foto: Siniša Sunara

Bila nagrađena na natječaju za kratku priču „Zlatko Tomičić“ te objavila zbirku priča „Kauboj u crvenom golfu“ (2010).
Objavljivala u nekim književnim časopisima, Re-u, Ulaznici, Temi, Zarezu, i nastupala na nekim festivalima (Lit Link, Casanovafest, Noć oštrih jezika, Pričigin). Prvonagrađena je za poeziju na književnom natječaju Ulaznica 2013. Član je neformalne skupine pisaca u Rijeci: Ri Lit. Vodi književne tribine „Pisac i građanin“.
Voli sarkazam, nogomet i stvarati nered.

Željka Horvat Čeč: Dobra književnost mora biti angažirana

Više bih voljela da uz sustav nagrađivanja postoji i kvalitetan sustav književne kritike za koji smatram da je trenutačno gotovo mrtav

Odlučna i aktivna, jednako u stihovima, prozi, kao i na tribinama "Pisac i građanin“, koje postaju sve popularnije među Riječanima, Željka Horvat Čeč voli stvari nazvati pravim imenom. Iako krhke građe, ima grub stih - za koji ne voli da ga nazivaju muškim - a u prozi se često bavi ljudima i jezikom iz rodnog Međimurja. Prvu zbirku poezije, "I zvijezde se smiju krhkosti", objavila je 2005. godine, a 2013. godine prvonagrađena je na književnom natječaju "Ulaznica".

Otkrivanje muške strane

"Da sam muško pišala bih na uglu... " Vaši stihovi nisu nimalo ženstveni ni ružičasti, kao da grubim izrazom zaklanjate svoju nježniju stranu - iako u biografiji navodite i podatak o mijenjanju pelena. Otkud potreba da kao žena neke stvari kažete na muški način? Kako publika reagira na vaše muške stihove?
Ne bih rekla da zaklanjam svoju nježniju stranu, već da otkrivam svoju drugu stranu. No, nikako ne bih to zvala muškom i ženskom stranom. Ne mogu pristati na podjelu na muške i ženske stihove jer tada mi se nameće pitanje što to uopće znači. Znači li to da ako muškarac progovara o nježnom dodiru u svojim pjesmama da su to ženski stihovi? Nemamo tendencije tako secirati stihove pisaca pa tada ne želim ni da se to radi sa stihovima spisateljica. Reakcije publike na takav, nazovimo to grublji, izričaj su za sada bile pozitivne. Jednom mi se samo dogodilo da je jedan dečko iz publike rekao da mu smeta što u pjesmama koristim riječ „kurac“. No, to više pokazuje da društvo još uvijek nije toliko liberalno, usudim se reći i normalno, koliko bi trebalo biti. Još uvijek se (ili možda opet) konzervatizam nastanjuje kod ljudi. Vulgarizmi su dio jezika, koristimo ih u svakodnevnici, i žene i muškarci, zašto ih ne koristiti i u književnosti?

Prozu pišete jednostavnim, neki kažu infantilnim stilom, kao da takvim stilom izražavate revolt što se neke stvari kod nas moraju bezbroj puta ponavljati, kao maloj djeci. Mislite li da angažirana književnost može pridonijeti rješavanju teških društvenih tema poput nacionalizma?
Mislim da je svaka dobra književnost angažirana, samo je pitanje koju domenu angažmana zahvaća, radi li se o estetskoj razini ili uz estetsku razinu postoji i ona društvena ili politička angažiranost. Smatram da književnost mora pridonijeti rješavanju društvenih tema, pitanje je sada koliko može pridonijeti. No, svakako progovaranje o tzv. teškim društvenim temama ima smisla i mislim da se premalo govori i piše o tome, a previše šuti. Često govorimo o toleranciji, tolerantnom društvu. No, je li tome tako? Ili se tom sintagmom samo kamufliraju događaji i imena. Ajmo govoriti o događajima, o imenima, o ljudima, a ne o brojkama i masi. Mogu shvatiti da u vrijeme krize jača nacionalizam jer ljudi imaju potrebu za zajedništvom i stvaranjem identiteta, a u toj domeni ga je najlakše ostvariti, ali ono što nedostaje jest kritičko promišljanje istog. Ne razumijem zašto se o tome ne govori. Prelako i prebrzo se dolazi do nekih fašistoidnih postupaka/ispada. Ono što me izuzetno smeta jest ne detektiranje istih. Zašto ne progovaramo o tome? Tu vidim prostor koji bi književnost trebala bolje popuniti, a ne šutke gledati kako raste mržnja i sve veće „šikaniranje“ onoga koji se ne uklapa u kod nas zamišljenu (ne znam čiju?) formu tzv. pravog Hrvata.

Radišnost i pritajeni, ruralni fašizam

Iako ste već jedno vrijeme Riječanka, u dosad objavljenoj prozi koristili ste međimursko "tvrdo č" i inspiraciju crpili iz Međimurja. Je li prošla međimurska faza ili zavičaj ostaje trajna inspiracija? Zašto?
U Međimurju sam provela 19 godina svog života, a u Rijeci 10, tako da naravno da je ono ostavilo duboki trag na mene. Ono što me fascinira u Međimurju jest ta posloženost i radišnost s jedne strane i ta šutnja i čemer s druge strane. Zanima me raskrinkavanje idealiziranog sela i fascinira me ta,j usudim se reći ruralni, fašizam o kojem se ne priča, a koji sam osjetila i na vlastitoj koži. Ignoriranje i neuvažavanje postojanja drugačijeg je nešto preko čega se često šutke prelazi. Drugačije ostaje neobjašnjeno i šutke osuđeno. Trenutno radim na knjizi koja progovara upravo o tom neobjašnjenom, toj šutnji koja omogućava negiranje onoga tko je drugačiji.

