njih odgovoriti, odnosno – još preciznije – ispipavam jedan od brojnih smjerova kojima bi se prema tim odgovorima moglo krenuti. Ali, znate, nije prvenstveno stvar u tim odgovorima, nego u putu koji se prelazi dok im se prilazi, poezija se od toga sastoji i na to igra. Nisam sklon gledanju na svijet kao na globalno selo, ako ništa onda zato jer prihvaćanje takve vizije svijeta već preskače brojne korake koje je trebalo prijeći prije toga: to je uzimanje (tobožnje) stvarnosti zdravo za gotovo.

Ritam i rima – poetska vedra klima

U tom smislu, da, može se reći da sam se – barem u ovoj zbirci – odlučio pozabaviti „vlastitim dvorištem“, i u doslovnom i u prenesenom smislu, zato što sam htio krenuti od osnova, ocrtati konture prostora, misaonih i fizičkih, u kojima se krećem i vjerojatno ću se, u nekoj mjeri, nastaviti kretati. To je svakome potrebno. Je li pohvalno? Pohvala koju nagrada Goran nosi ide na račun kvalitete poetskog teksta i njegove dinamike (tako bar ja računam), a mnogo manje na račun tematskog polja koje pojedina zbirka istražuje.

U nekoliko pjesama koristite zaigranu rimu i ritam, čak na ironičan načini imitirate formu soneta. Zašto ritam, zašto rima? Je li to izraz potrebe da vedrinu koju osjećate podijelite s drugima?
Tu se referirate na pjesme objavljene prošle godine u „Zarezu“. Ne bih rekao da su ondje uključeni soneti ironični, a naročito ne da su tek imitacije te forme: oni su formalno i retorički u punom smislu klasični soneti, a na sonet sam se pozvao kako bih odao počast nekim dragim autorima iz klasične literature i kako bih aproprirao tu tradicionalnu formu pišući o „netradicionalnoj“ ljubavi. Formalni instrumentarij zbirke „Na kraju taj vrt“ poprilično je drugačiji, tek su dvije-tri pjesme rimovane, a ima i mnogo pjesama u prozi. Dakako, povremeno i dalje pišem vodeći računa o ritmu i rimi, naročito ritmu. Pisanje formalno strogih pjesama zadovoljstvo je svoje vrste: osim uzbudljivosti zvučnih efekata koji se tako postižu, tu je i čista radost manufakture, užitak u mozganju, užitak u vještini nužnoj za takvo što i u njezinim rezultatima. Tako da se mogu složiti da – dijelom – korištenje rime i ritma u poeziji i odaje i pridaje neku vedrinu.

Navodite da pjesme pišete više od deset godina. Što će se u vašem pisanju promijeniti nakon osvojenog priznanja Goran za mlade pjesnike?
Neće se promijeniti ništa. Morat ću pronaći odgovor na pitanje kamo dalje – varijacijama istog puta ili nekim sasvim drugačijim? Inače ću nastaviti u miru pisati kao i dosad i bit ću jednako samopouzdan i samokritičan kao i dosad. Nagrada i objavljivanje prve zbirke nipošto nisu garancija kvalitete ni prethodnih ni budućih mojih pjesama. Svaka je nova pjesma rizik i morat će trpjeti, zajedno sa mnom, kako moja vlastita, tako i tuđa kritička promatranja (bude li uopće publike koja će to čitati, a vjerojatno neće).

Pjesme kao putovnica i povratnica

Vaše pjesme prevedene su na rumunjski i engleski. Kako ih doživljavate u prijevodu? Jesu li bolje ili slabije nego u originalu? Kakve su reakcije publike koja ih čita u prijevodu?
Petnaestak mi je pjesama iz zbirke na rumunjski odlično preveo, uz konzultacije sa mnom, Adrian Oproiu, za prigodu čitanja u Bukureštu prošli mjesec. Ondje je publika bila, čini mi se, uglavnom zadovoljna, primio sam nakon čitanja nekoliko čestitki i po sadržaju kratkih razgovora koje sam s prisutnim bukureštancima vodio, zaključio sam da je sve ono bitno preneseno i u rumunjske verzije pjesama.
Na engleski sam pjesme preveo sam, tako da ne, naravno da nisam potpuno tim prijevodima zadovoljan. Generalno, sve su mi moje pjesme daleko draže u originalu nego u prijevodu i smatram da se – kao i kod sve poezije – u prijevodu dosta gubi. Mogu, međutim, reći da mi je pjesma „Lov“ u engleskom prijevodu vrlo draga pa možda i draža nego na hrvatskom. Dobila je nešto sasvim specifično prijenosom u jezik koji je ponekad mnogo više eliptičan, jezgrovitiji od hrvatskog.

