foto: Siniša Sunara

Osvojila je drugu nagradu za kratku priču na natječaju Stanislav Preprek 2011. godine. Putem natječaja „Reč u prostoru“ odabrana je za sudjelovanje na Aprilskim susretima u Beogradu 2012., 2013. i 2014. godine te na prvom Tookbook Storytelling događanju 2014. godine. Finalistica je nagrada „Stjepan Džalto“ (2012.g., BiH), „Slavko Kolar“ (2012., Hrvatska), „Vranac“ (2012., 2013., Crna Gora), i „Zlatko Tomičić“ (2013., Hrvatska). 2013. godine primljena je u Varaždinsko književno društvo.

Iva Tkalec: Nismo ograničeni spolom već vlastitom motivacijom

Ne vjerujem u spolne uloge. Ako se ograničavamo ulogama, nikad ne možemo dati sve od sebe, zarobljeni smo ustaljenim (ustajalim!) mišljenjima

Otuđeni svijet u kojem se u supermarketima igraju obiteljske igre zastrašujuće podsjeća na ovaj naš, samo što su nam odnosi donekle topliji od onih koje Iva Tkalec opisuje u svojim pričama. Ili se možda samo zavaravamo da je tako? Svoje priče iz nehumano hladnog novog svijeta Iva Tkalec objavila je 2014. godine u dobro prihvaćenoj knjizi "100 % društveni uzgoj". U njima eksperimentira formom abecede, pripovijeda kroz predmete i prepliće različite pripovjedače, ali u maniri vrhunskog pisca održava tenziju sve do majstorske poante.

Objavili ste tridesetak priča, a urednik Kruno Lokotar hvali vašu tematsku i stilsku profiliranost. Kad ste počeli objavljivati i gdje objavljujete? Jesu li reakcije čitatelja i recenzenata poticaj na daljnje pisanje i objavljivanje?
Objavljivati i pisati počela sam 2011. godine, sasvim spontano. Nikad nisam o tome razmišljala, jednostavno sam jednog dana rekla da bih htjela pisati. Probala sam, nekako su te priče prošle na raznim natječajima – Vranac, Reč u prostoru, Slavko Kolar, Urbani vračevi, itd. Tako je krenulo. Sasvim neplanirano. Napravila sam popis natječaja i počela pisati i slati. Nisam poznavala baš nikog tko piše i to je za mene bio jedini logični put. U zadnje tri godine mišljenje nekoliko osoba, pogotovo urednika, bilo mi je izuzetno važno i natjeralo me da pišem dalje. Jako me razvesele pozitivne reakcije i volim slušati o pričama, tim više jer ja o njima nikada ne razmišljam. To su slike koje vidim i koje moram staviti na papir da budem mirna. Zapravo, ja o njima malo toga mogu reći, gotovo nikad nemam objašnjenje.

Altruizam se svodi na objave na društvenim mrežama

U vašim pričama spolne uloge održivije su od emotivnih veza. U pričama kojima je u središtu pažnje odnos, kao u „Abeceda jednog susreta“ i „Sastav: 100 % društveni uzgoj“, žene određuju rasplet. Pretpostavljate li da je ženska uloga za odnos važnija od muške?
Ne pretpostavljam da je važnija. Ne vjerujem u spolne uloge. Možda su fizičke karakteristike očite, no vjerujem da je svaka osoba jedinstvena, svaka može ostvariti svoj maksimum samo ako se ne podređuje stereotipnim podjelama. Ako se ograničavamo ulogama, nikad ne možemo dati sve od sebe, zarobljeni smo ustaljenim (ustajalim!) mišljenjima. Žene određuju rasplet podjednako kao i muškarci, ovisi na koju stranu gledamo. Žene su svakako postale samouvjerenije, snažnije, no ne obazirem se na podjele uloga. Priče su jednostavno tako završile. Živimo na dijelu planeta gdje je sve moguće, gdje nismo ograničeni spolom već vlastitom motivacijom. Iako diskriminacije još uvijek ima, puno toga ovisi o volji i stavu pojedinca.

I na mjestu na kojem se prodaju emocije, kao u priči „O mjerenju nemjerljivih fenomena kroz vrijeme“, protagonist za davno odrezanu granu kaže: „Ako je sad stavimo u vodu, možda se još može zapelcati“. „Život u kolicima“ također završava hepiendom. U dehumaniziranom društvu ipak dajete ljubavi šansu?
Naravno. Ljubavi ima i nema, isto kao što je nekad bilo ljubavi i nije bilo ljubavi. Ljudi su isti kao i uvijek, samo su mogućnosti puno veće. Predrasude se smanjuju, ali nedovoljno brzo. Živimo u kaosu prepunom paradoksa u kojem je sve normalno i ništa nije normalno. Nekad su ljudi bili više usmjereni jedni na druge. Danas je svatko sam sebi na prvome mjestu. Malo dajemo a puno tražimo. Altruizam se svodi na objave na društvenim mrežama. Ako nitko ne može vidjeti, ne vrijedi ni pokušavati. Tako je u odnosima među dvoje ljudi ali i u odnosima pojedinac-masa. Kažu da moraš najviše voljeti sam sebe kako bi mogao voljeti druge. Nije li logičnije da trebaš voljeti druge kako bi mogao očekivati isto?

