foto: Siniša Sunara

Za rukopis „Privikavanje“ pohvaljen je na natječaju za nagradu Goran za mlade pjesnike 2012. Rukopis „Autopilot“ nagrađen je nagradom Na vrh jezika. Trenutno živi u Zagrebu. Posjeduje dozvolu za voditelja brodice.

Darko Šeparović: Situacija ipak nije toliko katastrofalna koliko nam se pokušava prezentirati

Trenutno u Hrvatskoj ima nekoliko odličnih natječaja za mlade autore koji redovito uspijevaju ukazati na nove i interesantne glasove, i oni su dobar poligon za testiranje napisanog

Kad je počeo pisati prozu, privukla ga je ideja o redukciji jezika i njegovim granicama. Zato danas piše (i) poeziju, a svojom zbirkom "Autopilot" osvojio je nagradu Na vrh jezika za 2015. godinu i upravo očekuje objavljivanje prve knjige. Darko Šeparović je odrastao u Veloj Luci, a u Zagrebu je završio arhitekturu. Kako njegova poezija ne bi ostala u sjeni tog biografskog podatka, navodimo stih iz pjesme "Konkretni udarac boksača": "Trebaju nam konkretnije stvari, kad otvoriš prozor da država prodiše/Podrumi su prepuni bezglavih servera, u to zamršeno ništa ne vrijedi se useljavati". Darko Šeparović u svojoj poeziji jasno detektira probleme suvremenice i zahtijeva osmišljavanje rješenja ili ih nudi.

Kako arhitektura i poezija idu zajedno u vašem životu? U kojem ste području više svoji, a u kojem ste ambiciozniji? Poezijom ste osvojili vrlo ugledne nagrade i pohvale. Imate li neke slične afirmacije u arhitekturi?
Ne razmišljam previše o povezanosti arhitekture i književnosti u najširem smislu te riječi. Arhitektura i poezija, tj. književnost općenito, dvije su krajnosti istog svijeta. Pokušavam, kolikogod je moguće, održati ih na sigurnoj udaljenosti jer mi književnost dođe kao odmor od arhitekture. Kod arhitekture i poezije bitno je imati nekakav stav, pa makar bio on i promašen. Ako se stvaralački proces shvati preozbiljno, i pisanje i crtanje, prestaje biti zabavno i postane odrađivanje posla. Ako mi se to ikada dogodi, preselit ću se u Kanadu i postati drvosječa ili dendrofil iz one Glavaševe pjesme (Dendrofil i vrijeme).

Književnost shvaćam prije svega kao čitanje

Književnost shvaćam prije svega kao čitanje, a pisanje dolazi tek kasnije, možda i ne dođe. Arhitekturom se ne možemo baviti iz hobija ili da bi ispunili svoj prostor dokolice i tu bi trebalo podvući crtu. Što se tiče afirmacije u arhitekturi ona ovisi o puno stvari za koje arhitekt najčešće nije isključivo odgovoran.

Odrasli ste u Veloj Luci, a živite u Zagrebu. Što nalazite na svom otoku kad mu se vratite? Maštate li o nekim mirnim danima na Korčuli iako je možda trenutno veliki grad nezamjenjiv za ono što želite doživjeti?
Slika Otoka kakvu je vidim nije romantična slika s turističke razglednice, zato ne mislim kako je moje odrastanje u Veloj Luci bilo različito od nečijeg odrastanja u Slavonskom Brodu. Nostalgija koju imam prema mjestu odrastanja privatna je i vezana za obitelj, prijatelje i materinu spizu. Scenografija tog trojstva zapravo je manje bitna. Osim te tri stvari svakodnevno mi nedostaje bodulski jezik, specifični dijalekt koji proizvodi specifičnu vrstu humora i rečenične konstrukcije u kojima ponekad jedna riječ zamijeni čitavi razgovor. Često putujem na relaciji Zagreb-Vela Luka i najbolji dio tog putovanja je vožnja trajektom. Tu se vidi bitna razlika između Grada i Otoka jer za Otok, jedino je bitno s koje mu strane prilaziš.

Zbirkom Autopilot osvojili ste nagradu Na vrh jezika. Kada ste se počeli prijavljivati na literarne natječaje? Što vas je potaknulo na to?
Nisam imao neku naročitu ambiciju objavljivanja jer nisam počeo pisati da bih objavljivao. Prvo sam krenuo pisati prozu, a nakon toga je došla poezija. U jednom trenutku imao sam potrebu provjeriti je li to što pišem potpuno promašeno ili možda vrijedi nastaviti. Iz tog razloga neke sam kratke priče počeo slati na natječaje, a nakon što sam završio zbirku Autopilot, poslao sam je na Goranovo proljeće i Na vrh jezika. Sama zbirka pisana je otprilike četiri godine, a intenzivnije zadnje dvije. Možda sam mogao sve skupa prije završiti, ali nigdje mi se nije žurilo. Trenutno u Hrvatskoj ima nekoliko odličnih natječaja za mlade autore koji redovito uspijevaju ukazati na nove i interesantne glasove, i oni su dobar poligon za testiranje napisanog.