Često nastupate na književnim tribinama, neke od njih organizirate i vodite. Kakvi su rezultati takvog kulturnog angažmana? Motiviraju li vas reakcije publike?
Rezultati su motivirajući, iz tog razloga se time i bavim. Na primjer, na prvoj tribini projekta „Pisac i građanin“ došlo je nekoliko prijatelja podržati tribinu. Nakon nekoliko susreta počeli su dolaziti ljudi koje osobno ne poznajem. Neki su rekli da ni ne gledaju tko je autor već samo pitaju kada će biti književna tribina „Pisac i građanin“, jer kažu da im se sviđa koncept. Upravo to je dokaz da ima smisla raditi takav format. Ljude zanima priča i razgovor, a ne klasične prezentacije knjiga koje se često svedu na duet koji se sastoji od autora koji se smješka ili drži krajnje ozbiljno i urednika koji niže hvalospjeve. Otvoreni razgovori s ljudima na tribinama su neposredan dodir s publikom, pisac se predstavlja svojim angažmanom, često raspravljamo o umjetnosti kao radu, o radu kao takvom, o radništvu koje sve više tone, o društvenim pitanjima, politici i upravo u tom formatu kada je pisac ujedno i građanin, stvaramo početnu točku za daljnje rasprave i razvoj kritičkog promišljanja.

Osvajate prve nagrade i za poeziju i za prozu na literarnim natječajima. Primjećujete li da književne nagrade pridonose vašem ugledu u kulturnjačkim krugovima? Ima li jala među članovima skupine Ri Lit?
Ne osjećam se baš kompetentnom govoriti o utjecaju nagrada na ugled u kulturnjačkim krugovima, jer nemam iskustva osvajanja prevelikog broja nagrada, da budem iskrena. No, nagrade mogu otvoriti vrata. Mene je nagrada „Ulaznica“ potaknula na daljnji rad, a istovremeno me učinila vidljivijom na književnoj sceni. Ali, više bih voljela da uz sustav nagrađivanja postoji i kvalitetni sustav književne kritike za koji smatram da je trenutačno gotovo mrtav.
Što se tiče Ri Lita, ne vidim uopće poveznicu između Ri Lita i jala, to je skupina ljudi koja se nađe kada ima zajedničko čitanje. Međusobno se podržavamo, ponekad si čitamo tekstove, kritiziramo priče i dolazimo si na promocije, no, mi nismo nikakav književni krug niti postoji ikakvo međusobno uspoređivanje. Barem ga ja ne vidim.

* * *

Babe su sjele s bogom i kamenčićima u džepu/odbijam komunicirati
Željka Horvat Čeč: Odbijam komunicirati, iz zbirke Moramo postati konkretni

Morat ćemo tražiti od gatare / dobitak na lotu ili ubojstvo političara. / Moramo postati konkretni.
Željka Horvat Čeč: Kada kupujemo zidove, iz zbirke Moramo postati konkretni

da sam muško/ sada bih puštala brkove /i bradu / vozila motor / na jednom kotaču / i vikala / maknite se pičke! Željka Horvat Čeč: Da sam muško, iz zbirke Moramo postati konkretni

a opet sam ponekad živjela u tom vašem stanu / i zalijepila sam onu malu sličicu patke u kupaonici / jer znala sam / da su psi velika čudovišta / pišali bi patke
Željka Horvat Čeč: Često smo se lovili po kuhinji, iz zbirke Moramo postati konkretni

Stan je bio pun pare i ispraznih riječi koje su se polijepile po zidu. Ostavili su kadu punu vode, slike s pištoljem na laptopu, razbijen mobitel, nerazumljivost i licemjerje, zbunjene izraze lica i pokoje gaćice oko kreveta. U maminom stanu kupaonica je manja od njihove. Ima mala tuš-kabina i dvije razbijene pločice kraj wc školjke. Kade nema. 
Željka Horvat Čeč: Kada, pisano za Casanovafest u Vrsaru

Deda je otišao iza kuće, na vrt. Iza štale. Svejedno se čuo pucanj. Odmotala sam zavoje i rekla da sutra idem u školu. U jutro sam skinula s dvorišnih vrata natpis „Oštar pas“.
 Željka Horvat Čeč: Lola, iz zbirke u nastajanju Crtice sa sela, bez svinje

Išao mi je na jetra taj Jovica, evo promjenio je ime i sada je sve u redu. Htjela sam mu reći, pa pička tebi materina, zašto tebi ne govore komunjara i ne crtaju križeve po čelu, Srbine jedan. Ali nisam.
Željka Horvat Čeč: Jovica, iz zbirke u nastajanju Crtice sa sela, bez svinje

Stric Stevo je pao u septičku jamu kada je imao osamnaest. Imao je epilepsiju i nove hlače. Susjede su govorile: „Tak je Bog štel.“
Željka Horvat Čeč: Bog, iz zbirke u nastajanju Crtice sa sela, bez svinje

Voljela sam misliti da je pobjegao i da nije završio pod lopatom kada smo čistili garažu po dogovoru s tatom „koliko miševa ubiješ toliko sladoleda dobiješ“.
Željka Horvat Čeč: Tabla, iz zbirke u nastajanju Crtice sa sela, bez svinje

U Čakovečkoj bolnici posjete se broje kavama i bombonjerama. Kada bih u daljini preko stakla čula mamin glas u kombinaciji sa šuštanjem vrećica, znala sam da ću je vidjeti.
Željka Horvat Čeč: Bolnica, iz zbirke u nastajanju Crtice sa sela, bez svinje


 Festival se odvija zahvaljujući potpori
Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i
Ministarstva kulture Republike Hrvatske

 

Back to top