foto: Siniša Sunara

Dvojezično izdanje prve knjige, s prijevodom na talijanski, Corri Lilit, i demoni inciampano, objavljeno je koncem 2014. u izdanju Gradske knjižnice Pazin te Kuće za pisce/Hiže od besid/Casa degli scrittori. Dobitnik je nagrada za prozu: Ulaznica (Zrenjanin, 2011), Đura Đukanov (Kikinda, 2012) i Edo Budiša (Pazin, 2014), kao i nagrade Mak Dizdar za zbirku poezije (Stolac, 2013). Uredio je zbornike književnih tekstova: Radovi u Kući (Novi Sad, 2012), PitchWise (Sarajevo, 2012), Na ulici gaze bose ljude (Novi Sad, 2013) i Poučak o nizovima: čitanka (Novi Sad, 2014).

Recenzent je knjige Ivane Inđin „Utišani glasovi – nezavisna pozorišna i performerska feministička scena u Novom Sadu od 1989. do 1999. godine“ (Novi Sad, 2012) i monografije „Art klinike Eutanazija 2009-2011.“ (Novi Sad, 2012).

Književni tekstovi su mu objavljeni u različitim zbornicima, antologijama i časopisima diljem   Jugoslavije: Lapis Histriae (2010, 2012, 2014), Zarez, Odjek, Sveske, Idiot, Novi Ka/Os, i dr.

Književni tekstovi su mu prevedeni na talijanski, njemački, albanski i engleski.
Bavio se antropološkim teatrom u Kamernom pozorištu muzike Ogledalo, živio neko vrijeme u Sarajevu pa se vratio, vodi(o) radionice kreativnog pisanja u Omladinskom centru CK13.

Trenutno živi i radi u Novom Sadu.

Bojan Krivokapić: Zanima me književnost koja vidi probleme, suočava se, hvata u koštac

Nisu to „ovi prostori“, to je bivša Jugoslavija. Moramo izgovarati, jer toliko je prećutkivanja i namernih brisanja, svud oko nas

Zašto glumiti da se ne razumijemo – pita se bojan Krivokapić i svoj stav formulira pišući i na ekvici i ijekavici. Naizmjence, na hrvatskom i na srpskom jeziku, napisao je omnibus o smrti pod naslovom „Trči Lilit, zapinju demoni“ i objavio ga kod malog izdavača u Kikindi 2013. godine, a godinu dana kasnije osvanulo je i dvojezično izdanje s prijevodom na talijanski u izdanju Gradske knjižnice Pazin i Kuće za pisce/Hiže od besid/Casa degli scrittori. Svojom prozom Bojan Krivokapić osvojio je nagrade Ulaznica (Zrenjanin, 2011), Đura Đukanov (Kikinda, 2012) i Edo Budiša (Pazin, 2014), a za poeziju je nagrađen nagradom Mak Dizdar (Stolac, 2013).
 
Vaš omnibus o smrti „Trči Lilit, zapinju demoni“ pisan je naizmjence srpskim i hrvatskim jezikom i privukao je dosta pažnje u cijeloj regiji. Zašto baš o smrti? Smatrate li da je smrt jedna od rijetkih preostalih zajedničkih tema na ovim prostorima?
Ne znam da li je smrt glavna tema knjige, ne posmatram to tako. Smrt jeste nit koja se provlači kroz tu prozu, jer kako drugačije – oko nas su životi i smrti, razne smrti, sve je o/u životu i smrti, sve obične i neobične priče, male i još manje. Nije smrt jedna od retkih preostalih tema, kako vi kažete: na ovim prostorima. I to nisu "ovi prostori", to je bivša Jugoslavija, treba to izgovoriti, zašto bismo potezali za ispraznim sintagmama. Moramo izgovarati, jer toliko je prećutkivanja i namernih brisanja, svud oko nas. Dakle, Jugoslavija i države nastale nakon njenog raspada. I sve što se izrodilo iz toga.
A tema ima, ako mene pitate, ima ih koliko hoćete: siromaštvo, šutnja i prešutkivanje, skrivanje i prikrivanje, ali i radosti susreta, odobrene i nedozvoljene ljubavi. Vidite, nema čega nema. Sve te priče su oko nas. Nema potrebe za izmišljanjem, treba samo primećivati i osluškivati, treba slušati.