Mogućnosti otvaramo sami

Odnosi su potpuno razoreni, ali predmeti su isti, čak su i supermarketi i kolica slični današnjim. Je li svojevrsna opomena ukazivanje da se ne mijenja ono što smo proglasili bitnim, za razliku od onog što smo zanemarili i odbili sačuvati?
Sve se mijenja, samo ovisi u kojem smjeru. Želim vjerovati da će jednog dana doći do zasićenja i da će to što smo zanemarili odjednom postati važnije. Predmeti uglavnom vesele u tolikoj mjeri koliko se njima može hvaliti. A jednom kad čovjek postane sam i ponestane mu osoba kojima bi se mogao pohvaliti, ili će svi imati sve, možda se okrenemo i važnijim „stvarima“. Lakše je posjedovati predmet nego pozitivnu emociju, lakše je dati novac nego vrijeme, lakše je pratiti mase nego razmišljati, lakše je osuđivati nego shvatiti. Tužno je da trgovine, oglasi i mediji manipuliraju našim vremenom, onim koje bi trebali davati ljudima. Kritiziramo rad nedjeljom i blagdanom, ali istu tu nedjelju ili blagdan provodimo u trgovačkom centru.

Kakve mogućnosti jednoj spisateljici otvara diploma informatike u Varaždinu?
Velike. Svako znanje, bez obzira iz kojeg područja bilo, može samo doprinijeti razvitku, bilo spisateljskom, bilo osobnom. Ne volim se ograničavati diplomom. Zašto bi jedan smjer koji smo odabrali prije mnogo godina trebao odrediti cijeli život? Možda ću za pet godina htjeti čuvati ovce. Mogućnosti otvaramo sami.

* * *

Postoji još jedan način puta prema dnu. To je ujedno i jedan jedini pravocrtan način. Zato ga se ni ne može nazvati putom već događajem. A to je kad te netko jednostavno pogurne ili baci. Možeš moliti, preklinjati, zapomagati i vikati, ali nitko neće čuti. Neće te htjeti čuti. Samo će te gurnuti. I tamo ostaneš zauvijek. U tamnici. Važno je samo da to mjesto shvaćaš kao osobno utočište.
Iva Tkalec: Oubliette

Visina lukrativnosti i privlačnosti određenog posla nije nužno proporcionalna inteligenciji onoga koji isti i obavlja.
Iva Tkalec: Minuciozne razlike u rodovima

Najlakše je oduzeti dostojanstvo. Tuđe. Sve ono što gradimo godinama, ono što želimo biti, ono što jesmo, ono što nikad nismo bili, ono čega se sramimo ali i sve ono čime se ponosimo. Ono što skrivamo i što smo možda jednom rekli a nismo trebali. Dovoljna je samo jedna riječ. Nesmotrena, ljuta, iz dosade ili namjerna i sve će nestati. Zato sam odlučio šutjeti.
Iva Tkalec: Život u kolicima

Gubitak sam po sebi nikad nije tužan. Tužan je samo trenutak spoznaje da sve ono što se
podrazumijevalo, više nikad neće postojati. Samo taj trenutak. Zato sprovodi nikad nisu tužni.
Tužna je samo limena glazba. I očaj živih. Kad glazba utihne sve je gotovo. Ljudi se raspršuju s planovima za ručak ili poslijepodnevni odmor.
Iva Tkalec: Posljednji performans

Vidio sam neke klince kako mi veselo dolaze u susret. Već su iz daleka počeli gađati moja kolica smećem. Gledao sam u tlo i mirno prošao pokraj njih. Još su bili premladi da bi shvatili. Možda će i oni jednog dana krenuti mojim putem. Kad shvate da je najljepše i najčišće što mogu posjedovati ono što ne dolazi u serijama masovne proizvodnje.
Iva Tkalec: Život u kolicima

Kažu da bi svaka osoba trebala grliti drvo. Ili se barem na njega osloniti, nasloniti. Da bliske veze s drvećem osobu čine sretnom. Moje je drvo jabuka. Pitam se što se sad dogodilo s mojim drvetom. Je li i ono tužno kao i ja?
Iva Tkalec: O mjerenju nemjerljivih fenomena kroz vrijeme

Put prema dnu može se odvijati samostalno ili kolektivno. Kolektivan način je uvijek zabavniji način. Kolektivan način još se zove i paradoksalan put prema dolje. Misliš da ideš gore i onda osjetiš bol u guzici. Možda pukne i kost. No, dobro je što se tijekom cijelog puta svi dobro zabavljaju i ne razmišljaju previše o putu. To je ujedno i najprirodniji put prema dnu.
Iva Tkalec: Oubliette

Stan je odisao mirisom propalih veza, ustajalog vremena, iskrivljenih emocija, ispijenog alkohola i jeftinog duhana za motanje.
Iva Tkalec: Sastav: 100% društveni uzgoj


 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top