Hoćete li s diplomom rumunjskog i engleskog jezika otići u inozemstvo? Priželjkujete li da pjesme vani otvore neka vrata?
Da sam ciljao na brz i uspješan odlazak van, vjerojatno ne bih upisao Filozofski fakultet (znam, nema tu pravila). Ne, ne mogu reći da me odlazak u inozemstvo na duže vrijeme zanima, naprotiv, želio bih ostati u Hrvatskoj ako to ikako bude moguće. Dovoljno bogatstvo životnog iskustva pruža mi i ova zemlja, važni su mi svi međuljudski odnosi dosad razvijani kod kuće.
Smatram da je važno pokušati doprinijeti životu zemlje, kulturnom i ekonomskom, ostajući ovdje. Dakako da ostavljam mogućnost odlaska otvorenom, ali ga ne planiram. Što se pjesama tiče, one neka eventualno otvore vrata same sebi, a meni samo utoliko da mi pruže tu i tamo koju priliku da upoznam zanimljive ljude i mjesta, nakon čega će slijediti povratak kući.

* * *

„Godina je preklopljena kao papir, tako da su
dijametralno suprotni dijelovi jedan do drugoga.“

(Goran Čolakhodžić: Preklopi, iz zbirke Na kraju taj vrt)


„Meni nije nestajalo metaka,
a ni njima smrti: stalno su je producirali
po humcima i jarcima.“

(Goran Čolakhodžić: Lov, iz zbirke Na kraju taj vrt)


„Prije deset godina kupio sam Žumberak. Nakon Hrvatske, kad su ulice znatno opustjele, čak i u vrijeme špice, nakon Slovenije, smatrane vječnom.“

(Goran Čolakhodžić: Ili, Život u šumi, iz zbirke Na kraju taj vrt)


„ snovi su samo
zadovoljavanje, igra sobom
na onoj strani Mjeseca,
i uvijek mogu stati kad ispraznim
daljnje mogućnosti: Ipak
još nešto mogu. – A što? –
Probuditi se, velim,
i slasno završavam sve.“

(Goran Čolakhodžić: „U nekim sam snovima, priznajem…“, iz zbirke Na kraju taj vrt)


„Tjerajte Kartu Bez Zemlje da potpiše
Veliku kartu, a onda se
probudite iz rijeke i otoka.“

(Goran Čolakhodžić: Pismo, iz zbirke Na kraju taj vrt)


„Meni su te dale
fraktalne spirale, bujanju staza u inat“

(Goran Čolakhodžić: Zreli krajolici (5.), iz zbirke Na kraju taj vrt)


„Ponekad sanjam kubuse, duge i bijele, zračne,
sa svih strane obilazne,
dostojne bezbojnih skica za stvaranje grada.“

(Goran Čolakhodžić: „Ponekad sanjam kubuse, duge i bijele, zračne…“, iz zbirke Na kraju taj vrt)

„Jednu noć u tjednu
kušamo komadić budućnosti,
kao što se torta čupka na Badnjak; naš segmentirani
probni brak.“

(Goran Čolakhodžić: Moja soba je hotelska)


„Nema pjesme bez vremena novih rimskih
i klesanja slova u bijeli kamen Riječi.“

(Goran Čolakhodžić: Klesanje)


„cijelu jesen cjeluje se usne kao jabuke
od strasne navike, a buke e ima!
bilo je do jaja svakome do jabuke
zna se s čim se počne s čime svršava“

(Goran Čolakhodžić: Ab ovo usque ad mala, iz zbirke Na kraju taj vrt)


„Znam da me voliš tako, što mi kažeš
da sam budala.“

(Goran Čolakhodžić: Markacija)


„ja sam izbjegao
unijeti lubenicu, kako bi ti pokazao svoju
gazdinsku uslužnost
i kako bih bio siguran da joj je kora
dovoljno gusto prekrivena tvojim dodirima.“

(Goran Čolakhodžić: Trgovina)


„Šuma je kratka i uska,
no nitko joj ne zna rub.
Sa svih joj je strana selo,
no ipak ne zatvara krug,
i šuma se dubi
u dnu.“

(Goran Čolakhodžić: „Iz šume još bijelo bilje…“)


„Ovim me nutka ta prostitutka
Erato: za pražnjenje strasti da me užeže
javno, a poslije da beskrajno ječi
pjesma čije boje već dugo nisu moje.“

(Goran Čolakhodžić: Podvala)


 Festival se odvija uz potporu Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje Grada Zagreba

 

Back to top