Umetnost nije iznad zbilje

Rado ističete svoj politički aktivizam. Kao i ostali mladi književnici svjesni ste neulaganja u kulturu, loše pozicije književnosti, svih teškoća književne afirmacije. Što namjeravate učiniti, ako smo nakon rata na ovim prostorima doista otišli predaleko u stvaranju svijeta bez umjetnosti?
- Književna produkcija je deo celine, a celina je u velikom problemu. Sve je to uvezano, nacionalizmi, elementi fašizma, galopirajući kapitalizam, krediti, kamate, dugovi, izbacivanje na ulicu, stid od toga što si siromašan, nemoćan. Dakle, književnost nije izdvojena iz toga, ona to ne sme ni biti. Mene zanima književnost koja progovara o tome, koja vidi probleme, suočava se, hvata u koštac. Takva književnost se teže probija, zato što je podrivajuća, a to je neugodno, opasno je. Ja biram takvu književnost. One druge, književnosti mlohave, autori i autorke koji se skrivaju u proverene narative, drže proverenih autoriteta, koji verglaju u prazno, mistifikuju, a sve to misleći da je umetnost iznad, i da su oni iznad – to me ne zanima.

Vrlo dobro ste prihvaćeni na natječajima na kojima sudjelujete. Kakvo je Vaše mišljenje o konkurenciji? Kako procjenjujete mlade ljude koje upoznajete na natječajima i oko njih? Nalazite li valorizaciju koju tražite okupljajući se na natječajima?
Važno je da postoje ti natječaji, da čovek kad ima tekst može negde da ga pošalje, da to neko pročita, prepozna, objavi. To je važno pogotovo za one (mlade) autore i autorke koji su malo dalje od centara moći, koji nemaju novca kojim bi platili objavljivanje knjige, ili nemaju poznanstva koja bi im pomogla da se njihov tekst nađe pred čitaocima. Većinu tekstova i obe knjige sam objavio zahvaljujući natječajima. Ulaznica, Lapis Histriae, Đura Đukanov, Mak Dizdar, Edo Budiša, ima dobrih natječaja.

Stvari nisu partikularne, sve je povezano

Mogu li natječaji zamijeniti književni kritiku? Što očekujete u budućnosti – je li vjerojatnije da će se književna kritika roditi iz pepela ili je veća vjerojatnost da će lajkovi i odobravanje publike postati način vrednovanja književnosti?
Da budem iskren – uopšte ne razmišljam o književnoj kritici. Društvene mreže su mi OK, iako ti lajkovi, srca i smajliji znaju da zavaraju. Ipak, mislim da je važno da postoji taj prostor u kojem može da se dogodi nekakva komunikacija i interakcija, gde tekst spaja ljude.
 
Izjavljujete da rado provocirate nacionaliste i da fašizmima suprotstavljate feministički politički stav. Tumačite li fašizam kao demonstraciju muške vladavine? Mislite li da treba ojačati žensku snagu kao protutežu razuzdanom muškom elementu, kojem na ovim prostorima nisu ni postavljene granice?
Prestao sam svet da posmatram kroz prizmu binarne opozicije, crno-belo, muško-žensko, i tome sl. Ne znam šta je muška, a šta ženska snaga. Znam šta je patrijarhalno tlačenje, teror kapitalizma i feministički otpor. A feministički otpor ne mora biti pacifizirajući, to je zabluda. Čini mi se da nekad pacifiziranje samo tupi potencijal za političku borbu. Sve više je maltretiranih, masovna otpuštanja, nemanje novca za školovanje, za lečenje, krediti koje je nemoguće otplatiti, razni izvršitelji koji vam se stvore pred vratima, spremni za plenidbu, a nemaju šta da zaplene. Svako malo neko izbacivanje na ulicu, isterivanje, neki vele deložacija, kao to onda drugačije zvuči.
Ali, u isto vreme sve je više štrajkova, ljudi se bune, ne pristaju, izlaze na ulice. Izlaze pa se udružuju. E, u tom udruživanju na ulici vidim potencijal za političku borbu. Što više ljudi na ulicama i što jasnije artikulisani stavovi i zahtevi, svest o tome da stvari nisu partikularne, da je sve povezano – tome se nadam. Za to navijam.