Dokolicu treba osvajati kao nekakav tanker uz obale Somalije

U intervjuu Novostima rekli ste kako u šumi mišljenja nedostaje rasvjetni stup koji bi nam osvijetlio put, isfiltrirao bitno od nebitnog. Može li književnost biti takav rasvjetni stup? Kako se književnost prilagođava uvjetima hiperprodukcije teksta?
Književnost se ne bi ni trebala prilagođavati današnjoj hiperprodukciji teksta jer ne pričamo o modi koja traje koliko i ubod komarca. Danas ima podjednako dobre književnosti koliko je bilo i u prošlim stoljećima, ako ne i više, ali nemamo autoriteta koji bi nam to na dnevnoj bazi plasirao kao izvjesnu činjenicu, ili ih nemamo dovoljno. Takva situacija nije simptomatična samo za književnost već za čitavu stvarnost koja nas okružuje. Unatoč svemu književnost je uvijek dobro naslućivala suvremenost, ali ne mislim kako ona može biti onaj rasvjetni stup jer malo je ljudi koje bi ta svjetlost mogla obasjati. Da ne nastavljamo dalje ovo lamentiranje, možemo reći kako imamo dobre hidrocentrale, ali nam je infrastruktura zagušena. Situacija ipak nije toliko katastrofalna koliko nam se pokušava prezentirati. Imamo odlične autore koji pišu i pisat će neovisno o tome, čita li se i koliko, njihova književnost. To ne znači da bi se trebali pomiriti s činjenicom da anonimni facebook status dobije par minuta u središnjem dnevniku televizija, a sve s namjerom da nam se uvali nekakva topla ljudska priča koja će nam odvući pozornost od bitnog. Protiv takvog brbljanja treba dignuti glas. Uostalom, mi moramo vjerovati da možemo bolje od toga.

Kažete da čitanje zahtijeva razmišljanje o pročitanom, a dokolice je sve manje. Proizlazi da nam je dokolica nužna za promišljanje, meditaciju. Kako provodite trenutke dokolice?
U jednom eseju u knjizi Zrcalni ogledi, Davor Šalat je napisao kako je pojam dokolice danas ispražnjen od svog izvornog značenja jer dokolicu više ne koristimo kao slobodu od nečega, nego kao slobodu za nešto. Danas svi pričaju o networkingu, aktivnom odmoru, timbildinzima, školama trčanja, o nekoj sreći koju ćemo, izgleda, pronaći samo ako se bavimo nečim što je netko drugi osmislio za nas. Govoriti o slobodnom vremenu koje treba osmisliti smiješno je kao govoriti o ljubavi koju možemo sagraditi. Ona se dogodi ili se ne dogodi. Izgleda kako je dokolica najgori mogući način provođenja slobodnog vremena, pritom treba razlikovati pojam lijenosti od pojma dokolice. Dokolica nam dođe kao zadnja barikada u društvu koje živi u tržišnom modelu. Stanje inducirane sreće, u koje lako možemo upasti, onemogućava nas da uopće pokušamo razmišljati o stvarima koje nas okružuju. Očito je kako se prostor dokolice treba osvajati kao nekakav tanker uz obale Somalije. A tko je zaista na tom tankeru? Pogonsko gorivo, knjige, prijatelji i dobra vremenska prognoza.

* * *

„…trebaju nam konkretnije stvari
kad otvoriš prozor da država prodiše.
podrumi su prepuni bezglavih
servera u to zamršeno ništa, ne vrijedi
se useljavati. razbijanje je konkretno, utori
šake koji savršeno pristaju licu boksača.
trčanje uz stepenice razbija bubrežni kamenac
kao pohlepni premjer narod….“

            Darko Šeparović, Konkretni udarac boksača, iz rukopisa Autopilot

„…sve je tekuće; stanovanje, ljubav, povijest,
između njih poslužena juha od riječnih riba,
neugodan osjećaj kostiju u ustima nekog boga.
štakori mijenjaju boravište kada postane
prečisto, takva nam putovanja trebaju…“

            Darko Šeparović, Ručak na 21. katu nebodera, iz rukopisa Autopilot

„…teški muk opire se padanju
kako je samo ušao koliko će ostati
pitanje je težine riječi njihove sposobnosti
lijepljenja za zidove. na to odgovaramo čekićem
ili crnom bojom rudarevih jagodica. jezik je
ideologija osim kad je teleći i dobro skuhan…“

            Darko Šeparović, Autoceste ne vraćaju ljude, iz rukopisa Autopilot

„…prosinac je
u autobusu slušamo radio
pomorsku večer
pozdrave i čestitke upućene
nama nepoznatim ljudima.
naše udaljenosti određene
su jedino nedostajanjem….“

            Darko Šeparović, Sateliti padaju u more, iz rukopisa Autopilot


 Festival se odvija uz potporu Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje Grada Zagreba

 

Back to top