* * *

“Živjela sam u toj groznoj zemlji, nekad je izlazila na more, sad joj je ostalo samo blato, toliko blata u kome se svi možemo udaviti, kakva bi to scena bila, počnemo tonuti i svo to blato, sva ta govna počnu nam ulaziti u usta, a mi se počnemo smijati, onako maloumno, sukladno sebi samima, počnemo se smijati i počnemo shvaćati da je to kraj, da smo konačno skončali, jer smo toliko dugo šutjeli, tjerali inat, komu i čemu, plašili se, uvijek se plašili onih drugih, toliko ih mrzili, željeli im sve najgore, mrzili tu istu zemlju u kojoj smo, tu odvratnu gnjilu zemlju u kojoj žive ti odvratni buđavi ljudi koji nikamo ne idu, koji samo žele znati što rade oni drugi, kako bi im se mogli smijati i prezirati ih, jer su drugi i drugačiji, to ponovno sliči nekoj ngo-ovskoj sintagmi, naučili smo tako govoriti, jezikom projekata, uzglobljeni negdje između ciljeva, rezultata, vremenskoga okvira, vječito vapeći za većim budžetima, jer uvijek je malo, jer nikada nije dovoljno, jer uvijek treba još, ne shvaćajući da perpetuiramo tu istu stvarnost koju toliko mrzimo, koja nas guši i koja će nas sad, eto, konačno i ubiti, udavit ćemo se u govnima, sopstvenim i tuđim, osjetit ćemo im okus i to će biti posljednje čega ćemo se sjećati, prije nego nestanemo u samrtnom hropcu, sami i nesretni, jer ne znamo jesmo li uopće bili ili smo u to samo povjerovali.”
(Bojan Krivokapić: Antonietin vrt, iz rukopisa Schwarzberg)

* * *

"kilogram srdela košta 35kn
čistimo ih
na obali, u selu san giovanni, ili sveti ivan,
kamenitoj i divljoj
odsecamo im glave
male i mrtve
nas troje
tri puta i bog pomaže
sa glavama izlaze i utrobe
mala riblja srca
bacamo ih galebovima
divljim i izdresiranim
male mrtve ribe su hladne i glatke
koža im se sija
mrtva krljušt
kako je riblje srce malo
i hladno
stane na jagodicu kažiprsta"
(Bojan Krivokapić: Letovanje, slike, iz knjige Žoharov let)


"mjerimo omjer omče
mičemo se sjetni
sjedamo ispod mosta
stajali smo dugo
govorili o iskri
krili se od ljudi
disali u zvijezde
jezdili u suton
tonuli u sebe
bježali duboko
kopali po zjenicama
mazili se stopalima
lagali kozmos
ostali sami"
(Bojan Krivokapić: Mjerimo omjer omče, iz knjige Žoharov let)


"jednom sam u jednom apartmanu
u centru kikinde
sa nekoliko knjiga i časopisa
iz istog projekta
sa nekoliko utisaka i doživljaja
u tom velikom i skupom apartmanu
sa tri kreveta
shvatio koliko sam sam"
(Bojan Krivokapić, bez naslova, iz knjige Žoharov let)


"tražim lilit
iza ohlađenog asfalta
crvenu i crnu
cesta je prestala da se puši
mali demoni pretrčavaju
preko izbledelih prelaza
stara palma nagnuta je
tik uz more
mrtva pena
mrtvo more
mrtvozornik
gde lilit rađa demone?"
(Bojan Krivokapić, bez naslova, iz knjige Žoharov let)


 Festival se odvija uz potporu Gradskog ureda za kulturu, sport i obrazovanje Grada Zagreba

 

Back to top